.webp){kind=icon}
Svjedoci smo vremena kada Novak Đoković pomjera granice. Nevjerovatni su želja, volja i upornost relativno mlade osobe da iskoristi svoj radni vijek u potpunosti, koji kod sportista, po definiciji, traje dosta kraće nego kod ostalih profesionalnih zanimanja. Njegovo opredjeljenje nije nikakva tajna: Biti najbolji svih vremena.
Pošto je navedeni globalno poznat i popularan, onda je bilo za očekivati da će se u diskusiju o tome ko je najbolji svih vremena uključiti apsolutno svi koji prate i koji ne prate tenis i(li) sport. Kreiraju se kriterijumi za ovaj izbor, mjerila za te kriterijume, ali je nemoguće izbjeći subjektivni navijački pristup i pojedine selektivne procjene, jer zaista nikad, nigdje i niko nije postavio formulu koja bi potpuno objektivizirala odgovor na pitanje iz naslova.
Zašto je želja Novaka Đokovica da bude G.O.A.T. (Greatest Of All Time / Najbolji svih vremena) odjednom postala želja svih nas, njegovih navijača, pripadnika nacije kojoj i on pripada, pripadnika njegovog razumljivog govornog područja, svih koji mu se dive i raduju se njegovim uspjesima? Zato što ništa bolje ne uspijeva i ne prima se od uspjeha. Svi vole pobjednike i niko ne voli da bude poražen, odnosno da ga sažalijevaju zbog neuspjeha.
Depositphotos
Naravno, naš udio u Novakovom uspjehu je nikakav, ili skoro nikakav. Njegov posao je fizički veoma naporan (ok, ima dosta poslova koji su teži i neuporedivo manje plaćeni), ali nismo bili uz njega kada mu se možda nije išlo na trening, kada izgubi u prvom kolu ili kada ima bilo kakvih drugih problema pored svog posla. Istina, nije ni on pored nas kada smo u problemima, osim što nam njegove pobjede prijaju da bar malo pobjegnemo od svojih problema.
Jedno je sigurno, on nema brigu za svoju egzistenciju, ni sad, ni u budućnosti. Nema sumnje da je svoj imetak pošteno i krvavo zaradio (ostavićemo po strani gdje plaća porez), kao i da iza toga stoje godine kontinuirane posvećenosti, treninga i rada.
Mnogi od nas ne mogu doći do takvih visina, bar kad je riječ o tenisu. Vjerovatno ni za ostale djelatnosti nismo kapacitirani da budemo pasivni dio rasprave ko je najbolji svih vremena.
Kako biti najbolji u nečemu?
Šta onda možemo? Kako biti najbolji u nečemu, ako nam je to uopšte ambicija? Ili, kako bar da se osjećamo zadovoljno nakon nečeg korisnog što smo uradili za sebe?
Dok smo živi, mi smo najbolja verzija sebe svih vremena. To ne može biti niko drugi. Ako želimo da se komotno osjećamo, moramo biti slobodni, a bez finansijske slobode i samostalnosti to je nemoguće.
Na ovim prostorima postoji uzrečica "O pokojniku sve najbolje", što znači da je ta osoba umrla. To je odraz pijeteta, poštovanja, kao i prolaznosti. Da li smo se tako izražavali o pokojniku u vremenu kada je bio živ, nije toliko bitno. Bitno je da postoji trend iz kojeg svi možemo naučiti, kao npr. da pokojniku izražavanje o njemu poslije njegove smrti ne znači ništa.
Veoma slično je i za naša primanja: Cijenimo ih tek kada ih izgubimo ili kada nam se drastično umanje. U tom vakuumu se krije tajna kako svako za sebe može biti G.O.A.T., samo je potrebno vrijeme. Nije ni Novak bio ovo što je sada prije 20 godina.
Promo / DepositPhotos
Ako bismo štedjeli 1 KM dnevno, za taj period bismo, uz pesimističan prinos, bili u stanju zaraditi oko 8.000 KM. Još interesantnije, ako bismo štedjeli 2 KM dnevno u dobrovoljnom penzijskom fondu, gdje bi nas država kontinuirano pomagala sa još 1,22 KM (takva je poreska olakšica za osobe koje su u radnom odnosu i primaju platu koja je veća od minimalne zagarantovane i koje se opredijele da štede na ovaj način), za isti period bismo uštedjeli više od 26.000 KM.
Članovi dobrovoljnog penzijskog fonda, prilikom mjerenja zadovoljstva korisnika, pokazuju da su veoma zadovoljni. Za vjerovati je da nisu toliko zadovoljni dobrovoljnim penzijskim fondom i osobama koje ih opslužuju, koliko su zadovoljni i ponosni na sebe što su izabrali nešto što im odgovara i što su dobro procijenili. Ocjenjivanjem oni, ustvari, ocjenjuju svoju odluku i sebe, kao i odnos ostvarenog i očekivanog. I svako od njih je za sebe G.O.A.T.
Zdravko Zečević je izvršni direktor Društva za upravljanje Evropskim dobrovoljnim penzijskim fondom (EPF) a.d. Banja Luka.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
