Europska unija (EU) je na korak do impresivnog postignuća. Njezini čelnici su se gotovo usuglasili o uvjerljivom načinu na koji spriječiti da se deficit i dug otmu kontroli. Nekoliko je dorada još potrebno, doduše, kako bi se osiguralo da novi dogovor ne riskira nepotrebnu štetu.
Europa je suočena s dvama temeljnim fiskalnim izazovima. Mora osigurati da se financije članica, naročito Italije gdje javni dug prelazi 140 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), ne pogoršaju do razine na kojoj bi u pitanje došla i monetarna unija, kao što je bio slučaj s Grčkom prije desetljeća. Istodobno, mora se otvoriti prostor za stotine milijardi eura javnih investicija kako bi se ojačao obrambeni sektor, modernizirala infrastruktura i ostvario cilj o neto nultoj emisiji stakleničkih plinova do 2050.
Već više od dva desetljeća star fiskalni dogovor, zvan Pakt o stabilnosti i rastu, nije više na potrebnoj razini. Prečesto su njegova kruta pravila štednje, koja se primjenjuju na zemlje s deficitom većim od tri posto BDP-a i dugom većim od 60 posto BDP-a, onemogućavala poticanje potrošnje u borbi s recesijom ili su jednostavno bila ignorirana. Od 2020. pakt je suspendiran zbog izvanrednih troškova uzrokovanih pandemijom i ratom u Ukrajini. Da ponovno stupi na snagu, proizveo bi pravu dramu u nekim zemljama članicama.
Kako bi se spriječio takav ishod, čelnici EU-a su dogovarali preustroj. Umjesto automatskih ograničenja, vlade bi imale ulogu u stvaranju dugoročnog plana upravljanja dugom skrojenom prema vlastitim okolnostima. Dok god bi se obvezale na održivu putanju potrošnje, imale bi dovoljno fleksibilnosti za apsorpciju ekonomskih šokova i investicije koje potiču rast. Iako su neka poboljšanja moguća u provedbi novih pravila i stvaranju neovisnog fiskalnog nadzora, novi sveobuhvatniji pristup je bolji od statusa quo.
Europski parlament
Neki fiskalni agresivci poput Njemačke su zabrinuti da novi režim neće biti dovoljno čvrst. Oni traže striktna mjerila, primjerice da se deficit koji prelazi tri posto BDP-a mora smanjivati za 0,5 posto BDP-a svake godine. No osim što to usložnjava situaciju, također ponavlja jedan od glavnih problema starog pakta, a to je tendencija da se nameće rezanje potrošnje u krivom trenutku. Takva bi mjera odmah nametnula stroge mjere štednje Francuskoj, Italiji i još nekim članicama u vrijeme kada se očekuje da će rast biti slab.
Kompromis koji su postigli ministri financija EU-a uključuje popuštanje na zahtjevu za smanjivanjem prekoračenog deficita za 0,5 posto do 2027. godine. To može pomoći da se izbjegnu prevelika proračunska rezanja u idućih par godina, no na kraju bi ipak ta ozbiljna sistemska manjkavost ostala važeća.
Još ima vremena za promjenu prije no što se ostvari konačan dogovor koji uključuje Europsko vijeće i Europski parlament. Bolji bi pristup bio da se tih 0,5 posto primijeni samo na ono što vlade mogu izravno nadzirati, odnosno na primarni strukturni proračunski deficit isključujući otplatu kamata koja fluktuira ovisno o financijskim ciklusima. Također, to bi barem privremeno omogućilo dodatne troškove za razborito i od Europske komisije odobreno investiranje u zelenu tranziciju. Takav bi okvir bio razuman, vjerodostojan i u skladu sa sveukupnim gospodarskim ciljevima EU-a.
S obzirom na znanu povijest europske fiskalne disfunkcionalnosti, svaki održivi sporazum je uspjeh. No bilo bi dobro ovaj put to napraviti ispravno kako se ne bi u budućnosti opet moralo raditi na korekcijama.
.webp){kind=icon}
