text size
Novinar i autor William Cohan bilježi živopisnu prošlost giganta privatnog kapitala. Ali njegovo sve snažnije okretanje ka štednji više srednje klase čini budućnost kompanije daleko značajnijom.
Kao kada za večeru pojedete cijelu kutiju slatkiša, čitanje gotovo 700 stranica knjige Williama Cohana Money to Burn: The Unvarnished Truth About Leon Black, Apollo, and the New Wall Street ("Novac za spaljivanje: Neuljepšana istina o Leon Bleku, Apollu i novom Volstritu" objavljena u septembru, ostavlja vas umornim, prezasićenim, ali i dalje na neki način gladnim. Ipak, neki od najzadovoljavajućih uvida u knjizi dolaze na posljednjih osam stranica, kada jedan "Apollo konkurent" opisuje firmu, koju većina doživljava kao borbenog giganta privatnog kapitala, kao "slabo regulisanu banku sa visokim nivoom zaduženosti".
Firma, naravno, nije toliko uspavana kao stari bankarski model "3-6-3" privući novac po tri odsto, plasirati ga po šest odsto i napustiti kancelariju u tri popodne, ali ipak nosi dio rizika karakterističnih za takav sistem. Kako konkurent ističe, Apollo ima ugovornu obavezu da isplati vlasnike anuiteta, za razliku od fondova privatnog kapitala ili privatnog kredita, koji, po principu "caveat emptor" (kupac treba da je na oprezu), samo nastoje da ostvare ciljani prinos.
I finansijski rezultati govore tome u prilog. U prvoj polovini ove godine Apollo je zaradio 1,5 milijardi dolara od takozvanog "spreada" u Atheneu, odnosno razlike između prinosa ostvarenih na kreditima i iznosa koje mora da isplati kroz anuitete. To je isto koliko je zaradio od upravljanja imovinom, gdje je tri četvrtine prihoda dolazilo iz fondova privatnog kapitala u širem smislu, a ne iz tradicionalnog private equity poslovanja.
Apollo, koji sve više liči na banku, danas približno isto zarađuje od sindiciranja kredita kao i od upravljanja private equity fondovima. Samo 0,8 odsto korporativnih prihoda dolazi od carried interesta i drugih naknada povezanih sa uspješnošću ulaganja.
Riječ je o transformaciji zasnovanoj na velikoj strateškoj opkladi. Međutim, čini se da Money to Burn nije naročito zainteresovan da istraži pitanja koja ta transformacija otvara.
Zašto Apollo postepeno diverzifikuje poslovanje iz konkurentnog i već zasićenog svijeta private equity ulaganja, gdje investitori očekuju prinose od oko 15 odsto, ka poslovanju sa nižim maržama u kojem kupcima anuiteta isporučuje prinose od oko pet odsto? Da li je razlog to što su rezultati Apollo private equity fondova, počevši od vodećeg fonda iz 2006, bili izrazito neujednačeni? Da li evoluirani poslovni model kompanije izgleda mudro samo zato što njegova kreditna disciplina i ponašanje vlasnika anuiteta još nisu bili testirani u ozbiljnoj krizi? I kako je, uopšte, Apollo, poznat po oštroj kulturi i snažnim ličnostima, dospio do ove tačke?
Ipak, Money to Burn, uprkos brojnim digresijama, skretanjima i opširnim epizodama, nudi dva odgovora.
Leon Black dolazi pred Odbor za nadzor Predstavničkog doma SAD u okviru kongresne istrage o Jeffreyju Epsteinu i njegovim finansijskim i društvenim vezama, Vašington, 26. juna | Kevin Dietsch/Getty Images
Prvo, kredit, a ne vlasnički kapital, bio je suština Apolla još od osnivanja 1990. godine. Osnivač Leon Black i njegovi inicijalni partneri su gotovo svi potekli iz Drexel Burnham Lamberta Michaela Milkena, kompanije koja je praktično stvorila moderno tržište visokoprinosnih, odnosno "junk" obveznica.
Prva dva Apollo fonda bila su u velikoj mjeri koncentrisana na obveznice kupljene od Executive Life Insurancea, kompanije koja je propala nakon što je kupovala gotovo sve što je Drexel prodavao. Apollo, majstor takozvanog "creditor-on-creditor violence", odnosno agresivnog sukoba među povjeriocima, oduvijek je bio spreman da se unutar svojih fondova prebacuje između vlasničkog kapitala i duga.
Upravo je tako ostvario i svoju najveću dobit u istoriji — deset milijardi dolara — u poslu sa problematičnim obveznicama LyondellBasella 2008. godine.
Drugi razlog je više specifičan za samu kompaniju i mnogo manje unapred određen.
Black je planirao da se penzioniše 2021. godine, sa 70 godina, na vrhuncu karijere. Međutim, Apollo je do tada već potresalo nekoliko skandala koji su bili direktno povezani sa njim: njegovo prijateljstvo sa Jeffrey Epsteinom, kome je isplatio 158 miliona dolara, i njegova veza sa nekadašnjom ruskom manekenkom Guzel Ganievom.
Apollo su dugo vodila trojica ljudi — Black, Josh Harris i Marc Rowan — povezani više inercijom nego jasnom namjerom ili međusobnim poštovanjem. Black je Cohanu rekao da se njih trojica nikada nisu sastali sami kao izvršni komitet.
Ne postoji ni poznata zajednička fotografija njih trojice, možda i zato što je, prema knjizi The Caesars Palace Coup ("Prevrat u Cezarovoj palati") Max Frumesa i Sujeet Indapa, Black visok oko 196 centimetara, dok su Harris i Rowan visoki oko 173 centimetra.
Do 2021. Rowan, poznat po intelektualnom pristupu i karakterističnim džemperima, godinama se praktično bio povukao iz glavnog dijela kompanije kako bi se gotovo potpuno posvetio Atheneu, svom projektu, dok je djelimično odmarao uživajući u restoranima koje je posjedovao u Hamptonsu.
Harris je vodio Apollo na svakodnevnom nivou.
Black, čovjek i sam poznat po tome što retko pokazuje osmijeh ili zahvalnost, rekao je Cohanu da je Harris "psihopata" zbog svog neumoljivo strogog, zabrinutog i zahtevnog stila vođenja — tipa menadžera koji "voli da zakazuje sastanke za jedanaest uveče nedjeljom, a zatim se ne pojavi ili ih otkaže sat vremena ranije".
Suosnivači Apolla (s' leva na desno): Leon Black, Joshua Harris i Marc Rowan | Patrick T. Fallon, Peter Foley, Jeenah Moon/Bloomberg
Kada je došlo vreme da izabere naslijednika, Black je odabrao Rowana.
Ne zato što "dobri momci" u Apollu na kraju pobjeđuju, već zato što Black, koji je imao stvarnu moć, nije želio da Harris vodi firmu. Harris je, sa svoje strane, još dok je radio u Apollu angažovao tri advokatske kancelarije i tri PR agencije kako bi ga savjetovale u njegovoj ličnoj borbi za mjesto na čelu kompanije.
Cohan je intervjuisao Rowana, Blacka i Harrisa, prisno ih oslovljavajući kao Marc, Leon i Josh, očigledno uz prisustvo ljudi zaduženih za odnose s javnošću.
Jasno je da se divi Rowanu, koga naziva "generacijskim talentom". Pobjednici, uostalom, pišu istoriju.
Black i Harris, s druge strane, dobijaju dovoljno prostora da iznesu svoje viđenje događaja. I to čine, često govoreći jedan o drugom, sve dok čitalac jednostavno ne izgubi interesovanje.
Djeluje da Cohana mnogo manje zanima strateška transformacija Apolla, osim kao još jedan dokaz Rowanove inteligencije, a mnogo više loše ponašanje moćnih muškaraca.
Zapravo, bolji podnaslov knjige Money to Burn mogao bi da bude naslov neke kantri pesme: "Svi moji partneri završili su u zatvoru, a ja sam prošao sasvim dobro."
Cohan posvećuje duga poglavlja samostalnom bogaćenju i insajderskom trgovanju Milkena i njegovih saradnika, manipulacijama Crédit Lyonnaisa u skandalu Executive Life i mitu isplaćenom jednom rukovodiocu i posredniku California Public Employees’ Retirement Systema.
James Comer, republikanac iz Kentakija i predsedavajući Odbora za nadzor i odgovornost Predstavničkog doma, razgovara sa predstavnicima medija nakon što Leon Black nije pristao da se pojavi na saslušanju iza zatvorenih vrata u Vašingtonu, SAD, 3. septembra ove godine. Black je tužio Kongresni odbor jer želi da spreči da odbor dobije određene NDA ugovore povezane sa ženama iz Epsteinovog kruga | Craig Hudson/Bloomberg
Pojavljuju se, prilično mlako, i Donald Trump i Vladimir Putin.
Dobijamo čak i dugu priču o Blackovom ocu, uglednom finansijeru koji je izvršio samoubistvo skokom sa zgrade Pan Ama usred rastućeg pritiska zbog toga što je njegova kompanija kupila proizvođača banana umiješanog u podmićivanje.
I Rowanov otac je izvršio samoubistvo, ali Cohan to navodi gotovo usput.
A sve to dolazi pre otprilike 140 sumornih stranica posvećenih prijateljstvu tada još oženjenog Blacka sa Epsteinom i njegovom seksualnom i finansijskom odnosu sa Ganievom.
Ništa od ovoga ipak ne čini Money to Burn onim što promotivni citati tvrde da jeste: "majstorska lekcija iz novinarstva" i "zapanjujuće razotkrivanje".
Knjiga više podsjeća na čuvenu misao Blaisea Pascala: "Nisam imao vremena da napišem kratko pismo, pa sam napisao dugo."
Za razliku od oko 300 stranica kraće i neuporedivo uzbudljivije knjige The Caesars Palace Coup, koja prati Apolloovu neuspešnu kupovinu Caesars Entertainmenta i posledice tog posla, Money to Burn rijetko uspjeva da izgradi narativ u kojem zaista vidimo ljude iz Apolla na djelu.
Umjesto toga, uglavnom ih slušamo kroz preduge dijelove intervjua koji često samo potvrđuju već poznate informacije i frustrirajuće se ponavljaju, naročito kada je riječ o Rowanu.
Transkripti intervjua smjenjuju se sa prepisivanjem sadržaja sa interneta.
Umjesto da, na primjer, istraži poznatu zahtijevnu radnu kulturu Apolla razgovorom sa nekim od hiljada mlađih zaposlenih koji su radili u kompaniji, Cohan na dvije stranice prenosi komentare sa foruma Wall Street Oasis.
Govoreći o Epsteinovim mejlovima Blacku, koji su sada javno dostupni, Cohan piše da je "malo ukusa tih mejlova sasvim dovoljno", a zatim čitaocu ostavlja da procjenjuje sadržaj kroz čak 11 stranica citata.
Sve to donosi malo novog svjetla.
Čitalac će i dalje smatrati krajnje nevjerovatnim da je 158 miliona dolara, koliko je Black platio Epsteinu, bilo isključivo za poresko i naslijedno savjetovanje, ali i dalje neće imati konačan dokaz da je novac služio bilo kojoj drugoj svrsi.
Poređenje Rowanovog, njegovim riječima, "jednostavnijeg" poslovnog modela sa istorijom Apolla, kompanije često bliske kontroverznim poslovnim praksama, moglo je da preraste ili u osudu kompanije ili čak u djelimično autorizovanu odbranu njenog razvoja.
Međutim, ova razvučena i slabo uređena knjiga nema jasno stanovište, nema dovoljno dubine i ne ostavlja utisak da su teme birane prema bilo kakvim doslijednim pravilima.
Umjesto toga, dobijamo nasumične nalete komentara, kao da Cohan samo prepisuje bilješke koristeći prve riječi koje mu padnu na pamet.
Toliko često nailazimo na izraze poput "klizanja ka paku", uglavnom Rowanovim riječima, ili "dugih patova", Cohanovim, da se čitalac može zapitati da li zapravo gleda SportsCenter.
Kada navede neku blago iznenađujuću brojku, Cohan u razmaku od svega 30 stranica dva puta piše "nije greška u kucanju", kao da prodaje noževe na televiziji.
Možda je to čak i neka vrsta javne usluge, imajući u vidu neprijatne greške poput tvrdnje da je Drexel Burnham Lambert izvršio "ozloglašenu" uplatu od 5,3 miliona dolara Ivanu Boeskyju za insajderske informacije, iako je zapravo bilo obrnuto.
Sve je to šteta.
Jer, iako Money to Burn više liči na gomilu nesortirane građe nego na "neuljepšanu istinu", priča o Apollu i dalje je veoma vrijedna.
Najveći hedge fondovi i privatne investicione kompanije našeg doba nagomilali su ogromnu imovinu, tržišnu moć i milijarde dolara bogatstva za svoje osnivače.
Nakon decenija upravljanja institucionalnim novcem, često bez mnogo milosti, sada prelaze novu granicu: dobijaju neposredan pristup štednji više srednje klase, uz gotovo nezasit apetit za tim kapitalom.
Malo koja kompanija je tu granicu prešla na neobičniji način od "Apolla 2.0", a kod malo koje je ulog veći, i za samu kompaniju i za finansijski sistem, imajući u vidu ugovorne obaveze prema vlasnicima anuiteta i količinu kapitala koja bi Atheneu bila potrebna ukoliko stvari krenu loše.
Možda će se na kraju sve završiti dobro za sve uključene strane.
A možda je to samo još jedan način na koji Wall Street pronalazi put da vukove približi jaganjcima.
Znamo kako se ta stara priča obično završava.
.webp){kind=icon}
