Najvažniji izbori na svijetu u 2023. bit će u Turskoj

Među mnogim općim izborima od međunarodnog značaja koje treba pratiti ove godine, nigerijski, zakazani za februar, bit će daleko najveći; pakistanski, koji bi se trebali održati do oktobra, vjerovatno će biti najglasniji. Ali najvažniji će se bez sumnje dogoditi 18. juna, kada će predsjednik Recep Tayyip Erdogan nastojati produžiti svoju vladavinu Turskom na treću deceniju.

Ishod će oblikovati geopolitičke i ekonomske kalkulacije u Washingtonu i Moskvi, kao i u glavnim gradovima diljem Evrope, Bliskog istoka, Centralne Azije i Afrike.

''Ono što se dogodi u Turskoj, ne ostaje samo u Turskoj'', kaže Ziya Meral, viši saradnik na Kraljevskom institutu ujedinjenih službi za odbrambene i sigurnosne studije.

''Turska je možda srednja sila, ali velike sile imaju udjela u njenim izborima''.

Uticaj Ankare u svjetskim poslovima potvrđuje Erdoganova postignuća tokom njegovog dugog mandata. Unatoč tome, kod kuće i u inozemstvu, njegovi izborni izgledi izazivaju pomiješane osjećaje. A oni koji priželjkuju njegov odlazak 19. juna ne mogu biti optimistični u vezi s tim ko ili šta će doći sljedeće.

Zapadni čelnici žele da Erdogan ode

Zapadnim čelnicima bit će drago vidjeti leđa Erdoganu. Potkopao je sigurnost NATO-a kupovinom raketnih odbrambenih sistema od Rusije, frustrirao savez blokiranjem članstva Švedske i Finske, opetovano je prijetio da će preplaviti Evropu izbjeglicama i posljednjih mjeseci upućivao sve ratoborniju retoriku prema Grčkoj. Odnosi Ankare s Washingtonom postali su zategnuti do tačke u kojoj najviši turski dužnosnici rutinski optužuju SAD za podršku puču protiv Erdogana i za saučesništvo s terorističkim grupama.

SAD-u i Evropi bilo bi bolje bez Erdoganovog razornog uticaja u svjetskim poslovima, posebno s obzirom na to da se njihova konfrontacija s Vladimirom Putinom zaoštrava. Njegova je korisnost kao sagovornika ograničena: iako je prošlog ljeta pomogao u postizanju sporazuma kako bi se osigurao kontinuirani dotok žitarica i biljnog ulja iz Ukrajine, Erdogan nije imao nikakav ograničavajući uticaj na svog "dragog prijatelja" Vladimira.

Ni Erdogan se ne može sputati. Iako se mnogi u vanjskopolitičkim krugovima Washingtona i evropskih prijestolnica drže nade da će ga moći vratiti u svoje redove, Erdoganov svjetonazor je "daleko radikalniji nego što većina zapadnjaka misli", kaže politički analitičar Selim Koru. Njegove ambicije za tursko neposredno susjedstvo, gdje je Ankara sve uticajnija, nisu nadopunjavanje američkog i evropskog uticaja, nego nastojanje da ih zamijeni i suprotstavi im se, kaže Koru.

Bude li Erdogan poražen, kaže Sinan Ulgen, direktor istanbulskog think tanka EDAM, njegov nasljednik transformirat će Tursku u drugačijeg vanjskopolitičkog aktera, koji će se približiti poziciji zapadne nacije".

Ali i ako se to dogodi, niko ne bi trebao očekivati ​​brzi zaokret od 180 stepeni. Erdogan je imao 20 godina da turske institucije - vladu, vojsku, akademsku zajednicu, vjerski establišment i medije - zasije svojim radikalnim svjetonazorom. Ako 19. juna bude izabran novi predsjednik, trebat će razgraditi zdanje koje je Erdogan izgradio. Zadatak će biti još teži jer će njegova AK stranka ostati značajno prisutna u parlamentu i sigurno će se žestoko opirati promjenama.

Vrijedno je prisjetiti se da je Erdoganu trebao najveći dio decenije da potkopa duboko sekularnu državu koju je izgradio Kemal Ataturk, utemeljitelj moderne Turske — a AK Party je tokom tog razdoblja imala ugodnu većinu u parlamentu.

Sve ovo je pod pretpostavkom da birači izbace Erdogana, što nije sigurno. Turci imaju dva mišljenja o svom predsjedniku i njegovoj politici. Istraživanje koje je Metropoll proveo krajem oktobra pokazalo je da je podrška Erdoganu porasla do 47,6 posto, s otprilike 39 posto prije godinu dana. Ovo bi bilo izvanredno za bilo kojeg vođu koji je tu toliko dugo - u demokratijama raspoloženje protiv vladajućih ima tendenciju rasta s vremenom - ali je stvarno zapanjujuće za onoga koji upravlja ekonomskom zbrkom.

Za taj je nered uglavnom sam kriv: Erdoganovo čarobno razmišljanje o kamatama snažno je pridonijelo zapanjujućoj inflaciji, oslabljenoj liri i anemičnim ulaganjima. I zato, pokazuju druge ankete, većina Turaka smatra da njihova zemlja ide u pogrešnom smjeru.

Turske novčanice u opticaju, prema apoenu/Bloomberg

Zašto onda mnogi i dalje traže od Erdogana da ispravi kurs Turske? Djelomično je to zato što ne znaju ko će mu se suprotstaviti. Glavne opozicione stranke formirale su ujedinjenu frontu poznatu kao Sto šestorice, ali manje od šest mjeseci do dana izbora još nisu objavile svog predsjedničkog kandidata. Dva vodeća kandidata su iz vodeće opozicione stranke CHP: gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu i dugogodišnji čelnik stranke Kemal Kilicdaroglu.

Sto šestorice također je sporo artikulirao jasnu strategiju za poboljšanje turske ekonomije. Početkom prošlog mjeseca CHP je konačno razotkrio nešto nalik na dnevni red, ali je bio dugačak na prozračnim obećanjima o velikim ulaganjima i kratak u detaljima. (Najzapaženija stvar u vezi s događajem bila je prisustvo ekonomiste Darona Acemoglua s Instituta za tehnologiju Massachusetts. Dobra stranka, još jedna učesnica Stola šestorice, ubraja Whartonovog profesora privatnog kapitala Bilgea Yilmaza među svoje vođe.)

Erdoganove jake brojke

Erdoganov preferirani protukandidat bio bi Kilicdaroglu, pomalo bezbojni veteran koji vodi CHP 12 godina. Mnogi turski politički analitičari kažu da bi mlađi, karizmatičniji Imamoglu bio jači izazivač. Osvojio je mjesto gradonačelnika Istanbula 2019. vodeći uključivu, optimističnu kampanju, čak i nakon ponovljenog izbora zbog Erdoganovog odbijanja da prihvati rezultate prvog glasanja.

Predsjednik i njegova stranka uložili su veliku energiju da drže Imamoglua podalje. Prošlog mjeseca gradonačelnik je osuđen zbog beznačajne optužbe za vrijeđanje izbornih dužnosnika, no presuda je ujedinila opoziciju iza njega i možda povećala njegove izglede da postane predsjednički kandidat.

"Sada postoji jak narativ u vezi s Imamogluom", kaže Ayse Zarakol, profesorica međunarodnih odnosa na Univerzitetu Cambridge. (Izborna pravila dopuštaju gradonačelniku da se kandidira za predsjednika dok njegovi advokati osporavaju presudu.)

Ali Erdoganove još uvijek jake brojke sugeriraju da bi se mogao oduprijeti svakom protivniku, posebno ako ekonomija pokaže znakove oporavka u proljeće. Predsjednik računa na investicije i bankovne depozite iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije te na Putinova obećanja da će Tursku učiniti središtem za izvoz ruskog prirodnog plina, kako bi se riješio problema. Erdogan je također govorio o vlastitim nalazištima prirodnog plina u Turskoj u Crnom moru, potičući nagađanja o neočekivanim prihodima. Prošlog mjeseca najavio je povećanje minimalne plaće od 55 posto; prošle sedmice povećao je plaće i penzije državnih službenika.

Također, on i njegova stranka zazivali su stare bauke kurdskog terorizma i zapadne perfidnosti, kao i kulturno-ratne trope o opasnostima homoseksualizma za porodicu i islamske vrijednosti. Prijetnje Grčkoj usmjerene su na raspirivanje nacionalističkog žara.

Ove su taktike ranije pomogle Erdoganu da pobijedi na izborima. Mogle bi opet. Sve dok Turci ne daju svoj glas, zapadni će čelnici biti u neizvjesnosti.