Kraj ere jeftine radne snage: Regija će se za deset godina morati boriti za talente

Tržište rada 2035. godine moglo bi imati jedan veliki paradoks: kompanijama će za dio poslova trebati manje ljudi, ali će istovremeno sve teže pronalaziti one koji im trebaju. Demografija prazni bazen radne snage, umjetna inteligencija mijenja sadržaj poslova, a talenti više nisu vezani za lokalno tržište. Za regiju to znači da će se pitanje konkurentnosti sve manje vrtjeti oko cijene rada, a sve više oko toga ko ima znanje, vještine i ljude.

Haris Kadenić, direktor marketinga regruterske kompanije Manpower Jugoistočna Evropa, smatra da će tržište rada u Adria regiji do 2035. godine u najvećoj mjeri oblikovati demografija, te da dostupnost radne snage već postaje strukturni, a ne ciklični problem. Prema njegovim riječima, umjetna inteligencija (AI) će fundamentalno promijeniti način na koji radimo, a globalna konkurencija će promijeniti način na koji se borimo za ljude, ali demografija određuje koliko će tih ljudi uopće biti dostupno.

''Za Zapadni Balkan postoje vrlo jasni pokazatelji. Svjetska banka upozorava da stanovništvo regije stari među najbržim stopama u Evropi i da će u narednoj deceniji najmanje svaka peta osoba imati više od 65 godina. OECD podaci istovremeno pokazuju značajan obim emigracije iz zemalja Zapadnog Balkana'', dodaje Kadenić.

Upozorava da bi regija do 2035. mogla doći u paradoksalnu situaciju: tehnologija će smanjivati potrebu za ljudskim radom u pojedinim zadacima upravo kada će ekonomijama nedostajati ljudi.

''Regiji će AI trebati upravo zato što će imati manje raspoložive radne snage. Automatizacija će biti jedan od odgovora na demografski deficit, ali neće potpuno riješiti problem'', kaže Kadenić.

Globalna konkurencija

Dodaje da je globalna konkurencija treći dio iste jednačine. Uposlenik sve manje pripada lokalnom tržištu rada. Kompanija iz Sarajeva, Zagreba, Beograda ili Ljubljane više se ne takmiči samo s kompanijom iz istog grada. Za određene profile konkurent može biti poslodavac iz Berlina, Amsterdama, Dubaija ili SAD-a.

''Zbog toga bih tržište rada 2035. opisao kroz tri povezane sile: demografija će određivati koliko talenata imamo, tehnologija koje kompetencije trebamo, a globalna konkurencija gdje će ti ljudi odlučiti raditi'', ističe.

Demografski pad istovremeno će povećavati pritisak na zemlje regije da privlače radnike iz drugih država. Međunarodna mobilnost, smatra Kadenić, više se ne može posmatrati samo kao privremeno rješenje za nekoliko deficitarnih zanimanja. Ipak, on upozorava da se demografski problem ne može riješiti jednostavnim ''uvozom ljudi''. Regija, prema njegovim riječima, istovremeno ima veliki broj ljudi koji nisu dovoljno uključeni u tržište rada.

''Strategija tržišta rada do 2035. ne može biti samo 'koga možemo dovesti?'. Mora istovremeno postaviti najmanje četiri pitanja: kako zadržati ljude koje već imamo, kako vratiti ili ponovo povezati dijasporu, kako aktivirati ljude koji danas nisu dovoljno uključeni u tržište rada i kako pametno upravljati međunarodnom radnom migracijom'', pojašnjava Kadenić.

Poseban potencijal Kadenić vidi upravo u dijaspori. Prema OECD-u, procijenjeni udio stanovništva porijeklom iz zemalja Zapadnog Balkana koje živi u inozemstvu iznosio je 23,6 posto u 2024. godini, dok je za Bosnu i Hercegovinu procijenjen na 33,8 posto.

''To pokazuje veličinu regionalnog izazova, ali i potencijal dijaspore kao izvora znanja, kapitala, poslovnih veza i eventualnog povratka talenata'', kaže Kadenić.

Uvoz radnika nije rješenje/Depositphotos

Kada je riječ o vještinama i profesijama, Kadenić ističe da će se do 2035. više mijenjati njihov sadržaj nego što će profesije nestajati. Predviđa se da će među najvažnijima vještinama koje će mladima biti potrebne za deset godina biti sposobnost stalnog učenja, prilagođavanja, kritičkog razmišljanja, kreativnosti, komunikacije i korištenja tehnologije.

''Danas je precijenjena ideja da je poznavanje konkretnog alata ili tehnologije dugoročna prednost. Tehnologije će se brzo mijenjati, a ono što je danas specijalizirano i rijetko, sutra može postati standardizirano ili automatizirano'', ističe Kadenić.

Dobar primjer je generativna umjetna inteligencija (AI). Do 2035. ''znati koristiti AI'' vjerovatno će biti osnovna radna pismenost, poput korištenja interneta, Excela ili digitalnih alata danas. Adaptabilnost će vjerovatno biti jedna od najvrednijih profesionalnih kompetencija 2035. godine, ne zato što kompanijama trebaju generalisti koji ništa ne znaju dubinski, nego zato što će znanje imati sve kraći rok trajanja.

ManpowerGroup i LinkedIn u novijem istraživanju strateškog workforce planninga navode procjenu da bi se do 2030. moglo promijeniti čak 70 posto vještina koje se koriste u poslovima. Ako se taj pravac nastavi, pitanje za 2035. neće biti samo ''šta znaš?'', nego mnogo češće ''koliko brzo možeš naučiti sljedeću stvar?''.

Promjene na tržištu rada neminovno će promijeniti i odnos obrazovanja i zaposlenja. Univerzitetska diploma, smatra Kadenić, neće izgubiti vrijednost, ali će izgubiti monopol nad dokazivanjem kompetencija.

''Za određene profesije – medicinu, inženjerstvo, pravo, nauku i niz reguliranih zanimanja – duboko formalno obrazovanje ostat će nezamjenjivo. Problem je u ideji da osoba završi obrazovanje sa 23 ili 25 godina i zatim narednih 40 godina uglavnom koristi isto znanje. Taj model je praktično završen'', ističe on.

Pojašnjava da ako se do 2030. zaista promijeni veliki dio vještina potrebnih za obavljanje poslova, obrazovanje više ne može biti prva faza života nakon koje slijedi rad. Obrazovanje i rad morat će se ispreplesti tokom cijele karijere.

''To znači da ćemo vjerovatno dobiti kombinaciju tri nivoa: snažno fundamentalno obrazovanje, kratke i vrlo konkretne specijalizacije te kontinuirano učenje na radnom mjestu'', dodaje.

Loptica se prebacuje na stranu kompanija

Istog mišljenja je i Mersiha Mima Mehić, generalna direktorica Alma Career BH, koja je ranije za Bloomberg Adriju kazala da diploma može biti važna potvrda određenog znanja, ali sve manje može biti garancija kompetentnosti.

''U svijetu koji se mijenja brže nego što se mijenjaju obrazovni programi, sposobnost kontinuiranog učenja i primjene znanja postaje važnija od same formalne kvalifikacije", kazala je Mehić.

Stoga će najvažnija promjena biti na strani kompanija. One će morati prestati tretirati razvoj zaposlenih kao benefit i početi ga posmatrati kao dio osnovne poslovne infrastrukture. Manpower Group istraživanja već pokazuju zašto. Prema 2026 Global Talent Barometru, 56 posto globalne radne snage navodi da u prethodnih šest mjeseci nije učestvovalo u treningu ili edukaciji povezanoj s razvojem vještina. Istovremeno je redovno korištenje AI alata poraslo na 45 posto, dok je povjerenje zaposlenih u vlastitu sposobnost korištenja tehnologije zabilježilo pad. To je ozbiljan signal. Tehnologija se implementira brže nego što ljudi razvijaju sigurnost i kompetencije da je koriste.

Jedno od najčešćih pitanja koje se posljednjih godina postavlja jeste ''koja zanimanja će AI u potpunosti preuzeti''.  Upravo u tome Kadenić vidi najveću zabludu o tržištu rada 2035.

''Pitanje 'koje će poslove AI zamijeniti?' privlači mnogo pažnje, ali nije nužno najbolje pitanje. Mnogo važnije pitanje bit će koji dio posla će 2035. obavljati tehnologija, a u kojim će segmentima ljudi morati biti bolji nego danas'', kaže on.

Kako tehnologija bude postajala moćnija, tako će, smatra Kadenić, rasti vrijednost sposobnosti koje je teško automatizirati – prosuđivanja, odgovornosti, kreativnog povezivanja informacija, povjerenja, empatije, liderstva i donošenja odluka u nejasnim situacijama.

Najveći problem će biti nedostatak ljudi koji imaju potrebne kompetencije, smatra Kadenić/Depositphotos

Mehić je istaknula da budućnost neće pripasti onima koji znaju najviše, nego onima koji znaju postaviti pravo pitanje, povezati ideje, razumjeti ljude i koristiti tehnologiju na pametan način.

Zato najveći problem budućnosti, smatra Kadenić, možda neće biti nedostatak poslova, nego nedostatak ljudi koji imaju potrebne kompetencije.

''Mnogo veće pitanje bit će hoće li biti dovoljno ljudi s kompetencijama potrebnim za poslove koji tada budu postojali'', dodaje.

Za regiju to znači da sama demografija neće moći biti pobijeđena većim brojem ljudi. Regija će morati povećati produktivnost, ubrzati tehnološku transformaciju, privući međunarodne talente i istovremeno mnogo bolje razvijati i zadržavati vlastite.

''Budućnost tržišta rada zato nije priča o tome hoće li pobijediti čovjek ili tehnologija. Pobijedit će ekonomije i kompanije koje najbolje spoje jedno i drugo'', naglašava Kadenić.

Ako bi 2035. trebalo procijeniti uspješnost neke ekonomije, kapital, tehnologija i ljudi bit će i dalje povezani, ali Kadenić najveću težinu daje upravo talentu. Dalje pojašnjava, kapital je globalno mobilan, a tehnologija sve dostupnija kompanijama širom svijeta. Ono što pravi razliku jeste sposobnost ljudi da tehnologiju pretvore u produktivnost, inovaciju i nove poslovne modele.

 

Zbog toga Kadenić upozorava da bi jedna od najvećih grešaka naredne decenije bila posmatrati AI samo kao tehnološku investiciju.

''AI je jednako toliko workforce transformation'', dodaje.

Za zemlje regije to je posebno važno jer su svoju konkurentnost tradicionalno često gradile na nižoj cijeni rada.

''Ako želimo dugoročnu konkurentnost regije, potrebno je napraviti tranziciju od cost advantage prema talent advantage – od 'kod nas je rad jeftiniji' prema 'kod nas možete pronaći znanje, kvalitet, produktivnost i ljude s kojima možete skalirati poslovanje''', naglašava.

U takvoj ekonomiji najveća prednost neće nužno biti broj stanovnika niti cijena rada, već sposobnost da se kvalitetni ljudi privuku, razvijaju i zadrže.

''Zato će talent policy sve više biti i ekonomska politika'', dodaje.