Kada književnost sretne biznis - Slučaj Marka Twaina

Mnogi znaju da je Mark Twain bio suautor knjige The Gilded Age iz 1873., koja prikazuje surovi i prevarantski kapitalizam kraja 19. stoljeća. (Nije to bila dobra knjiga; većina njegovih više od 20 knjiga nisu bile osobito kvalitetne.) Manje je poznato da Twain nije bio samo promatrač američkog divljeg kapitalizma – bio je i njegov opsesivni sudionik.

I to uglavnom neuspješan. U biografiji na više od tisuću stranica Mark Twain (izlazi 13. svibnja u izdanju Penguin Pressa), Ron Chernow piše: "Twain je bio toliko uključen u svoje investicije da je ponekad bilo teško reći je li pisac koji se okušao u biznisu ili poduzetnik koji se bavio pisanjem."

Prije nego što je postao biograf američkih velikana s novčanica Ulyssesa S. Granta, Georgea Washingtona i Alexandera Hamiltona, Chernow je pisao o obiteljima Morgan, Warburg i Rockefeller. U ovoj knjizi vješto upliće Twainovu pohlepu u mračnu, ali i prosvjetljujuću te zabavnu naraciju. Pokazuje kako mu je njegov brz i glasovit stil pomogao izgraditi ime, ali i zakomplicirao dobar dio njegova stvaralaštva. Twain je umro poznat, no ne i sretan.

Rođen kao Samuel Langhorne Clemens, Twain je karijeru započeo skromno, radeći u tiskari u Missouriju i New Yorku te kao riječni kapetan na Mississippiju četiri godine. U Nevadu se preselio s 25 godina, ubrzo nakon početka Američkog građanskog rata. Radio je kao tajnik svome bratu u lokalnoj upravi, neuspješno kao kopač srebra, a zatim kao urednik gradske kronike u Daily Territorial Enterpriseu u Virginiji. Pisao je kriminalističke priče, potpuno izmišljene vijesti (primjerice, tvrdio je da je vidio "okamenjenog čovjeka") i sve između toga. Tamo je Amerika prvi put upoznala njegovu drsku, duhovitu i razgovornu književnu personu – Marka Twaina. Ubrzo je počeo pisati za nacionalne časopise i živio od pisanja nakon što je slučajno izvještavao o senzacijama (vulkanskoj erupciji! brodolomu!) tijekom putovanja na Havaje.

 

Te su priče postale osnova onoga što je Twain najbolje radio: pripovijedao lekcije velikim skupinama. "Njegov karakterističan stav bio je da stoji potpuno mirno, s desnom rukom prekriženom preko trbuha i lijevom naslonjenom na nju kojom podupire bradu", zapisao je stanoviti recenzent. "Govorio je tako gotovo dva sata i dok se publika glasno smijala, on se nije ni nasmiješio."

Takvi nastupi obilježili su njegov rani opus, a prva knjiga Naivčine na putovanju (The Innocents Abroad), zbirka duhovitih putopisnih priča, postala je njegov najveći komercijalni uspjeh. Objavljena je 1869., kad je Twain imao 34 godine.

Godinu kasnije stekao je još više kapitala na tradicionalan način: oženio je nasljednicu golemog rudarskog bogatstva. S njihovim zajedničkim imetkom, Twain si je zadao cilj postati još bogatiji – nevjerojatno bogat.

To je postala njegova opsesija, gotovo uvijek na njegovu štetu. Njegov prijatelj William Dean Howells nazvao ga je "teorijskim socijalistom, a praktičnim aristokratom". Slavni je autor živio razmetnim stilom s poslugom na sve strane u kući iz snova s 25 soba u Hartfordu, u Connecticutu (koja se i danas može posjetiti). Bio je "nenormalno sklon parničenju", piše Chernow, i "nenormalno sumnjičav" prema svakom poslovnom partneru koji bi ostvario dobit. Rasipao je pozornost na razne planove i sheme. Jednom je savjetovao Andrewu Carnegieju da ne stavlja sva jaja u jednu košaru. Carnegie mu je odgovorio: "To je pogrešno. Stavi sva jaja u jednu košaru i pazi na tu košaru."

Još gore, Twain je precijenio vlastite poslovne vještine. Kupovao je bezvrijedne dionice. Nakon velikog uspjeha s izdavanjem memoara generala Granta, pokušao je isto s memoarima manje poznatih generala Građanskog rata, s rastućim gubicima. Tijekom godina potrošio je (uglavnom iz ženina nasljedstva) oko devet milijuna dolara po današnjim cijenama na razvoj startupa Paige Compositor, tehnološki naprednog stroja za slaganje slova. Bio je presložen, nepouzdan i na kraju ga je pregazio jednostavniji Linotype.

Twainovi suvremenici sa zanimanjem su pratili njegove promašaje. (The Washington Post: "Jedan od sigurnih znakova da je investicija loša je ako je Mark Twain bio među prvim ulagačima.") Početkom 1890-ih, napustio je kuću u Hartfordu, bankrotirao i devet godina živio u Europi u oskudnim, ali ne siromašnim okolnostima. Iz financijskih problema izvukao se restrukturiranjem autorskih prava i oslanjanjem na savjete te sumnjive poslovne poslove kapitalista Harryja "Hell Hound" Rogersa.

Mark Twain nije klasična književna biografija koja traga za motivima i metaforama. Chernow jasno pokazuje da Twainovi stalni poslovni promašaji nisu bili rezultat krhke pjesničke duše nesposobne za tržište. Bili su to isti problemi koji su mu štetili i kao piscu.

Twain nas i danas zna nasmijati kombinacijom brzih, živopisnih i duhovitih rečenica. (Za zapisnik, mrzio je igre riječima.) No bio je nestrpljiv, i bez čega kontemplativnog u svom karakteru. Pisao je u naletima, u raznim formatima i žanrovima, neujednačene kvalitete. Gotovo svaki roman Henryja Jamesa danas se može čitati s lakoćom. Pokušajte to sa Zvekanom Wilsonom (Pudd’nhead Wilson). Možda bi i pisci trebali "staviti sva jaja u jednu košaru i paziti na tu košaru".

Twainov život dosegnuo je svoj "vrhunac sreće" 1885., odnosno na 362. stranici Chernowove knjige. S 50 godina živio je u kući iz snova u Connecticutu, sa ženom i trima kćerima, na književnom vrhuncu s Pustolovinama Huckleberryja Finna (Adventures of Huckleberry Finn) i poslovnom s Grantovim memoarima.

Onda slijedi još 671 stranica posvećena njegovom sve nesretnijem životu. Njegovo pisanje više nikad nije dosegnulo istu razinu. Supruga i dvije kćeri su umrle. Pogled mu je postao mračniji. Osramotio se pred tadašnjom i suvremenom publikom zbog opsesivnog odnosa (ako ne i neprimjerenog) prema mladim djevojkama koje je zvao skalarima (engl. angelfish). Kad na 596. stranici izgovori poznatu rečenicu "glasine o mojoj smrti bile su znatno pretjerane", čitatelj ostaje gotovo razočaran. Još 437 stranica do kraja.

Naravno, Chernow ima obvezu prikazati tugu Twainova kraja. To su iznenađujući razmjeri. Osam stranica posvećuje zaboravljenom predavanju u Indiji, čak tri više nego što ih je dao Tomu Sawyeru.

Možda, nakon uspjeha Hamiltona Lin-Manuela Mirande (za koji je Chernowova biografija poslužila kao izvor, a autor kao savjetnik), autor sada traži drugi život svojih knjiga. Možda želi prikazati američkog kralja Leara – oca, kćeri i tragične mane. Ili je možda Chernow, dvije godine stariji nego što je Twain bio u trenutku smrti, odlučio napisati knjigu koja je, na neki način, posveta svim njegovim knjigama. Twain je, dva tjedna prije smrti, ispričao šalu o susretu sa svetim Petrom: "Možete tražiti njegov potpis, u tome nema ništa loše, ali pripazite da ne kažete da je to kazna za veličinu. To je već čuo."

Ron Chernow poznat je po tome što je oživio besmrtnost velikih Amerikanaca. Zna da smo to već čuli. Ovdje, nakon što je pokrio Twainovu veličinu, hrabro piše o ograničenjima tijela i uma, zamkama reputacije, smrti voljenih i sramotnoj čežnji za mladošću. Čini to bez revizionizma i bez moraliziranja. Chernow iskreno voli i poštuje Marka Twaina: njegovu dosljednu borbu za prava crnaca, Kineza i Židova, zalaganje za žensko pravo glasa i protivljenje američkom imperijalizmu.

Ipak, napisao je biografiju koja više govori o razočaranju nego o uspjehu, više o smrti nego o moralu. Knjiga nudi poučne lekcije o tome što ne raditi u poslu i pisanju. No više od svega, radi ono što sve velike biografije trebaju: poučava nas kako živjeti. Mark Twain nudi model kako odgovoriti na životna razočaranja – ustrajnošću, odanošću onome što je ispravno i vjerom da humor može biti najbolji lijek protiv očaja.