Rezultati izbora ovog vikenda u Turskoj bili su zadivljujući, stotine hiljada Turaka slavilo ih je kao pobjedu sekularizma, a gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua kao oživljavanje liberalne demokracije koja nudi nadu ne samo njegovoj zemlji, već i cijelom svijetu. Ovo označava početak borbe protivnika predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, a ne njegov trijumf.
Počnimo s razlozima za nadu, jer za svakoga ko je vjerovao u izvanredna obećanja demokratske i otvorene Turske, posljednja decenija bila je nepopustljivo mračna. Ono što su općinski izbori ovog vikenda dokazali jeste da čak i za najuspješnije populističke vođe moć politike identiteta može biti nedovoljna ako uništi ekonomiju.
Loše upravljanje bilo je posebno jasno u Erdoganovom slučaju, jer je svoju ličnu odgovornost za katastrofalnu monetarnu politiku nosio kao znak časti. Njegovo uvjerenje - protivno svim savjetima i dokazima - da će rezanje kamatnih stopa smanjiti, a ne povećati inflaciju, pokazalo se katastrofalnim.
Erdoganovo doba još nije gotovo
U međuvremenu, Imamogluova Republikanska narodna stranka pokazala je bolje rezultate nego što su čak i njeni čelnici očekivali. Poznata kao CHP, stranka osnivača Turske Mustafe Kemala Ataturka skupila je više glasova diljem zemlje od vladajuće Stranke pravde i razvoja, ili AKP, prvi put otkako je Erdogan preuzeo vlast prije više od 20 godina. CHP je također osigurao kontrolu nad mnogo više mjesta i gradova. Čak je i predsjednik Turske izgledao poniženo zbog poraza.
CHP je to postigla unatoč napuštanju nastojanja da iznjedri zajedničke kandidate s drugim opozicionim strankama. Izbori su bili samo općinski, ali u Turskoj — gdje je moć sada hiperkoncentrirana u rukama predsjednika — gradovi nude vitalne resurse i pokroviteljstvo za svaki pokušaj povratka političke moći. I prvi put u generaciji, opozicija sada u Imamogluu ima vjerodostojnog protukandidata za predsjedničku funkciju.
Ipak, ništa od toga ne dovodi Erdoganovo doba do kraja. Niti označava dolazak zdrave, sekularne demokracije u Tursku. Bar ne još uvijek.
Prvo, poput općinskih izbora posvuda, ni oni u Turskoj nisu uvijek pouzdan pokazatelj kako bi ljudi glasali za centralnu izvršnu vlast. Drugo, nacionalni izbori nisu zakazani do 2028., dajući Erdoganu vremena da se oporavi od pogreške u ekonomiji. Doista, osigurao je reizbor tek prošle godine nastavivši upumpavati dovoljno novca u sistem kako bi ublažio uticaj nekontrolirane inflacije. Turci plaćaju punu cijenu ove ideološki vođene ludosti samo otkako je osigurao još jedan mandat, kada je prešao na tim s više ortodoksnom monetarnom i fiskalnom politikom.
Drugim riječima, Erdogan je znao da slijedi nekakav politički obračun i to je planirao. Strani ulagači počeli su se vraćati i Erdogan može - kako je rekao - očekivati da će oštra medicina fiskalnog stezanja dati rezultate i omogućiti oporavak znatno prije sljedećih izbora. Nije nemoguće da će biti prisiljen raspisati prijevremene izbore, ali sada je teško predvidjeti kako bi se to moglo dogoditi. Kao što je predsjednik rekao u svom govoru prihvatajući poraz: ''Stajat ćemo uspravno, 31. mart za nas nije kraj, to je zapravo prekretnica''.
Naredni koraci
Od ključne je važnosti i ostaje nejasno na koji će način Erdogan sada krenuti. Čini se da će se čvrsto držati odgovornije ekonomske politike, ali će u isto vrijeme zadržati kontrolu nad većinom medija i svim kritičnim institucijama, dajući mu široke ovlasti da oblikuje događaje. Također će i dalje imati sve alate koji su mu potrebni da marginalizira političke suparnike, odluči li ih upotrijebiti.
Selahattin Demirtas, jedan od čelnika Kurdske narodne demokratske stranke ili HDP-a, zatvoren je zbog izmišljenih optužbi 2016., godinu dana nakon što je svoju stranku doveo u parlament s velikim brojem glasova koji su AKP koštali većine. Ostaje u zatvoru unatoč odricanju od politike i presudama Evropskog suda za ljudska prava koji je utvrdio da je njegovo zadržavanje politički motivirano. Sam Imamoglu optužen je za vrijeđanje članova turske izborne komisije, što je optužba prema kojoj bi mogao biti spriječen da obnaša dužnost gradonačelnika Istanbula.
Sve prethodne lažne zore u Turskoj, kada su Erdoganovi kritičari također mislili da je konačno napravio preveliku pogrešku od koje se nije mogao oporaviti, bile su popraćene njegovim udvostručavanjem i ponovnim rezanjem biračkog tijela u svoju korist. I dok ovaj put djeluje drugačije, mudro je prisjetiti se punog značenja gotovo apsolutne moći koju on ima i koliko je teže uspostaviti nezavisne institucije nego ih uništiti.
Rezultati ovog vikenda mogli bi teoretski natjerati Erdogana da se okrene umjerenosti, ali to se čini kao pusta želja. Kao prvo, udio glasova koje je osvojila velika kurdska manjina u Turskoj opet je bio dovoljno velik da osigura uticajan blok zakonodavaca neprijateljski raspoloženih prema predsjedniku na parlamentarnim izborima, što možda nije dobar znak za njihov tretman. Erdogan može odgovoriti ciljanjem etničkih Kurda kako bi pridobio glasove turskih nacionalista.
Jednako je važno da, iako je CHP osvojila najviše glasova u cijeloj zemlji, otprilike 38 posto naspram 35,5 posto za AKP, ta razlika je bila manja od vjerovatnog dezertiranja islamističkih glasača AKP-a u Novu stranku blagostanja, koja je osvojila nešto više od šest posto na svom prvom učešću na izborima. Erdogan bi mogao odlučiti da ima više šanse pridobiti te čvrste religiozne birače da podrže njega ili njegovog nasljednika u budućem drugom krugu predsjedničkih izbora nego oni koji su otišli CHP-u.
Erdogan je bio pionir za druge populističke moćnike koji su se kladili na kulturne ratove kako bi ih doveli na vlast. Njegovi spektakularni pogrešni potezi u ekonomiji trebali su ga stajati položaja prošle godine, ali nisu i vjerovatno je za sada siguran. To znači da njegovi politički protivnici i turske demokratske institucije vjerovatno nisu.
.webp){kind=icon}
