Za i dalje većinski liberalni Zapad, Turska je postala onaj duboko iritantni rođak sa MAGA kačketom, kojeg svi nerado viđaju samo jednom godišnje za Dan zahvalnosti, jer uvijek diže glas o ženama, ili "zlu" koja donose spasonosne vakcine. Do sada ga je ostatak porodice toliko isključio da više ni ne čuju kad pokuša obnoviti veze.
Kao i kod većine porodica koje su osuđene okolnostima da budu dio života jedni drugih, to je greška.
Predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova vlada postupno smanjuju napetosti sa SAD-om i Evropom u nekim područjima, dok ih u drugim podižu, već oko dvije godine. Ove sedmice, nepotvrđeni turski mediji sugeriraju da bi mogla stići još jedna maslinova grana: ponuda za rješavanje dugotrajnog spora sa SAD-om tako što će S-400 sistem zračne odbrane, kupljen od Rusije prije sedam godina, biti zapakovan i inspektori SAD-a će osigurati da tako i ostane.
S-400 sistem je nekada bio velika priča, demonstrativna gesta srednjeg prsta koju je Erdogan uputio Washingtonu ubrzo nakon što je preživio pokušaj puča za koji je krivio SAD. Također je bio oblik zaštite u trenutku kada se turski lider osjećao otuđenim od navodnih sigurnosnih saveznika, te stoga ranjiv.
Kako bi se zaštitio od bilo kakvih nevolja iz Moskve, historijskog rivala Turske za regionalnu dominaciju, Erdogan je pristao kupiti Kremljev dalekometni sistem zračne odbrane i potpisao gasne i energetske ugovore s Rusijom. Ako to znači uznemiravanje ostatka NATO porodice (što je predsjednik Vladimir Putin i znao da će učiniti), tim bolje.
Nezavisnost od Zapada također je značila prestanak oslanjanja na globalna finansijska tržišta pod dominacijom SAD-a, koja je Erdogan volio opisivati kao "lobi kamatnih stopa". Optužio je ove finansijere, da pokušavaju osigurati više kamatne stope na račun Turske, jer je - u drastičnom slučaju ideologije koja nadmašuje empirijske dokaze - vjerovao da više stope uzrokuju inflaciju.
Ta politika je završila predvidivim katastrofom, vozeći inflaciju iznad 70 posto. Tako se, nakon što je osigurao reizbor na novi petogodišnji mandat u maju, Erdogan vratio financijskoj ortodoksiji. I nakon što je prvo pomogao Putinu da izigra američke i evropske sankcije zbog Ukrajine, Turska je također počela poštovati sankcije (podstaknuta prijetnjom trećih strana kaznama za njene banke).
Ranije ove godine, turska Baykar Technologies je započela izgradnju fabrike za zajedničku proizvodnju naoružanih dronova u Ukrajini. U junu, za razliku od Brazila, Indije i nekih drugih regionalnih sila koje traže veću distancu od Washingtona, Turska je potpisala zajedničko saopštenje na mirovnoj konferenciji u Ženevi koju je organizovala Ukrajina, podržavajući njen plan od deset tačaka, za okončanje rata pod povoljnim uslovima. A u četvrtak, turski ministar vanjskih poslova prisustvovao je neformalnom sastanku kolega iz Evropske unije po prvi put u pet godina.
Putin nije zadovoljan ovim potezima. Jasno je to dao do znanja ponavljanim odgađanjem očekivane posjete Turskoj i zahtijevanjem od turskih novinara da Erdoganu kažu kako Ukrajinci koriste njegove dronove za napad na plinovod između Rusije i Turske.
Ali, kao što je galopirajuća inflacija prisilila Erdogana na povratak na međunarodna financijska tržišta, tako je rat u Ukrajini poslužio kao podsjetnik da Turska nema održivu sigurnosnu alternativu NATO-u; niti Rusija niti Kina.
Niti će uskoro moći osigurati prvoklasni stealth borbeni avion, osim unutar F-35 programa borbenih aviona iz kojeg je Turska izbačena zbog kupovine S-400. Odluka Grčke u julu da kupi 20 ovih aviona učinila je pronalazak rješenja za taj problem mnogo hitnijim.
Najgore od svega, kaže Huseyin Bagci, stručnjak za Rusiju i osnivač Ankara Global Advisory Group-a, nije samo to što S-400 nikada nije pušten u rad, već i to što Turska nije dobila transfer tehnologije zbog kojeg je odbila kupiti NATO ekvivalente. Taj je dogovor bio potpuni gubitak za Ankaru, kaže, a za Rusiju "sladoled od 2,5 milijarde dolara kojeg ližu na Crvenom trgu".
Nije jasno koliko su SAD još zainteresirane za turski S-400 sistem, nakon što su u februaru pristale na prodaju novih F-16 aviona i F-16 setova za nadogradnju u vrijednosti od 23 milijarde dolara, u zamjenu za tursku ratifikaciju pristupa Švedske NATO-u. U međuvremenu, iako je Njemačka ranije ove godine ukinula blokadu na prodaju Eurofighter Typhoon aviona Saudijskoj Arabiji, nije jasno hoće li odobriti sličnu prodaju Turskoj.
Odnosi Ankare sa Zapadom su se nepovratno promijenili. Više se ne može pretvarati da dijele iste vrijednosti, dok Erdogan nastavlja zatvarati novinare i kooptirati nominalno nezavisne institucije. U mnogim je aspektima bio MAGA prije nego što je MAGA postojala.
Ali, transakcionalni odnos i dalje zahtijeva transakcije. Evropa također mora prevazići dugotrajnu gorčinu Erdoganovih verbalnih napada, jer Zapadu je potrebna Ankara barem koliko i Turskoj tržišta Evrope i sigurnosni kišobran NATO-a. Turska ne samo da kontroliše pristup Crnom moru i ima potencijal da stvori ili spriječi buduće evropske migracione krize, već i ima kapacitet za proizvodnju artiljerijskih granata, dronova i drugih oružja u mjeri i po cijeni koja će biti potrebna Evropi.
"Ulazimo u novu eru" kako to kaže veteran turske vanjskopolitičke analize Soli Ozel. "SAD, bez obzira ko dođe na vlast nakon novembra, će biti manje posvećen Evropi, tako da će EU i Turska morati više raditi zajedno na i tvrdim i mekim sigurnosnim pitanjima".
Postoje stvari koje sve strane mogu učiniti kako bi poboljšale odnose. U slučaju Evrope, mogla bi ublažiti pooštrene vizne restrikcije koje otežavaju putovanja čak i za poslovne ljude koji posjećuju EU zemlje radi posla; Turska je članica carinske unije EU. Također bi trebala podsticati, a ne blokirati, transfere oružja poput Eurofighter-a koji podrazumijevaju dugoročne obaveze koje bi mogle pomoći u vezivanju turskih sigurnosnih interesa za interese EU. SAD, u međuvremenu, mogle bi ponovo pokušati riješiti pitanje S-400.
Erdogan, sa svoje strane, treba smanjiti svoju anti-zapadnu retoriku, uključujući i trenutne protiv Izraela. Ali čak i ako ne bude, Turska će ostati dugo nakon što on ode.