U Bosni i Hercegovini često čujemo rečenicu "sistem je zakazao". Ta kratka izjavna rečenica, poput slijeganja ramenima postaje naš odgovor na razne skandale, kriminal, nerad. Rečenica nije nimalo naivna i usudit ću se reći da zapravo podriva državu kao unutrašnju činjenicu normalizirajući abnormalno. Kako?
Michael Mann nas uči da moderna država nije racionalna mašina, nego nesavršeni splet političkih, ekonomskih, vojnih i ideoloških mreža. Ovo su za Manna četiri izvora društvene moći, a država je čvorište na kojem se oni preklapaju. S druge strane, teorija sistema (systems theory) ovakve spletove posmatra kao kompleksne međusobno zavisne sisteme s opasnim povratnim petljama. U Bosni i Hercegovini ove dvije perspektive se sreću u slici države koja je istovremeno prevelika, preskupa i preslaba, jer su njeni podsistemi trajno razvezani.
Ovogodišnji Dan nezavisnosti dočekali smo formalno nezavisni, ali suštinski nepovezani. Imamo državu na papiru, sa zastavom, himnom (bez teksta, doduše) i granicama, ali nemamo sistem koji bi tu državu nosio. Država, kako Mann sugerira, uvijek istovremeno postoji iznutra i izvana: kao unutrašnja činjenica - skup institucija, zakona, procedura – i kao vanjska činjenica - priznat subjekt u mreži drugih država. Mi smo, u ovoj drugoj dimenziji, nezavisni već više od tri decenije. U prvoj, unutrašnjoj dimenziji, živimo u onome što se najiskrenije može nazvati – kormilarenje haosom.
Nerijetko se u raznim diskusijama o efikasnosti sistema provlači ideja: "Državu treba voditi kao kompaniju". Kao neko ko profesionalno radi s organizacijama, znam koliko je ta rečenica istovremeno primamljiva i pogrešno shvaćena. Jer nije dovoljno dovesti na vodeće funkcije nekoga ko se ponaša kao menadžer, a sistem malo "utegnuti". Suština je dublja, a ona počinje od povjerenja građana prema sistemu, ne jednom čovjeku. Da je Bosna i Hercegovina kompanija, prvo pitanje bi bilo: Gdje nam curi smisao, gdje nestaje povjerenje, gdje se gubi odgovornost? Drugim riječima, šta je ta vrijednost koju proizvodimo i zašto je gubimo kroz arhitekturu sistema. Ne bismo krenuli od toga "ko je direktor" (jer to je promjenjivo lice), nego od toga kako izgleda sistem odlučivanja, ko snosi posljedice, kako se uči iz grešaka i kako se mjeri uspjeh. U ozbiljnoj kompaniji situacije poput tramvajske nesreće s onakvim posljedicama, tragedije jablaničkog kamenoloma, prijetnje gašenja signala državne televizije, niz ubistava u saobraćaju, femicid od višestrukih povratnika kriminalnom ponašanju ne bi bili samo vijesti – bili bi alarmi sistema. Pitali bismo se: šta u našem načinu rada, u našim pravilima i nadzoru, omogućava da se ovakvo nešto ponavlja?
U našem društvu, međutim, dominantna poruka je drugačija: možete, a i ne morate poštovati zakone; možete, a i ne morate preuzeti odgovornost; možete, a i ne morate otići na mjesto nesreće, dati ostavku, javno reći: "Ovo je naš neuspjeh, i evo šta ćemo promijeniti". Na nivou sistema to znači da povratna sprega: greška → odgovornost → učenje → promjena, zapravo ne postoji. Umjesto nje imamo: greška → šutnja → zaborav → nova greška.
Ne želim staviti fokus na promjenu elita, iako o njima pišem kritički. Fokus na promjeni "njih" je uvijek zavodljivo jednostavan: kad "oni" odu, nama će biti bolje. Prilično sam sigurna da se o njima, bilo kojim "njima" koji su vladali u proteklih tridesetak godina, neće praviti filmovi kao onaj koji je nedavno napravljen o Emeriku Blumu. I zato zapravo otkaz na funkciju, i čekanje novih lica neće apsolutno ništa promijeniti. Ništa. Postoji važan korak dalje, onaj koji podrazumijeva žrtvu koja dolazi s javnom funkcijom.
Ono što želim naglasiti je da društva ne ozdravljaju samo smjenom lica. Društva ozdravljuju kada se promijeni način razmišljanja ljudi koji ta društva nose: građana, zaposlenih, roditelja, birača, profesionalaca. Ako bih posudila jezik transakcijske analize, na nacionalnom nivou već dugo funkcioniramo iz ranjene Dječije pozicije: osjećaja bespomoćnosti ("ništa se ne može"), ljutnje bez usmjerenja ("svi su isti") i povremenih pobuna koje se brzo iscrpe jer nemaju strukturu, a ni jasan pravac. U takvom okruženju politička elita može vrlo komotno ostati u svojoj nezreloj Roditeljskoj poziciji: kažnjavanje, moraliziranje, ucjenjivanje, bez stvarnog preuzimanja odgovornosti.
Za ozbiljnu transformaciju društva potrebni su inteligencija i muda. Mi, nažalost, trenutno ne demonstriramo ni jedno ni drugo u dovoljnoj mjeri. Inteligencija nije samo puka stručnost, već sposobnost da sagledamo sistem, da povežemo uzrok i posljedicu izvan izborne kampanje, da priznamo da ne možemo imati neodržive privilegije, a očekivati održivo društvo. Politička mudrost, možda je tako možemo nazvati. Muda su, u ovom kontekstu, spremnost na odricanje: da izaberemo nepopularnu, ali ispravnu odluku, da kažemo "ne" vlastitom komforu zarad dugoročne dobrobiti zajednice. Namjerno koristim ovaj izraz i to u kolokvijalnom značenju onako kako svi tu riječ razumijemo, bez želje da naglasim da nas u promjenu može povesti samo neki muškarac. U promjenu nas može povesti svako onaj ko državni posao shvati ozbiljno i krene od preispitivanja sebe. Dubokog preispitivanja sebe.
Postoji anegdota iz života Marka Aurelija, rimskog cara-filozofa, u vrijeme kada je imperija bila pogođena kugom. Umjesto da se zatvori u palaču i štiti svoje privilegije, on je, prema historijskim izvorima, prodavao dio svoje lične imovine kako bi finansirao pomoć stanovništvu. U jezgru te priče nije romantična idealizacija vladara, nego princip: kada sistem trpi, oni koji ga vode prvi staju u red za odricanje. U našem slučaju, suočeni s ekonomskom krizom, odlascima mladih, femicidima, infrastrukturnim tragedijama, mi ne vidimo ozbiljno odricanje od političkih privilegija. Vidimo, naprotiv, njihovu tvrdoglavu odbranu, kao da je svrha sistema da štiti privilegije, a ne ljude. Ne može mi niko racionalno objasniti zašto ne možemo ukinuti privilegiju službenih vozila. Vozite se tramvajima, gospodo. Ili vlastitim automobilima. Ako su vam potrebna "opasna" i skupa službena vozila, onda vam je osjećaj lične vrijednosti dosta slab. Erih Fromm, njemački socijalni psiholog, nazvao bi to "štakom" identiteta. Toliko ste slabi kao ličnosti da su vam potrebne takve vanjske validacije važnosti. To je malo tužno, moram priznati.
Trenutna elita ili ne zna, ili neće da radi, i u oba slučaja koristi postojeći sistem kao izgovor. I zgodna je pozicija: šta god da se desi, možete reći da je BiH veoma komplicirana država, da nije vaša nadležnost, da je to neka interna opstrukcija. Razmišljanje naših političara staje na rubu mandata: dok traje moj mandat, moj interes je da se ništa suštinski ne promijeni, da ne riskiram nepopularne poteze, da održavam kormilarenje haosom. Vodi se računa o talasima, a ne o kursu. Ovdje Mannov uvid o državi kao "nesavršenom spletu" dobija lokalno lice: umjesto strateškog upravljanja, imamo reaktivno preživljavanje.
Ali na dubljem nivou, Fromm u svojoj knjizi "Anatomija ljudske destruktivnosti" daje interesantnu dijagnostiku ove situacije: "Bolesni pojedinac osjeća se kao kod kuće sa svim ostalim jednako bolesnim pojedincima. Cjelokupna kultura je prilagođena toj vrsti patologije". Ovo objašnjava zašto naš sistem ne puca: nije funkcionalan, ali jest konzistentan. Klijentelizam, korupcija i etnički menadžment su normalizirani do te mjere da svako ko predlaže suštinsku promjenu izgleda naivno ili čak opasno. Odsustvo bilo kakvog kolektivnog projekta budućnosti izostaje jer ne razumijemo psihologiju pojedinca i šta ona znači za kolektivni identitet.
Sjetit ćete se reakcije novozelandske premijerke Jacinde Ardern na teroristički napad u gradu Chirstchurchu. Stavila je maramu na glavu, pozdravila preživjele sa "es-selamu alejkum" i rekla "svi smo jedno". Najvažnija stvar: napadača nije nijednom oslovila imenom. Nije mu htjela dati važnost koju je tražio svojim činom. Povezala se s bolom svake pojedinačne osobe - dala je ono što je bila njihova potreba: pripadanje. Ja gledam na tramvajsku nesreću kao na teroristički čin odgovornih institucija na građane Bosne i Hercegovine. Momak je izgubio život. Djevojka je ostala bez noge. A mi smo ostali bez glasa. I ne, ne postoji razlog koji će opravdati da se godinama ne podnosi izvještaj o radu, da su kamere zakazale, da su u prometu nesigurna vozila. Nisu važna imena onih koji su ovo dopustili, važna je konkretna odgovornost koja ide uz njihove funkcije. Jasna i nedvosmislena kao signal svima.
Ako bismo, ipak, nakratko ozbiljno zamislili Bosnu i Hercegovinu kao kompaniju, šta bi bile ključne tačke popravke?
Prvo, upravljanje: ko odlučuje, na osnovu kojih podataka, s kojim vremenskim horizontom i kako se te odluke evaluiraju. To znači jasniju liniju odgovornosti, ali i uvođenje kulture učenja, a ne samo kažnjavanja ili zataškavanja. I ovdje uopće ne govorim o potrebi za vizionarom, liderom koji će uliti nadu mladim ljudima koji žele rađati djecu ovdje. Ovdje govorim o kvalitetnom menadžeru koji razumije svrhu odluke i sistema koji je nosi. Svako ko se bavi ovim u praksi zna da se dobar menadžer prepoznaje po tome što sebe čini nepotrebnim: pravi sistem koji nosi organizaciju.
Drugo, hrabra racionalizacija privilegija: rezanje nepotrebnih troškova, preispitivanje naknada i benefita onih na vrhu, usmjeravanje resursa u javna dobra koja stvarno povećavaju sigurnost i kvalitet života – zdravstvo, obrazovanje, javni prijevoz, sigurnost u saobraćaju. Umjesto npr. u obnavljanje vašeg voznog parka, javni novac bi dobio bolju upotrebnu vrijednost kada bi se usmjerio ka uvođenju predmeta Emocionalne inteligencije u škole. Podaci kažu da je Danska to uradila 1993. godine i da je danas zemlja s izrazito niskom stopom vršnjačkog nasilja. Nismo Danska, jasno. Ali zašto ne bismo željeli biti? Voljela bih dobiti odgovor na ovo pitanje.
Treće, ulaganje u ljude, a ne samo u "projekte": napravite ozbiljan državni plan ozdravljenja koji prepoznaje psihološko zdravlje kao stub društvene sigurnosti. I nije ovo stvar nadležnosti. Napravite posebno tijelo s rokom trajanja, jasnim ciljevima i javnim izvještavanjem. Dajte im godinu dana za vidljiv rezultat. Živimo u zemlji u kojoj femicidi i porodično nasilje redovno potresaju javnost, a rad institucija opet izostaje. Aldina Jahić je hladnokrvno ubijena u jednu nedjelju navečer. Već smo joj zaboravili ime jer nas je stigla nova tragedija. Hitan plan djelovanja bi podrazumijevao da se okupi struka oko ideje da svaka porodica ima obaveznu psihološku procjenu. Neće ljudi sami otići psihologu, posebno oni koji bi morali. Nažalost, kod nas je to još uvijek stigma. Eto vam ideja za djelovanje: na nivou politika i na nivou jednostavne kampanje koja mijenja narativ iz onoga da je posjeta psihologu signal da si lud u onaj da je to odgovorno prema sebi i drugima. Ovakav plan ozdravljenja nam treba ne da bismo "kontrolirali" ljude, nego da bismo sistemski adresirali traumu, nasilje, disfunkcionalne obrasce koji se prenose generacijama. Psihologija nas uči da obrasce komunikacije i odnosa koje nismo osvijestili, ponavljamo. Na nivou društva, to znači da bez namjernog rada na psihološkom ozdravljenju, nastavljamo reproducirati iste destruktivne skripte: šutnja, trpljenje, eksplozija, zaborav.
I konačno, definirajte najmanju moguću jedinicu djelovanja u kojoj se odluka može donijeti i sprovesti u razumnom roku. Hajde da nađemo dio sistema gdje se može uraditi nešto taman da je to i mjesna zajednica. A istovremeno, napravite procjenu brzine donošenja i sprovođenja odluka na svim nivoima vlasti. To bi vam tražio svaki ozbiljan CEO svake ozbiljne kompanije.
Često se pitam jesmo li danas zaista slobodni u Bosni i Hercegovini? Pravno, jesmo – nezavisna država, međunarodno priznata. Ali sloboda nije samo status u međunarodnim odnosima, sloboda je i pitanje kapaciteta sistema da samostalno donosi i nosi odluke do željenog ishoda. Jesmo li slobodni da donesemo teške odluke o reformi obrazovanja? O raspodjeli javnih sredstava? O reformi pravosuđa? Ako je odgovor "ne". onda naša sloboda postoji na papiru, ali ne u praksi.
Sloboda podrazumijeva mogućnost da kolektivno odlučimo o svom smjeru, ali i postojanje sistema koji te odluke može provesti. To znači da se ne možemo vječno skrivati iza narativa "oni gore neće", a istovremeno glasati, ponašati se i odgajati djecu kao da promjena nije ni moguća ni poželjna. Slobodna država bez slobodnih, odgovornijih građana ostaje prazna ljuštura. A tu ličnu slobodu uvijek imamo, slobodu da budemo bolji ljudi. Jasno mi je da se u Bosni i Hercegovini to ne isplati. Ali ne treba da nam kratkoročna neisplativost bude vodilja za moralni kompas.
Zato, u danima kada obilježavamo Dan nezavisnosti, možda je najpoštenije pitanje: želimo li biti samo nezavisni, ili želimo biti povezani i slobodni? Nezavisni u međunarodnom kontekstu jesmo. Povezani sa samima sobom, svojim institucijama, svojim vrijednostima, svojim građanima – još nismo. Razlika između ta dva stanja je upravo razlika između države i sistema.
Ne treba nam savršena država, treba nam dovoljno dobar sistem u kojem greška znači učenje, moć znači odgovornost, a sloboda znači spremnost na odluku i odricanje. To je težak put, ali jedini koji vodi ka zreloj nezavisnosti, onoj koja se ne slavi samo datumom, nego svakodnevnim načinom na koji živimo jedni s drugima - radi većeg dobra. Ima nas koji još u to vjerujemo.
*Samira Nuhanović je doktorica ekonomskih nauka i praktičarka transakcione analize. Dizajnira i razvija organizacije koje uče.
*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}
