Alan Greenspan – moćni ekonomista koji je imao svijet u rukama i pustio ga da se sruši

Postoje ljudi za koje se čini da ne oblikuju samo događaje, već i način na koji cijeli svijet razmišlja o njima. Alan Greenspan je bio upravo takva figura: čovjek čije su riječi, ono neizgovoreno pa i izrazi lica, osluškivani i pomno analizirani. Njegova smrt u 100. godini otvorila je pitanja o ekonomisti koji je skoro dvije decenije, od 1987. do 2006, vodio američke Federalne rezerve. Iako je njegov uticaj na svjetsku ekonomiju inspirisao brojna djela, ovaj trenutak je dobar povod da se pročita The Man Who Knew (Čovjek koji je znao) britanskog novinara i publiciste Sebastiana Mallabyja.

Bloomberg

Biografija koja je dostupna online pokušava da uhvati gotovo mitsku poziciju "Maestra" američke ekonomije, ali i da pokaže koliko je ona bila ljudska i utemeljena u ličnom putu i ranom formativnom periodu. Mallaby gradi ovu priču kroz višegodišnje istraživanje: razgovore sa saradnicima, rivalima i arhivsku građu. Rezultat je slojevita, precizna i na nekim mjestima neugodna biografija koja svog junaka ne idealizuje, već ga razlaže do kontradikcija.

Alan Greenspan je rođen 1926. godine u New Yorku, u jevrejskoj porodici rumunskih i mađarskih emigranata iz carske Rusije, koja se rano raspala. Otac Herbert ih je napustio dok je bio dijete, a Alan je ostao centralna tačka emocionalnog svijeta njegove majke, Rose Goldsmith. U toj dinamici, Mallaby vidi i dublji psihološki obrazac koji se provlači kroz čitav njegov život.

Autor se poziva i na tezu Sigmunda Freuda da "čovjek koji je bio nesporni miljenik majke zadržava doživotni osjećaj pobjednika, samopouzdanje koje kasnije generiše i uspjeh u realnosti". U Greenspanovom slučaju, ta rana pozicija apsolutnog fokusa i podrške, prema Mallabyju, oblikovala je njegovu kasniju sigurnost u svoje procjene.

Studirao je muziku na Juilliard School, svirao klarinet i nastupao u džez bendu Woody Hermana, prije nego što je upisao New York University, gdje je do 1950. stekao osnovne i master studije iz ekonomije. Doktorat je završio u 51. godini života.

Greenspanova druga supruga sa kojom je bio u braku više od četiri decenije, poznata glavna dopisnica NBC News za spoljne poslove i bivša voditeljka MSNBC-a - Andrea Mitchell, saopštila je 22. juna da je preminuo od posljedica Parkinsonove bolesti | Bloomberg

Psihološka pozadina na kojoj autor knjige inisistira dobija zanimljivu kontradikciju u njegovom kasnijem životu: povučen, disciplinovan i analitičan, a istovremeno dio intelektualnih i političkih elita New Yorka i Washingtona. 

Ideološki radikalan u mladosti - pristalica slobodnog tržišta i zlatnog standarda, a kasnije pragmatičan regulator koji upravlja jednim od najkompleksnijih ekonomskih sistema na svijetu.

Posebno mjesto u njegovom ranom životu zauzima i njegov blizak odnos sa Ayn Rand, filozofkinjom - predstavnicom objektivizma, filozofskog pravca koji insistira na racionalnom individualizmu, radikalnom kapitalizmu i minimalnoj ulozi države. Greenspan ju je upoznao u dvadesetim godinama, preko tadašnje supruge Joan Mitchell. Rand ga je ubrzo uvela u svoj "Collective" - zatvoreni krug intelektualaca koji su se u njenom stanu na Manhattnu redovno okupljali da raspravljaju o politici i idejama. Upravo tu dobio je i nadimak "Pogrebnik", zbog skromnih tamnih odijela koje je nosio i ozbiljne, svedene pojave.

U tom okruženju oblikovan je njegov rani ekonomski pogled: duboko nepovjerenje u državnu regulaciju i gotovo ideološka vjera u samoregulaciju tržišta. Pisao je za Randin časopis The Objectivist, uključujući uticajan esej o zlatnom standardu. Rand je, kasnije će sam reći u svojoj knjizi The Age of Turbulence iz 2007. godine, postala "stabilizujuća sila" u njegovom životu - dugogodišnja partnerka po intelektu i idealima sa kojom je dijelio vjeru u racionalnost i matematičku disciplinu ekonomije.

Najveća ironija njegove karijere, koju Mallaby naglašava, jeste upravo u tome što je čovjek koji je smatrao da centralne banke ne bi trebalo da postoje na kraju postao najmoćniji centralni bankar u modernoj istoriji. Ulaskom u institucije morao je da napusti rigidni ideološki okvir iz mladosti i prihvati pragmatizam vlasti.

Predsjednik Nixon je otvorio Greenspanu put ka ulasku u državnu službu. Greenspan je imao zadrške prema nekim Nixonovim politikama, poput kontrole cijena i plata uvedene 1971. godine. Čak je rekao Nixonovom šefu kabineta, Alu Haigu, da bi napustio funkciju ako predsjednik ode predaleko u tom smjeru, ali do toga nije došlo jer je Nixon ubrzo podnio ostavku | Depositphotos

 

Stoga, ovo nije samo biografija, već i istorija modernih finansija ispričana kroz njegovu karijeru. Bio je toliko uticajan da su ga i predsjednici: od Nixona i Forda, preko Cartera i Reagana do Busha i Clintona i investitori uvažavali kao savjetnika, svojevrsnog tihog deus ex machina američke ekonomije.

Monetarna filozofija "nepogrešivog arhitekte" i kriza 2008.

Mallaby detaljno prati i njegovu monetarnu filozofiju: vjeru u niske kamatne stope kao univerzalni alat stabilizacije i uvjerenje da tržišta treba da se sama regulišu. Ta kombinacija decenijama je izgledala kao formula uspjeha, ali ne i tokom krize 2007. i 2008. godine, koja će postati najbolnija tačka njegove karijere i predmet ozbiljnih kritika.

Za vreme predsjednika Geralda Forda Greenspan je obavljao funkciju predsjednika Savjeta ekonomskih savjetnika SAD (1974-77) | Depositphotos

Mallaby i u ovom kontekstu prikazuje Greenspana kao čovjeka rastrzanog između dvije logike. Vjerovao je da može da kontroliše inflaciju uz pomoć monetarne politike, ali je istovremeno smatrao da je nadzor nad bankama suštinski ograničen - i politički i tehnički, jer regulatori ne mogu uvijek da "nadgledaju eksperte".

Tokom karijere, kao "čovjek koji je znao" intervenisao je u više kriza i gasio požare u finansijskom sistemu, uključujući dot.com balon 2000. koji je prepoznao, ali nije pokušao da zaustavi. Njegova logika bila je da tržište treba da se koriguje samo, čak i ako to znači bolniji pad kasnije. Isti pristup primijenio je i na tržište nekretnina, što će se u krizi 2007–2008 pokazati kao njegova najspornija odluka. Mallaby taj paradoks razlaže kroz nekoliko faktora.

Prvo, politički pritisak i želja za održavanjem stabilnosti i sopstvenog autoriteta. Greenspan je, prema autoru, bio svjestan da bi agresivno podizanje kamata ili direktno kočenje kreditne ekspanzije moglo da izazove politički i tržišni šok. U takvom okruženju, čak i centralni bankar postaje talac sopstvene reputacije, smatra autor.

 

Greenspan nije direktno izazvao krizu, ali je njegov pristup pojačao rizik u sistemu. Brzim snižavanjem kamata i intervencijama poslije kriza stvorio je očekivanje da će Fed uvijek "spasiti tržište" (tzv. "Greenspan put). To je ohrabrilo banke i investitore da preuzimaju veće rizike i podstaklo rast balona, posebno na tržištu nekretnina koji je puako 2007-2008 | Depositphotos

Drugo, njegova tzv. "teorija čišćenja nereda": uvjerenje da je nemoguće pouzdano prepoznati finansijski balon prije nego što pukne, i da je bolje pustiti tržište da raste, a zatim intervenisati kada dođe do kolapsa. Problem je bio što je 2008. sistem postao prevelik da bi se "očistio" nakon pucanja.

Treće, ideološka slijepa tačka koja inače može da bude čest saputnik ljudi na visokim pozicijama: iako je napustio  radikalizam iz rane mladosti i "Kolektiva" sa Manhattna, Greenspan je zadržao duboko uvjerenje da su velike finansijske institucije racionalne i samodisciplinovane, vođene sopstvenim interesom ka stabilnosti. Ta pretpostavka pokazala se opasno krhkom u trenutku kada je sistem postao previše kompleksan da bi se sam korigovao.

Četvrto, fragmentiran i politički ograničen regulatorni sistem SAD. Čak i da je želio strožiju kontrolu, Greenspan se suočavao sa mrežom agencija, lobija i političkih interesa koji su gurali ka daljoj deregulaciji. Autor navodi kako Greenspan "kalibrira" svoje stavove kako bi postao prihvatljiv i  republikancima i demokratama, iako opisuje i njegove sukobe sa političarima, uključujući predsjednike Cartera, Reagana i Clintona, njihovima administracijama i savjetnicima.

Ukratko, Mallaby navodi na zaključak da Greenspan, "kao najpametniji čovjek u prostoriji", svakako nije pogriješio zbog nedostatka znanja, već zbog "kombinacije političkog oportunizma, institucionalnih ograničenja i pretjerane vjere u racionalnost tržišta".

Ali, Mallaby ne nudi presudu, već nelagodu. Jer pitanje koje ostaje nije samo šta je Greenspan uradio (ili, nije uradio) već da li su "ljudi koji znaju" ikada zaista oni koji imaju kontrolu, ili su samo najvidljiviji sloj sistema koji niko u potpunosti ne razumije.

Mogući odgovor i dalje lebdi u njegovom čuvenom namjerno nejasnom načinu govora nalik mrmljanju koji je imao i naziv "Greenspeak" ili "Fedspeak" -  simbol jedne ere u kojoj su nejasnoće često služile kao alat moći.