Mjenjački poslovi, kao specijalizovana djelatnost kupovine i prodaje strane gotovine i čekova fizičkim licima, predstavljaju jedan od osnovnih oblika gotovinskog poslovanja u finansijskom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine. Iako po svojoj prirodi ne pripadaju bankarskom sektoru, mjenjačnice su podložne strogim regulatornim zahtjevima koji ih de facto svrstavaju u red finansijskih institucija. Uprkos tome, njihov pravni položaj na tržištu je izuzetno nepovoljan, jer je njihovo funkcionisanje zavisno od volje banaka koje u praksi sve češće odbijaju da s njima zaključe ugovore o obavljanju mjenjačkih poslova – bez kojih one uopće ne mogu poslovati.
Sloboda ugovaranja kao sredstvo isključenja
Iako su mjenjačnice u Federaciji BiH podvrgnute strogom regulatornom režimu, njihovo faktičko prisustvo na tržištu zavisi od faktora koji nisu u njihovoj kontroli. Ključni izazovi s kojima se suočavaju proizilaze iz normativnog okvira, ali još više iz tržišne prakse koja im uskraćuje mogućnost samostalnog djelovanja.
Prema Zakonu o deviznom poslovanju Federacije BiH, mjenjačke poslove mogu obavljati banke u svoje ime i za svoj račun, te rezidenti – pravna lica i poduzetnici – u svoje ime, ali isključivo za račun banke, i to na temelju ugovora s bankom zaključenog na određeno vrijeme, uz ovlaštenje Ministarstva finansija. Uz sve to, obavljanje mjenjačkih poslova dodatno je uslovljeno ispunjavanjem brojnih tehničkih, prostornih i kadrovskih uslova, vođenjem stroge evidencije, redovnim izvještavanjem, te primjenom svih mjera iz oblasti sprečavanja pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, pod neposrednim nadzorom Agencije za bankarstvo FBiH.
Merima Čarković-Karasalihović (osobni arhiv)
Međutim, bez obzira na ovakav režim, koji u bitnim elementima odgovara režimu za finansijske institucije, ključna prepreka u praksi je činjenica da banke više ne žele zaključivati ugovore s mjenjačnicama. Odbijanje ugovaranja od banaka dovodi do faktičkog onemogućavanja poslovanja mjenjačnica, što ima direktne tržišne i pravne implikacije. Budući da je zaključenje takvog ugovora zakonski preduslov za obavljanje djelatnosti, ovakvo postupanje banaka rezultira faktičkim isključenjem mjenjačnica s tržišta. Time se stvara zatvoreni tržišni krug u kojem pristup relevantnom tržištu zavisi isključivo od volje subjekta u dominantnoj poziciji. Takva praksa je duboko problematična s aspekta prava konkurencije, jer sloboda ugovaranja – iako zaštićena – ne može biti korištena kao instrument za isključivanje drugih tržišnih učesnika, posebno kada je riječ o sektoru koji podliježe strogoj regulaciji i čiji opstanak zavisi od tog ugovornog odnosa. Radi se, dakle, o potencijalno restriktivnoj poslovnoj praksi koja može imati obilježja uskraćivanja pristupa tržištu (market foreclosure) i zloupotrebe dominacije, što zahtijeva pažnju nadležnih regulatora iz oblasti zaštite konkurencije.
Mjenjačnice su tako u paradoksalnoj situaciji: obavezne su da ispune standarde koji važe za finansijske institucije, ali im se uskraćuje osnovno pravo na tržišni pristup.
Regulatorna praznina i tržišna potreba
Pored toga, prema slovu Zakona o deviznom poslovanju FBiH, starog 15 godina, mjenjačnica obavlja isključivo poslove kupovine i prodaje strane gotovine i čekova fizičkim licima, te se automatski nameće zaključak da ona ne može nuditi druge finansijske usluge, poput transfera novca, iako zadovoljava sve sigurnosne zahtjeve. Međutim, u praksi je prepoznata tržišna potreba za tim, a što potvrđuju i dobre prakse iz regije, gdje mjenjačnice mogu pružati i usluge jednostranog prijenosa novca, plaćanja režijskih troškova, podizanja gotovine s njihove kartice na POS terminalima i slično.
Zakon o deviznom poslovanju Federacije BiH prepoznaje takozvane jednostrane prijenose imovine – to su situacije kada fizičko lice šalje ili prima novac ili imovinu iz inozemstva, a da pri tome ne postoji nikakav posao ili usluga u pozadini. Navedeni jednostrani prijenosi imovine ne predstavljaju trgovinu, ulaganje, niti kreditni posao. Spadaju u posebnu kategoriju deviznih poslova, van komercijalnih odnosa, jer ne uključuju izvršenje usluge ili isporuku robe. Oni su, dakle, samostalna devizna kategorija. Posljedično tome, usluge Western Uniona, MoneyGrama, Ria i sličnih servisa se podvode pod kategoriju jednostranih prijenosa imovine kao vrstu deviznog posla. Međutim, odredbe Zakona o platnim transakcijama i Zakona o unutrašnjem platnom prometu, koji su također zastarjeli, insistiraju da se ova vrsta usluge realizuje posredstvom banke i/ili pošte, zbog čega mjenjačnicama nije omogućeno da pružaju navedenu uslugu.
Uzimajući u obzir da mjenjačnice već imaju infrastrukturnu i kadrovsku osnovu za rad s gotovinskim transakcijama, posluju isključivo u saradnji s bankama, podliježu neposrednom nadzoru Agencije za bankarstvo, primjenjuju sve mjere iz oblasti sprečavanja pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, smatramo da postoji pravni i regulatorni osnov da im se omogući pružanje usluge međunarodnih doznaka, poput Western Uniona, MoneyGrama, Ria, putem ugovora s bankom, kao što je slučaj s poštama. Nadamo se da će navedeno biti prepoznato prilikom izrade i usvajanja novih propisa iz ove oblasti. Primjeri iz regije potvrđuju održivost ovakvog modela. U Republici Srbiji mjenjačnice mogu pružati usluge Western Uniona kao zastupnici platnih institucija. U Republici Hrvatskoj, kao članici EU, mjenjačnice također imaju pristup širem spektru finansijskih usluga.
Osim navedene usluge jednostranog prijenosa imovine, mjenjačnice u regiji su zastupljene i u platnom prometu, pa se u okviru njih može vršiti plaćanje i režijskih računa. Osim toga, mjenjačnice u regiji prate i trendove digitalizacije i automatizacije te je moguće podići gotovinu na POS terminalima, a potom izvršiti zamjenu za traženu valutu, jer danas ljudi nose karticu, a ne gotovinu. Razvoj regulatornog okvira u susjednim zemljama jasno pokazuje u kojem smjeru tržište ide i koje su potrebe korisnika. U tom kontekstu, logično se nameće pitanje – zašto bi mjenjačnice u BiH ostale izvan tog savremenog i već dokazanog modela pružanja finansijskih usluga, posebno s obzirom na njihov značaj koji marginalizujemo.
Zašto su nam mjenjačnice važne
Mjenjačnice predstavljaju ključnu kariku u lancu finansijskih usluga koje direktno utiču na svakodnevni život građana, funkcionisanje tržišta i dinamiku potrošnje. Njihova prisutnost na terenu, fleksibilno radno vrijeme i spremnost da posluju izvan formalnog bankarskog okvira, čine ih nezamjenjivim servisnim punktom za turiste i građane.
Za razliku od banaka koje sve češće ukidaju gotovinske šaltere, redukuju broj poslovnica i skraćuju radno vrijeme, mjenjačnice ostaju dostupne i van standardnog radnog vremena – često rade do večernjih sati, uključujući vikende. To ih čini posebno važnim za turiste i bh. građane koji žele zamijeniti valutu izvan radnog vremena banaka, a takvih situacija je svakodnevno sve više, s obzirom na širenje digitalnog poslovanja i povlačenje banaka iz gotovinskog segmenta.
Također, značajan dio potrošnje u Bosni i Hercegovini pokreću novčane doznake iz inozemstva. Samo u 2023. godini, prema podacima Centralne banke BiH, u BiH je pristiglo 3,79 milijardi KM kroz personalne transfere – cifra koja jasno pokazuje ekonomski značaj dijaspore. Upravo korisnici tih doznaka najčešće očekuju da novac preuzmu brzo, jednostavno i bez obaveze otvaranja računa, što su potrebe koje mjenjačnice, ako bi im se dozvolilo da pružaju usluge kao agenti za Western Union, Money Gram, Riu ili slične operatere, mogu u potpunosti ispuniti.
U praksi se svakodnevno susreću situacije gdje građani – bilo iz zemlje ili iz inozemstva – dolaze u mjenjačnice s upitom da pošalju ili prime novac putem međunarodnih doznaka, ne znajući da mjenjačnice u BiH nemaju pravo da tu uslugu pruže. Time se stvara nelogična tržišna barijera koja, osim što ograničava konkurenciju, direktno šteti korisnicima i sputava razvoj sektora koji je prirodno pozicioniran da odgovori na potrebe savremenog tržišta. U turizmu, ugostiteljstvu, trgovini i drugim djelatnostima zasnovanim na gotovinskim transakcijama, uloga mjenjačnica je ne samo komplementarna bankarskom sektoru, već infrastrukturno neophodna.
Mjenjačnice u Federaciji BiH funkcionišu u strogo regulisanom režimu koji zahtijeva ispunjavanje brojnih tehničkih, kadrovskih i pravnih uslova. Međutim, njihova tržišna egzistencija je u potpunosti uslovljena voljom banaka da zaključe ugovor, što dovodi do faktičke blokade poslovanja. Takva praksa ima ozbiljne posljedice po konkurenciju jer dovodi do isključenja čitave djelatnosti s tržišta. Sloboda ugovaranja, iako načelno zaštićena, ne može služiti kao alat za onemogućavanje pristupa tržištu subjektima koji ispunjavaju sve regulatorne zahtjeve. Istovremeno, zastarjeli zakon ne prepoznaje tržišne promjene i savremene potrebe građana, poput jednostavnih gotovinskih doznaka putem sistema kao što su Western Union, MoneyGram itd.
Ostaje nada da će novi regulatorni okvir prepoznati ovu praksu i omogućiti mjenjačnicama u BiH da, uz postojeći nadzor i usklađenost s propisima, prošire spektar svojih usluga u skladu sa savremenim potrebama tržišta. Takav pristup bi osigurao veću dostupnost osnovnih finansijskih usluga građanima, povećao konkurenciju i doprinio funkcionalnijem i inkluzivnijem finansijskom sistemu.
Merima Čarković-Karasalihović je partnerica i suosnivačica dmb partners, advokatica s više od deset godina iskustva u pravnom savjetovanju lokalnih i stranih klijenata.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}
Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...