Legenda kaže da su srednja i velika preduzeća u republikama bivše države u krugu ili u blizini svojih proizvodnih i radnih prostora često otvarala obdaništa ili vrtiće. U mjestima gdje kapaciteti javnih predškolskih ustanova nisu bili dostatni, a postojala je potreba za radnom snagom, to je bio često i jedini način da preduzeća dođu do radne snage, tako što će oba roditelja u porodicama s djecom predškolskog uzrasta raditi.
U osnovi, povećana potreba za radnom snagom je i razlog zbog kog su u Njemačkoj, usred industrijske revolucije, počele raditi "institucije za čuvanje djece", a zatim i prvi dječiji vrtić (Kindergarten). U potonjem se djeci nije samo pružala njega dok su roditelji na poslu, već je uspostavljen prvi sistem praćenja fizičkog i emotivnog razvoja djece i učenja kroz igru. U našim jezicima su oba koncepta ušla u jezik – dnevno čuvanje djece je postalo obdanište, dok je naziv koji uključuje pojmove dijete i vrt postao "dječiji vrtić" ili samo "vrtić". Ovo je ujedno i mnogo rašireniji naziv, a "kindergarten" je germanizam koji se udomaćio u mnogim jezicima.
Zanimljiva činjenica: iako su vrtići i vokacija vaspitača/odgajatelja nastali prije skoro dva stoljeća u današnjoj Njemačkoj, politički razlozi i pristup tadašnjih donositelja odluka učinili su da Njemačka, čak ni danas, nije svijetli primjer odlično organizovanog sistema predškolskog odgoja i obrazovanja. Kada je na početku druge polovine XIX stoljeća vlast u Pruskoj zabranila vrtiće, vaspitačice kojima je time zabranjen rad razišle su se po zemljama u kojima su mogle raditi i u kojima je potreba za dječijim vrtićima bila veća nego u Njemačkoj. Tako su jedna konzervativna vlast i mnoštvo obrazovanih žena raširili koncept koji je potpuno prihvaćen u zemljama gdje je kapitalizam bio napredniji, što je ujedno doprinijelo bržem ekonomskom rastu i društvenom razvoju tih zemalja.
Adis Muhović
No, vratimo se na odgoj djece uz podršku poslodavca - danas ćemo u Bosni i Hercegovini, uprkos sve većem nedostatku radne snage, naći tek rijetke svijetle primjere ove prakse. To možemo zahvaliti činjenici da, prema entitetskim zakonima o porezu na dohodak, takva usluga ili naknada "ulazi u platu radnika", pa ako poslodavac želi radniku/ici pružiti ili platiti boravak u vrtiću za dijete, na iznos te "naknade" će morati uredno obračunati i platiti doprinose i porez na dohodak. Činjenica da troškovi predškolskog odgoja i obrazovanja djece zaposlenika ne ulaze u "izuzete prihode koji ne ulaze u dohodak od nesamostalnog rada i koji ne podliježu oporezivanju" potpuno destimuliše poslodavce da takve benefite ponude zaposlenicima/ama. Jednostavno nema matematičkog ili finansijskog smisla.
Šta će nam uopšte vrtići?
Ukratko, ulaganje u djecu u ranom djetinjstvu, tj. u razgranatu mrežu cjenovno dostupnih i kvalitetnih ustanova predškolskog odgoja i obrazovanja jeste najpametnija investicija koju društvo može napraviti.
Među socio-ekonomskim koristima koje ona osigurava su poboljšanje kognitivnih vještina djece, povećanje mogućnosti za zaposlenje (posebno žena), povećanje produktivnosti i zadovoljstva poslom, kao i uspjeh poslovanja kompanija, te tako doprinosi rastu ekonomije.
Koristi za djecu
Boravak u kvalitetnom vrtiću zadovoljava razvojne potrebe djeteta u ranim godinama. Brojni naučni radovi ukazuju na to da on ima značajan utjecaj na razvoj mozga djeteta i vodi do niza pozitivnih efekata na učenje i zdravlje, na trajanje formalnog obrazovanja i nivo dohotka, te ukupne mogućnosti tokom životnog vijeka. Ovo bi trebao biti dovoljan razlog da države ulažu u javne i privatne vrtiće – kako bi maksimalno razvile ljudski kapital, ali razlozi navedeni ispod su ipak bili presudni za takav slijed događaja u mnogim zemljama.
Koristi za roditelje (ili kako da potaknemo rađanje u modernoj porodici)
Roditelj čije dijete pohađa kvalitetan vrtić može u toku radnog vremena staviti fokus na rad, a "mir uma" u vezi s brigom i razvojem djeteta mu/joj omogućava da postigne bolje karijerne rezultate i podigne kvalitet života. Ipak, s brojem dostupnih mjesta u vrtićima u Bosni i Hercegovini to je skoro nemoguća misija. Jedna od najtraženijih "veza/štela" za koju sam kao mlada osoba čuo bila je da se dijete upiše u javni vrtić, koji je u Sarajevu, prije vaučerizacije, bio upola jeftiniji od privatnog, a kojih je također bilo vrlo malo.
Često se može čuti briga naših starijih sugrađana, a nerijetko i političara, kako su "mladi sebični i neće djecu" ili da "današnje žene neće da rađaju". Zanimljivo je da im niko nije objasnio da problem nije u rađanju, već kako pomiriti rast troškova i nastavak karijere u društvu u kojem nema dovoljno ustanova za brigu o djeci predškolskog uzrasta.
Razgranata mreža vrtića omogućava nezaposlenim osobama da se uključe u tržište rada, tj. da počnu aktivno tražiti posao, računajući da će biti u mogućnosti upisati dijete u vrtić u blizini kuće ili budućeg mjesta zaposlenja. Kada ona ne postoji, ako nemate s kim ostaviti dijete (djedovi i nane/bake, provjerena "teta čuvalica" i sl.), da bi rađali djecu morate "žrtvovati jednu platu" tako što se jedan od roditelja brine o kući i djeci. Umjesto dvoje usta i dvije plate, dobijete troje/četvero... usta i jednu platu. I tako valja izdržati dok djeca ne krenu u školu. S jednim djetetom porodica najmanje šest godina ima samo jednu platu, a na čekanju je i jedna, najčešće karijera žene!
Čak i na Zapadu, roditelji kojima vrtići nisu dostupni svoj fokus s tržišta rada prebacuju na neplaćenu brigu za djecu i poslove u domaćinstvu. To rezultira smanjenjem stope aktivnosti radne snage, posebno žena, te smanjuje ponudu radne snage.
Treba imati na umu da nezaposlenima, tj. porodicama s jednim dohotkom, kao i osobama s niskim nivoom vještina, cjenovna pristupačnost vrtića predstavlja naročito važan faktor pri izračunu da li se uopšte isplati raditi i koliko novca ostane nakon što se plate svi troškovi brige o djeci. Zato je u kontekstu socijalnih (natalitetnih) i politika zapošljavanja izuzetno važno razmišljati o modelima za povećanje broja kvalitetnih i cjenovno pristupačnih predškolskih ustanova, jer podaci pokazuju da je povećanje broja domaćinstava sa dva dohotka direktno povezano s dostupnošću i kvalitetom vrtića.
Koristi za poslodavce (ili kako da pomirimo karijeru i porodicu)
Poslodavci od veće dostupnosti vrtića imaju primarno povećanje ponude radne snage, a time veću mogućnost da privuku profil radnika/ca koji im je potreban. Kako boravak djece u dobrom vrtiću utječe na relaksiranost radnika, tako pozitivno utječe i na smanjenje odsustva s posla, a posljedično na bolju percepciju rada u odnosu na privatni i porodični život, tj. na zadovoljstvo karijerom i na produktivnost na poslu.
Istraživanja pokazuju da su koristi za poslodavce značato veće kada poslodavac podržava brigu o djeci zaposlenih, pa sve veći broj kompanija širom svijeta investira u brigu o djeci radnika i "porodično-orijentisane" (family-friendly) politike koje im pomažu da: smanje odlazak radne snage; smanje izostajanje s posla; povećaju produktivnost; dobrobit i zadovoljstvo zaposlenih; unaprijede svoj kapacitet da privuku radnike, investitore i kupce; poboljšaju reputaciju kompanije koja njeguje porodične vrijednosti; povećavaju profitabilnost.
Koristi za ekonomiju i društvo
Ako sve gore nije dovoljan argument o ekonomskim i društvenim koristima, onda valja istaći i da investiranje u dostupnost i cjenovnu pristupačnost vrtića ima pozitivne efekte na kreiranje velikog broja dugoročno održivih radnih mjesta u obrazovnom sektoru, a o potencijalu sektora za kreiranje radnih mjesta puno govori da zaposlenost u formalnom predškolskom obrazovanju u Bosni i Hercegovini i sada raste znatno brže nego zaposlenost u većini drugih djelatnosti. Takva investicija pozitivno utječe na smanjenje siromaštva, njen velik dio se vraća u budžet kroz povećanje fiskalnih prihoda, a svaka novčana jedinica takvog ulaganja može stvoriti čak šestostruk povrat. Onima progresivnih pogleda će biti interesantno i da vrtići utječu na smanjenje dispariteta u zaposlenosti između muškaraca i žena, naročito u starosnoj grupi od 25 do 49 godina.
Ilustracije radi, u Bosni i Hercegovini je u školskoj godini 2019/2020. od 178.000 rođene djece u periodu 2014.-2019. ove koristi uživalo tek oko 31.000 djece upisane u akreditovane vrtiće. Stopa upisa djece predškolskog uzrasta iznosila je tek 17,2 posto (od 4 do 6 godina je 27,2 posto, jasličke grupe tek 6,9 posto). Ukupna stopa upisa je znatno niža nego u susjednim zemljama – preko 60 posto u Hrvatskoj i Srbiji i daleko ispod cilja EU iz strategije "Europe 2020" od 95 posto djece od 4 do 6 godina upisane u vrtiće.
Dok pokušavamo uvesti radnu snagu...
U Bosni i Hercegovini od deset zaposlenih osoba njih četiri su žene. Istovremeno, dok preduzećima nedostaje radne snage i tražimo uvoz radnika, svojim javnim politikama vežemo radnu snagu, naročito žene, za kuću i onemogućavamo im uključenje u tržište rada. Žene čine većinu radno neaktivne populacije – od deset osoba koje niti rade, niti traže posao, šest su žene i njih je u 2020. godini bilo 963.000. U dobi od 25 do 49 godina neaktivno je 19 posto žena u odnosu na 10 posto muškaraca. Od ukupnog broja neaktivnih žena, 86.000 bi prihvatilo posao ukoliko se za to ukaže prilika. To je ogroman potencijal koji ne koristimo.
Majke koje imaju djecu do 6 godina su 2021. godine odgovorile na anketni upitnik Centra za politike i upravljanje, a velika većina nezaposlenih majki, njih čak 92 posto, bila je voljna zaposliti se ukoliko bi imale finansijske mogućnosti za upis djece u vrtić, dok za manji dio njih razlog radne neaktivnosti nije vezan za brigu o djeci. To potvrđuje i istraživanje Svjetske banke iz 2015. godine, koje ističe da je rodni disparitet na našem tržištu rada prouzrokovan, između ostalog, nedostatkom adekvatnih usluga vezanih za predškolsko obrazovanje. Ostali faktori su kućne obaveze, vlasništvo nad imovinom i proizvodnim sredstvima, tradicionalne vrijednosti, diskriminacija pri zapošljavanju i pristup finansijama.
Koji model podrške za povećanje kapaciteta vrtića odabrati?
Povećanje kapaciteta javnih ustanova je model koji smo do sada koristili i pokazao se nedostatnim. S obzirom na veliki broj objekata koje treba izgraditi javnim sredstvima uz ograničenost budžeta i na razlike u opredijeljenosti lokalnih vlasti po ovom pitanju, ova opcija svakako neće donijeti značajnije rezultate nego do sada.
Subvencioniranje po sistemu vaučera podrazumijeva da svaki roditelj koji se prijavi za upis djeteta u akreditovani vtić dobija "vaučer" koji zatim koristi u javnom ili privatnom vrtiću po sopstvenom izboru. Prvi u Bosni i Hercegovini ga je uveo Kanton Sarajevo, a zatim su pratili i neki kantoni i opštine u FBiH i RS. Pokazao se kao odlično rješenje za finansijsko osnaživanje roditelja, omogućio je svim građanima jedne administrativne jedinice da imaju jednak pristup javnim sredstvima – bez obzira na to da li su djeca upisana u javni ili privatni vrtić, te je bio značajan poticaj za rast obuhvata upisane djece u akreditovane vrtiće.
Na lokalnom nivou se pokazalo da mjera pozitivno utiče i na povećanje broja i kapaciteta akreditovanih vrtića, ali i na nivo tražnje. Ipak, koliko god bilo dobro rješenje i bilo bi sjajno da ga primijene sve administrativne jedinice koje imaju nadležnost finansiranja vrtića, ovo je lokalno rješenje i njegova primjena na teritoriju cijele zemlje zavisi od pritiska građana da lokalna vlast prati dobar primjer koji je KS postavio.
Depositphotos
Porezno rasterećenje predškolskog odgoja djece uz podršku poslodavca podrazumijeva oslobađanje dijela dohotka koji roditelj izdvaja za vrtić od poreza i obaveznih doprinosa za socijalno osiguranje. Ovakvo rješenje postoji u Hrvatskoj, gdje je poslodavac u mogućnosti da na račun radnika/ce isplatiti neoporezivu naknadu za puni iznos troška vrtića u javnoj ili privatnoj ustanovi, kako se trenutno isplaćuje naknada za topli obrok u FBiH.
Pošto ovakvo rješenje nije u skladu s modelom kreiranja poreskih propisa u bh. entitetima i model poslodavcima i inspekcijskim organima stvara nove troškove kroz administrativne procedure, u Bosni i Hercegovini bi rješenje bilo da naknade za predškolski odgoj djeteta uposlenika budu uvrštene u izuzete prihode koji ne ulaze u dohodak od nesamostalnog rada i koji ne podliježu oporezivanju – na isti način na koji se tretira topli obrok i naknada troškova i dnevnica zaposlenima u Zakonu o porezu na dohodak RS i Prijedlogu zakona o porezu na dohodak FBiH.
To bi značilo da poslodavac može djetetu radnika/ce osigurati boravak u sopstvenom vrtiću ili u vrtiću po izboru (do određenog iznosa), a da na tu naknadu ne mora platiti doprinose i porez na dohodak. Ovo je administrativno jednostavna mjera, a skromni su i napori koje bi bilo potrebno uložiti u osiguranje podrške donosioca odluka za harmonizovanu implementaciju mjera između dva entiteta. Poresko rasterećenje predškolskog odgoja djece uz podršku poslodavca može rezultirati ujednačenim koristima za sve građane Bosne i Hercegovine i najjednostavnije je sistemsko rješenje za povećanje broja djece u vrtićima, a time i roditelja na radnim mjestima.
Adis Muhović direktor je Centra za politike i upravljanje iz Sarajeva.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}