Ponovni ulazak Ujedinjenog Kraljevstva u Evropsku uniju ponovo je aktuelna tema javne debate, deset godina nakon što su Britanci glasali za izlazak iz bloka. Ipak, poništavanje Bregzita bilo bi greška. Ne zato što je odluka o izlasku bila ispravna - danas je gotovo neosporno da je Bregzit nanio štetu britanskoj ekonomiji i njenim diplomatskim odnosima i globalnom uticaju - niti zbog praktičnih prepreka za povratak, iako su one značajne, već zbog toga što je Bregzit suštinski bio kriza identiteta koja još nije razriješena.
Da sam tada bio u Britaniji, ne bih glasao za Bregzit. Posmatrano iz Hongkonga, gdje sam živio tokom referenduma i formalnog izlaska zemlje iz EU, čitav projekat djelovao je kao iluzija zasnovana na magijskom razmišljanju i neobičnoj netrpeljivosti prema evropskoj regulativi i birokratiji. Pravila o tome kog oblika treba da bude krastavac ili o definiciji džema mogu biti iritantna, ali su u suštini trivijalna. Napustiti najveći i najbolje opremljeni klub u komšiluku zbog toga kako je uprava preuredila predvorje - djelovalo je iracionalno.
Ali Bregzit očigledno nikada nije bio samo ekonomsko pitanje. Radilo se o suverenitetu, kulturi i, možda najviše, imigraciji. U osnovi, bila je to kriza identiteta: kakva je Britanija, kakva želi da bude i gdje vidi svoje mjesto u svijetu. Pristalice izlaska i ostanka u EU postale su suprotstavljena plemena, a ne zagovornici različitih političkih opcija.
Referendum 2016. godine razotkrio je duboke podjele u društvu, a njegove posljedice ih nisu zaliječile. Te podjele vide se i danas kroz fragmentaciju političke scene, uspon krajnje desnice, proteste protiv tražilaca azila 2024. godine, kao i reakcije na ubistvo tinejdžera Henryja Nowaka u Sautemptonu i napad nožem koji je počinio imigrant iz Sudana u Belfastu.
Ankete godinama pokazuju da većina Britanaca smatra da je odluka o napuštanju EU bila greška - i to znatno većom razlikom nego što je iznosila tijesna većina od 52 prema 48 odsto koja je podržala Bregzit 2016. Kada bi se danas održao referendum, vjerovatno bi pobijedila opcija povratka u EU.
Ipak, pokušaj ponovnog ulaska bez rješavanja uzroka koji su doveli do prvobitnog raskida samo bi otvorio prostor za novu epizodu iste političke drame. Potreban je određeni redoslijed koraka.
Napredak zahtijeva iskren razgovor, frazu koja se često ponavljala tokom rasprava o Bregzitu. Sve širi konsenzus da je izlazak iz EU nanio trajnu štetu britanskoj ekonomiji otvorio je prostor za ozbiljniju debatu o odnosu između suvereniteta i integracije i o tome koliko je društvo spremno da žrtvuje jednog zarad drugog. Takav razgovor nije bio moguć dok je postojalo uvjerenje da zemlja može istovremeno postati i slobodnija i bogatija van Evropske unije.
Britanski politički sistem dodatno je usporio taj proces suočavanja s istinom. Jedna od neželjenih posljedica Bregzita jeste šteta koju je nanio sposobnosti političke elite da otvoreno govori o činjenicama. Kampanja puna preuveličavanja i netačnih tvrdnji zamijenjena je svojevrsnim zavetom ćutanja nakon referenduma. Većina poslanika bila je svjesna ekonomskih posledica izlaska iz EU, ali je javno priznavanje te činjenice postalo politički rizično zbog straha od gubitka podrške birača koji su glasali za izlazak. Taj tabu sada polako slabi, delom zahvaljujući političkim ambicijama laburiste Wesa Streetinga. Ipak, proces je daleko od završenog.
Zemlja koja još nije razriješila traume koje su je navele da napusti EU teško može da se smatra pouzdanim partnerom. Zato se spekuliše da bi Evropska unija, ukoliko bi Britanija jednog dana podnela zahtijev za ponovno članstvo, mogla da traži takozvanu "Farage klauzulu", mehanizam zaštite od mogućnosti da neka buduća vlada stranke Reform UK, predvođena Nigelom Farageom, ponovo odustane od dogovora.
Pored toga, prepreke za povratak bile bi ogromne. U međuvremenu su se promijenili i Britanija i Evropska unija i svijet. Sve i da građani danas smatraju da je Bregzit bio ekonomska greška, to ne znači da su spremni da prolaze kroz čitav proces ponovo. A čak i kada bi EU pozdravila povratak Britanije, nema garancije da bi London ponovo dobio privilegije koje je nekada imao, poput budžetskih rabata ili izuzeća od evra i Šengena.
Prije svega, potrebno je odgovoriti na dublja pitanja. Po povratku u Britaniju 2022. godine, poslije više od tri decenije provedene u inostranstvu, postalo mi je jasno da sam se vratio u zemlju koja je mnogo podijeljenija i nezadovoljnija nego što je bila kada sam je napustio. Britanija i dalje djeluje kao društvo u tranziciji.
Zemlja ne može donositi kredibilne odluke o svojoj dugoročnoj budućnosti dok ne prevaziđe tu nestabilnu ravnotežu. Ovlašćenja i autonomija koje je Bregzit vratio Britaniji jesu stvarni, ali nisu besplatni. Zajedničko razumijevanje te činjenice trebalo bi da bude početak, a ne kraj puta.