Malo je poznato da je Međimurje, uz izuzetan krajolik i vinograde inspirirane filozofijom Rudolfa Steinera, stoljećima dinamično središte zlatarstva koje se odnosi na umijeće vađenja zlata iz rijeka s ciljem njegove daljnje prodaje, umjesto umjetničkog oblikovanja.
Na službenim stranicama ekomuzeja, putem kojih je moguće organizirati prezentaciju ovog tradicijskog zanata na obali rijeke Drave, kaže se da ta rijeka i danas daje najčišće zlato među svim rijekama u Europi.
Godine 2011. u mjestu Donji Vidovac, gdje je zlatarstvo bilo najmasovnije, rođen je Moto-nautički klub Vidovski Zlatari. Njegovi osnivači odvažili su se na putovanje kroz vrijeme kako bi pronašli opremu za nakit koja još uvijek čuva bit ovog drevnog zanata. Sadašnji članovi kluba nisu odrasli kao iskusni perači; ovu drevnu vještinu učili su od starijih zlatara, čuvajući tajne tehnike i baštinu svoga kraja. Iako su drvene brodove s motorima zamijenili limeni, srž zlatarske tradicije ostala je nepromijenjena.
Tehnika ispiranja zlata je jednostavna, ali zahtijeva ogromnu fizičku snagu, što je dovelo do toga da su zlatari većinom muškarci. Žene su rijetko bile uključene zbog dugih izbivanja iz kuće, što nije bilo moguće zbog brojnih članova obitelji i kućanskih obaveza. Zlato se ispiralo iz rijeka Mure i Drave, a bogata nalazišta nazivala su se "leševima". "Rijeke Mura i Drava nose zlato iz silikatnih stijena u Alpama, koje se zbog vanjskih uvjeta rasipa u sporijim dijelovima rijeka (doline, korita, rukavci), te mjestima koja obiluju žitaricama i pogodna su za pranja" , objasnila je etnologinja Žarka Kolin sredinom prošlog stoljeća u radu "Ispiranje zlata u Međimurju".
Depostiphoto
Iskusni zlatari znali su prepoznati takva mjesta i procijeniti isplativost pranja. Proces je uključivao prijenos pijeska na dasku, gdje bi se ispirao kako bi se odvojio od zlata. Za to su korištene velike i male daske, lopata, čistač i grablje. Sva oprema, pa tako i čamci, bila je ručne izrade, osim dijelova na rubovima vesala i lopata, koji su služili kao pojačanje, a koji su bili industrijski izrađeni. Svaki zlatar nosio je sa sobom zlatarsku kutiju, u kojoj se nalazio dokument koji mu je dopuštao bavljenje zlatarstvom i opremom za obradu zlata. Zlatari su često provodili dva tjedna na rijeci, noseći sa sobom svu potrebnu opremu i hranu. Iako je to bio težak posao, zlatari se nisu obogatili; ispiranjem zlata pokušali su dodatno zaraditi za kućni budžet. Cijene zlata su bile različite, ali se smatra da je zlato iz Drave postiglo najviše cijene po gramu.
Kada je sve počelo?
Prvi spomeni zlatarstva na ovim prostorima datiraju iz 17. stoljeća, kada je nakon zrinsko-frankopanske urote iz čakovečkog kaštela nestalo 41,5 grama "savršeno čistog" zlata iz Drave. Stoljeće kasnije, 1776. godine, carica Marija Terezija potvrdila je pravila zlatarskog ceha iz Donjeg Vidovca, što ukazuje na postojanje organizirane skupine ispirača zlata u tom naselju. Daljnje bilješke o ispiračima zlata daje Ferencz Gönczi, mađarski učitelj koji je posjetio Međimurje 1895. godine. Tada je napomenuo da se ovim poslom u mjestima uz Dravu bavi više od 250 pari ispirača zlata, što je ukupno 500 ljudi, prema materijalu koji nam je dostavila Turistička općina Međimurje.
"Zlatna groznica" javlja se 1939. godine kroz zapise Eugena Kotziga o bogatstvu pijeska na obalama Mure i Drave, punog zlatnih zrnaca, koje spominje Dragutin Feletar u svom djelu "Zlatari i splavari na Dravi". To se "blago" nalazilo samo 40 kilometara od Čakovca, što je uzrokovalo masovnu seobu ljudi prema tim rijekama. Ipak, "zlatna groznica" nije bila tako bajkovita kako se na prvi mah činilo. Najveće zrno zlata ikad isprano u Dravi bilo je veliko kao zrno ječmene kaše, a pronašla ga je Vida Šarkan iz Donjeg Vidovca 1938. godine, navodi se u ovom dijelu. Kotzig je na kraju svoje priče bio realan: "Zlato - često nedovoljno za preživljavanje ovih čistača". U to su vrijeme kapitalistički poduzetnici maštali o potencijalnom bogatstvu, pa su raspravljali o mogućnostima modernizacije i industrijskog ispiranja zlata. Bio je čak i projekt vađenja zlata iz Drave, od Legrada do Virovskih konaka, ali realizacija tog projekta nije zabilježena.
Međutim, izgradnja triju hidroelektrana na rijeci Dravi 1980-ih dovela je do gotovo nemogućeg zadatka ispiranja zlata, zbog promjena u prirodnom tijeku materijala. To je znatno smanjilo dostupnost zlata. Osim toga, druge prilike za veću i lakšu zaradu smanjile su interes za ovaj stari zanat.
Članovi kluba danas na rijeku odlaze samo povremeno, kada im to obiteljske i poslovne obveze dopuštaju. Osim Kluba zlatara Vidovski i budućeg Memorijalnog centra Vidovski zlatari, u Donjem Vidovcu ostao je još samo jedan spomenik ovom zanatu. Riječ je o kugli na vrhu tornja crkve u samom središtu grada, pozlaćenoj zlatom, koju je za tu priliku darovao Stjepan Vojvoda. "Kroz njega imamo uspomenu na to razdoblje", svjedoči Matej Horvat, najstariji živući međimurski zlatar.
.webp){kind=icon}
