.webp){kind=icon}
Proizvodnja Adria regije sigurnim koracima korača u potpuno nestajanje. Osim ako se ne dese dvije ključne promjene.
Ali krenimo redom. Vratimo se pedesetak godina unazad. SFRJ je bila zemlja radničke klase, u kojoj je industrija bila ne samo poželjna grana privrede, nego obavezna. Ne ulazeći u ideološku pozadinu, na sceni je bila masovna prinudna industrijalizacija zemlje. Kroz plansku ekonomiju ipak su se prožimale i određene postavke tržišne privrede. Dakle, kombinacija.
Tako su nastale organizacije udruženog rada (osnovne firme), koje se dalje udružuju u radne organizacije, a ove pak tvore složene udružene organizacije - SOUR. Današnjim rječnikom, nešto kao holding.
E ovi su SOUR-i skupa s ministarstvima krojili tehnološko-industrijsku politiku. A osnovna politika je bila stvoriti kroz jedan SOUR zaokruženu tehnološko-prerađivačku cjelinu koja proizvodi i plasira gotova rješenja na tržište. To je bila dominantna politika, bilo da se radi o robi široke potrošnje ili automobilima.
Tranzicija i privatizacija
Neki su SOUR-i koristili politiku fanatičnog razvoja vlastitih proizvoda. Za te potrebe su formirani instituti i angažovan je veliki broj stručnjaka. Neki su pak SOUR-i išli putem proizvodnje po licenci. Ali i ovaj koncept je išao sve do gotovog proizvoda. Čak i za proizvodnju po licenci je trebao veliki broj stručnjaka koji će osvojiti dizajn i tehnologiju proizvodnje, koji će osigurati održivost takvih projekata. Naravno, ovdje je konačan cilj također bio nekada u budućnosti imati vlastite proizvode.
Tarik Kadrispahić/Privatna arhiva
Onda dolaze devedesete. Ne samo rat, nego i društvena tranzicija u kapitalizam i privatizacija, djelimično pljačkaška. Gube se tržišta širom svijeta, stručnjaci odlaze vani i postaju važan faktor u mnogim globalnim gigantima (Volkswagen ili Siemens, da navedem samo dva).
Mnogi od ovih stručnjaka se nakon rata vrlo rado žele vratiti i pomoći svojim bivšim organizacijama. Međutim, tamo ih ili ne žele (da ne smetaju grabežu) ili nema više onih poslova visoke dodatne vrijednosti koje su nekad obavljali. Nema više zaokružene cjeline do gotovog proizvoda, nema razvoja, nema istraživanja. Vrlo brzo neće više biti ni nekadašnjih SOUR-a, jer je neko odlučio da ih razbije na male sastavne dijelove i tako privatizira. Vrlo pametno. Međutim, za koga pametno? Pa za ono što će uskoro uslijediti.
A šta će uslijediti? Naše se proizvodnje pretvaraju u uslužne proizvodnje, kako one privatizirane, tako i mnoge nove koje su nastale u posljednje tri decenije. Proizvode se uglavnom samo dijelovi i poluproizvodi za krajnje kupce u EU. Negdje su to i gotovi proizvodi, ali bez vlastitog razvoja i pod tuđim brendom. Tu dominira i trenutno-uslužna proizvodnja.
U tekstilu bi je zvali 'lohn'. Ali je to realno i u skoro svim ostalim granama industrije, osim u prehrani i nešto malo u namještaju, gdje ipak neke domaće firme posjeduju vlastite brendove. Treba dodati i da su često naše regionalne kompanije outsourcane 'prljave' proizvodnje najzahtjevnijih hardver komponenti, dok se 'fini' poslovi obavljaju kod kupca.
Sve je ovo naravno ok za prvu fazu tranzicije, kada je potrebno zaposliti ljude, pa kako god. Međutim, posljednjih nekoliko godina u regiji vlada skoro puna zaposlenost, što zbog stvarnog rasta ekonomije (negdje dominira upravo proizvodnja, a negdje turizam), što zbog odlaska radne snage u zemlje sjeverne i zapadne Evrope.
Neproduktivne proizvodnje
A odlazak nije stao, on ide dalje. Sad bi naše ekonomije trebale još radnika, a njih nema. Šta su ključne predložene mjere? Pogađate. Uvoz radne snage. Zli jezici će reći, treba nam, dakle, opet novih jeftinijih radnika.
A moglo bi i drugačije. Mogli bi zaustaviti odlazak naših domaćih radnika. Mogli bi čak vratiti veliki broj njih. Ako bi im, pored ostalog, ponudili i znatno veća primanja, npr. duplo veća nego sad. Da li bi to moglo?
Naravno da ne. S ovakvim poslovnim modelom uslužne proizvodnje dolazimo do glavnog problema naše današnje regionalne industrije. Tačnije dva problema.
Jedan je da su nam proizvodnje prilično neproduktivne, u poređenju s onima u razvijenim zemljama. Samim tim nema prostora za znatno veće plate, a neproduktivne su uz dva razloga, ogromni su gubici zbog lošeg planiranja i organizacije posla, kao i zbog vrlo niskog stepena automatizacije.
Drugi veliki problem je u nedostatku vlastitog razvoja - proizvoda, procesa, poslovnih modela, rješenja i usluga. Samo značajnija upotreba vlastite pameti može dovesti do boljih biznis modela i samim tim do boljih profitnih marži i većeg kapaciteta za ulaganje u istraživanje i razvoj. Ovo naravno nije recept za svaku firmu, ali mislim da većina stabilnih proizvodnih kompanija bez obzira na veličinu može u nekom segmentu pokrenuti određene razvojne projekte koji će vremenom prerasti u segment biznisa.
Uspješni primjeri
Ima li uspješnih primjera. Naravno da ima. GS-TMT iz Travnika je iz klasične uslužne proizvodnje teških metalskih komponenti dosad iznjedrio bar dva inovativna razvojna projekta. Jedan s električnim biciklima je već postao pravi biznis. A drugi s električnim dostavnim vozilom je još u povojima. A to je samo početak onog što ova grupacija još planira.
Postoji mnogo razloga zašto je ukidanje SOUR-a, tj. holdinga bio zločin, ali da postoji samo jedan, onda bi to bio taj njihov kapacitet i potencijal za pokretanje razvojnih projekata. Koncentracija pameti i resursa u njima je mogla dovesti do revolucionarnih iskoraka. Pozitivan primjer: Končar Grupa iz Zagreba. Jedan od rijetkih SOUR-a koji je sačuvao neku vrstu holding ustroja, a danas je iznimno uspješna grupacija na globalnom nivou.
Da shvatiš, nema vremena, kaže pjesma. Idemo dalje. Svaka manja ili srednja kompanija, o velikim da ne govorim, može kao GS-TMT postati novi mali UNIS ili Končar.
Stoga, nemamo više luksuza za jeftinu uslužnu proizvodnju. Ili produktivna proizvodnja ili vlastiti proizvodi i rješenja na kojima će raditi oni najpametniji od nas ili ćemo postati regija staraca.
Tarik Kadrispahić je stručnjak za industriju i direktor konsultantske kompanije Targera.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
