text size
Jeste li čuli za nadolazeću američku fiskalnu apokalipsu? To je onaj trenutak u ne predalekoj budućnosti kada će biti previše starih osoba da bi ih mlađe generacije mogle uzdržavati, što će saveznu vladu onesposobiti u ispunjavanju svojih obveza.
Apokalipsa može biti spriječena. Samo umnožite i obogatite mlade. Čini se fantastično, ali je i ostvarivo.
Donositelji političkih odluka su opravdano zabrinuti za demografiju. U idućih 20 godina broj Amerikanaca starijih od 65 narast će za 50 posto, s 54,1 milijuna na 81,5 milijuna. To će radikalno povećati troškove programa koji služe starijim ljudima, kao što su Medicare, socijalno osiguranje, dodatna socijalna potpora ili Medicaid.
Pojeftiniti stariju dob nije realna opcija. Najveći pokretač troškova je njihov broj, a drugi najveći rastuća dugovječnost. To su dvije stvari koje nitko ne bi trebao htjeti promijeniti.
Stoga je jedino izvedivo rješenje osposobiti mlade za podnošenje troška. To ne znači nužno obogaćivati pojedince dok cijela generacija ne bude imala više resurse na raspolaganju. S obzirom na to da najveći dio prihoda dolazi od plaća, ključ je u povećanju broja radnih ljudi.
Depositphotos
Dobra je vijest da SAD u tom smislu može dosta toga napraviti. Savezna je vlada dosad propustila provesti brojne politike koje su se pokazale dobrima za povećanje sudjelovanja na tržištu rada. Ktomu, puno je prostora za napredak. Od 38 država Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), SAD je na 29. mjestu po broju zaposlenih u odnosu na populaciju.
Štoviše, neke politike ne predstavljaju izravan trošak za vladu. Postavi li minimalni broj plaćenih dana na bolovanju, mogućnost rada s nepunim radnim vremenom i pravo zaposlenih da zatraže fleksibilne radne uvjete, to bi majkama, invalidima i starijim osobama pomoglo više raditi. Uvođenje plaćenog dopusta za obitelj ili iz medicinskih razloga, što bi se financiralo izdvajanjem iz plaća u poseban fond, pomoglo bi radnicima ostati zaposleni i u trenucima različitih životnih kriza.
Druge politike zahtijevaju investicije. Subvencioniranje skrbi za djecu podrazumijeva najveći početni trošak, no također nudi velike potencijalne dobiti. To bi kratkoročno povećalo postotak radnih žena. To bi pak dugoročno povećalo vjerojatnost da će njihova djeca raditi i više zarađivati kada stasaju.
Imigracijska politika
Još jedan način za obogaćivanje jedne generacije je povećati njezinu veličinu. U tom smislu imigracijska politika mora priznati da SAD treba radnike i da imati milijune ljudi u zemlji koji ne mogu u cijelosti sudjelovati u gospodarstvu nije dobra ideja. Kakav god bio njihov status u smislu državljanstva, ljudima koji su na tlu SAD-a trebalo bi dopustiti rad.
Moglo bi pomoći i poticanje nataliteta. SAD u tome doživljava 15-godišnji pad. Početak tog trenda pripisan je recesiji iz 2007. godine, no sada je to generacijski trend. Svaki peti par ima problema s neplodnošću. No kombinacija slabog pokrića osiguranja i visokih medicinskih troškova znači da potpomognuta oplodnja može koštati desetke tisuća dolara po djetetu, dok su čak i regularni troškovi rođenja u prosjeku 2.600 dolara. To je porez na rođenje djeteta. Nije čudo da ankete pokazuju kako čak dvije trećine obitelji s djecom kao razlog zbog kojeg ne žele imati još koje dijete navode troškove.
Kongres, čini se, ne primjećuje da ako SAD propusti obogatiti mlađe generacije, troškovi starenja neće nestati. Ako stariji izgube vladine povlastice, njihova djeca i unuci morat će to kompenzirati. Kako god bilo, teret pada na zaposlene obitelji. Stoga bi investiranje u mlađe generacije bila prava politika kako bi ih se pripremilo na ono što dolazi.
Umjesto toga, zakonodavci su naizgled skloni od starijih napraviti babaroge navodeći troškove socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao opravdanje za rezanje troškova na drugim stavkama. No SAD ne bi trebao presijecati vlastiti put k rastu. Kako bi se spriječila fiskalna apokalipsa, vrijeme je za ulog u skupinu ljudi koja može podržati budućnost – mlade radnike.
.webp){kind=icon}
