text size
Čini se da je odnos između pozitivnog društvenog statusa i broja djece dostigao svoj vrhunac s despotskim vladarima poput čuvenog oca tisuća djece Džingis-kana – genetsko istraživanje iz 2003. godine otkrilo je da bi svaki dvjestoti muškarac na svijetu mogao nositi njegov kromosom Y. Za žene, ta je razina plodnosti naravno bila nemoguća te im je sveukupno veza statusa i potomstva bila slabija, ali su ljudi s više sredstava u pravilu imali i više djece.
To se u 18. stoljeću počelo mijenjati. U vodećim je zemljama industrijske revolucije, odnosno posljedične revolucije u životnom standardu i očekivanom životnom vijeku stopa nataliteta opala. Budući da je obrazovanje postalo ključni pokazatelj statusa, upravo su imućni i bogati u zemljama koje su se sve više bogatile predvodili trend smanjenja veličine obitelji.
Nova recipročna veza između bogatstva, odnosno statusa i plodnosti je u 20. stoljeću postala utvrđena činjenica. Jezive ideologije poput eugenike i tzv. teorije velike zamjene nastale su iz straha da se pogrešna vrsta ljudi najviše množi. Ekonomisti su se trudili objasniti zašto je i dalje postojao takav izuzetak od pravila da si bogatiji ljudi mogu priuštiti više toga, dok su drugi znanstvenici tvrdili da se teorije evolucije više ne primjenjuju na ljude jer su prestali slijediti njezino osnovno pravilo.
.webp){kind=icon}
