Mala preduzeća udaraju na Trumpove carine, dok američki giganti šute

Samo nekoliko sati nakon što je Trumpova administracija 24. jula uvela najnoviji sistem carina, protiv američke vlade ponovo je podnijeta tužba. Ovoga puta tužila su je ista mala preduzeća koja su već ranije uspješno osporavala carinske mjere Bijele kuće, najznačajnije pred Vrhovnim sudom. Kako je objavio Bloomberg Law, ta preduzeća dio su "sve glasnije grupe preduzetnika koji su postali lice otpora malih preduzeća carinama". A šta je s kompanijama kao što su Walmart Inc., Ford Motor Co. i drugim gigantima američke privrede koji plaćaju milione dolara novih uvoznih dažbina? Uglavnom šute.

Kako se navodi u tekstu, veliki dio te šutnje posljedica je strateškog pristupa. Velike američke kompanije ne podržavaju carine, ali svoje primjedbe iznose preko industrijskih udruženja i sudskih postupaka kako bi izbjegle odmazdu vlade ili politički motivisanih potrošača. Imajući u vidu ponovljene napade predsjednika Donalda Trumpa na kompanije koje su kritikovala njegove carine, upozoravale na njihov uticaj na cijene ili nakon poraza Bijele kuće pred Vrhovnim sudom tražile povrat novca, to čak može biti razumna poslovna strategija. Kada već jedna predsjednikova objava na društvenim mrežama može da izazove nagli pad vrijednosti akcija neke kompanije, često je pametnije prepustiti manjim i javnosti naklonjenijim kompanijama da "odrade prljav posao", objasnio je jedan stručnjak za trgovinsko pravo.

Ipak, šutnja velikih kompanija i glasni protesti malih preduzeća odražavaju surovu finansijsku realnost: za velike kompanije carine su prije svega neprijatnost, dok za gotovo sva druga preduzeća predstavljaju egzistencijalnu prijetnju koja ih pogađa sa tri različite strane. Budući da mala preduzeća zapošljavaju gotovo polovinu radnika u američkom privatnom sektoru i da upravo iz njih vremenom nastaju velike kompanije koje potom oblikuju tržište, ove slabosti predstavljaju stvarnu ekonomsku štetu, kako danas, tako i u budućnosti.

Prvi udar predstavljaju same carine. Između januara 2025. i juna 2026. godine američka vlada je naplatila gotovo 284 milijarde dolara bruto uvoznih dažbina, od čega su oko 90 odsto platili američki uvoznici, među njima i desetine hiljada malih preduzeća. Centar za američki progres procjenjuje da je račun prosječnog malog preduzeća koje se bavi uvozom tokom prve godine Trumpovih carina bio oko 306.000 dolara veći nego u prethodnih 12 mjeseci. Preduzeća sa manje od 50 zaposlenih platila su oko 175.000 dolara više.

Istraživanja pokazuju da su uvoznici prošle godine na sebe preuzeli oko polovinu svih američkih carina, umjesto da ih prebace na kupce i krajnje potrošače. I najnovije istraživanje Federalnih rezervi o kreditiranju malih preduzeća pokazalo je da je 60 odsto malih američkih kompanija na sebe preuzelo barem dio novih troškova izazvanih carinama. Zato ne iznenađuje što je 42 odsto malih preduzeća, posebno u maloprodaji i proizvodnji, navelo da su veći troškovi zbog carina jedan od njihovih najvećih finansijskih izazova.

Direktni poreski teret tako praktično snosi svako, ali carine nesrazmjerno više pogađaju manja preduzeća, što vodi do drugog udara. Za razliku od poreza na dohodak i poreza na promet, preduzeća carine po pravilu moraju da plate vladi već prilikom ulaska robe u zemlju, mnogo prije nego što prodaju ijedan proizvod. Preusmjeravanje obrtnog kapitala za plaćanje tih dažbina ili obezbjeđivanje carinskih garancija posebno je problematično za manja preduzeća, koja nemaju velike novčane rezerve niti tako jednostavan pristup tržištima kapitala kao velike kompanije čijim se akcijama javno trguje.

Mnoga mala preduzeća morala su da se zaduže ili potroše ličnu ušteđevinu kako bi platila carine. Sve je više i priča o preduzetnicima koji su neočekivane carinske račune morali da podmire zaduživanjem putem kreditnih kartica, povlačenjem penzione štednje, uzimanjem dodatnih hipoteka ili posezanjem za skupim kreditima i gotovinskim avansima. Taj dug mogu da otplate tek kada ostvare prihod od prodaje.

Mala preduzeća su u znatno nepovoljnijem položaju i zbog ograničenih resursa kojima raspolažu za suočavanje sa 17 i više američkih carinskih režima koji su trenutno na snazi, dok su prije prve Trumpove administracije postojala samo tri. Od 2017. godine Harmonizovani carinski tarifni spisak produžen je za oko 800 stranica, a u posljednjih 20 mjeseci pretrpio je čak 74 izmjene. Razumijevanje carinskih pravila koja se neprestano mijenjaju u mnogim kompanijama postalo je posao s punim radnim vremenom - situacija koju mala preduzeća ne mogu da priušte. Kako je pokazalo istraživanje Federalnih rezervi iz Richmonda iz avgusta 2025. godine, oko polovine malih i srednjih proizvođača reklo je da uopšte nije sigurno koliki će biti njihovi troškovi ulaznih sirovina i materijala, dok je među većim konkurentima taj udio iznosio 23 odsto.

Velike kompanije mogu da koriste i carinske i strategije upravljanja lancima snabdijevanja kako bi smanjile troškove trgovine, a često imaju i dovoljno tržišne moći da od nepovezanih dobavljača ili kupaca zahtijevaju da preuzmu dio novih troškova izazvanih carinama. Mala preduzeća nemaju takve poslovne odnose niti kapital za uspostavljanje novih. Istraživanje Federalnih rezervi o malim preduzećima pokazalo je da je samo 13 odsto ispitanih promijenilo domaćeg dobavljača, dok je osam odsto promijenilo stranog dobavljača. Samo tri odsto prebacilo je proizvodnju u SAD. Kada je koalicija malih preduzeća We Pay the Tariffs ovog ljeta anketirala svoje članove, samo tri odsto njih uspjelo je da pronađe domaćeg dobavljača koji je odgovarao njihovim zahtjevima i budžetu. Umjesto toga, jednostavno su... platili carine.

Velike kompanije imaju politički uticaj, lobiste i trgovinske advokate praktično "na stalnom angažmanu", pa mogu da obezbijede neke od stotina novih izuzetaka od carina ili zaštitu od uvozne konkurencije. Prema podacima organizacije OpenSecrets, broj kompanija koje su u Washingtonu lobirale za pitanja povezana sa carinama utrostručio se između 2024. i 2025. godine i nastavlja da raste. Malo je malih preduzeća koja uopšte izdvajaju novac za to, a nijedno ne može da obezbijedi poseban carinski tretman tako što će predsjedniku pokloniti zlatni predmet ili se sa njim fotografisati u Ovalnom uredu.

- Scott Lincicome je ekonomista u Institutu Cato. Specijalizovan je za domaću ekonomsku politiku i međunarodnu trgovinu.