Tržišni kapitalizam i demokracija ili državni kapitalizam i autokracija. Kako je to na primjeru Adria regije i Srbije te kako su oligarsi Rusiji slomili krila?
Struktura tržišnog gospodarstva jedna je od najozbiljnijih prepreka uspostavi diktature. Postojanje kapitala neovisnog o državnom uređenju vladajućoj klasi veže ruke. To je posebno značajno balkanskim državama jer im privatni kapital i odnosi s europskim vladajućim demokratskim strankama (i njihovim čelnicima) ne dopuštaju uzimanje svih uzdi vlasti u svoje ruke.
Bez obzira na to koliko tržišne reforme provedene na zapadnom Balkanu bile bolne, bile su nužne za postizanje gospodarskog rasta i demokratskog sustava državne uprave. U suprotnom je primjeru, u Rusiji, oligarhijski sustav omogućio i podupro uspostavu diktature. Autokracija znači represiju i ukidanje političkih prava državljana, a često potiče i rat kako bi nezamjenjivost vlasti opravdala vanjskom prijetnjom.
Svaka je tranzicija bolna, ne samo iz centralno planiranog u tržišno gospodarstvo, što je naša regija proživjela u posljednjih nekoliko desetljeća. Kad se izgradio gospodarski sustav jednostranačke autoritarne države, mnogo državljana ostalo je bez imovine, neki i bez slobode. U Jugoslaviji je autokracija zbog prekida odnosa sa staljinističkim Sovjetskim Savezom dobila blaži oblik. Novoizgrađeni gospodarski sustav bio je izrazito nefunkcionalan. I dalje je bio temeljen na neučinkovitoj prevlasti glomaznoga, korumpiranog i nefleksibilnog državnog birokratskog sustava. Za razliku od Sovjetskog Saveza, nekadašnja je Jugoslavija malim poduzetnicima ostavila mogućnost ponude osnovnih obrtnih usluga (frizerskih salona, kavana, manjih prodajnih objekata i sličnog).
Uz ponovni sukob autokracije i demokracije u Europi, spletom okolnosti prisjećamo se reformatora koji je ostavio pečat u povijesti Srbije i Adria regije – srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ubijenog prije točno 20 godina. Prije nego što mu je život tragično prekinut, Đinđić je Srbiju pokušao usmjeriti na pravi put regionalne suradnje, europske integracije i poštivanja osobnih prava. Iako je bio pragmatičan političar, nikad nije odustao od reformi. Njegovom je smrću Srbija nazadovala – prije svega politički, jer je upala u novu spiralu nacionalističkog populizma iz koje do danas nije uspjela izaći. Đinđićeve gospodarske reforme bile su namijenjene uvođenju demokratskog sustava vlasti, pa i njegova vjernog pratitelja – tržišnog kapitalizma.
Postojanje tržišnog gospodarstva u Srbiji neposredno je sačuvalo minimum demokracije koja je u zadnjih deset godina pod ozbiljnim pritiskom vladajuće stranke. Politika i ekonomija prepletale su se i teško ih je razlučiti dok razmišljamo o oblikovanju društva. Premijer Đinđić zadužio je svoju državu kad je na sebe preuzeo cijelo breme onog dijela društva koji je radi nužne gospodarske tranzicije trpio. Velikan je srpske politike jer se nije predao populizmu. Žrtvovao se za izgradnju moderne, tržišno usmjerene Srbije. Svi drugi politički vođe koji su nakon njegove smrti došli na vlast imali su koristi od zasada njegovih reformi. Najveća stopa rasta srbijanskog BDP-a u povijesti zabilježena je 2004. godine, odmah nakon atentata na premijera Đinđića, te je neposredna pozitivna posljedica njegovih reformi. Taj skok BDP-a gotovo je jednak 9,4-postotnom padu BDP-a za vrijeme bombardiranja Srbije 1999. godine. Zahvaljujući tržišnim reformama, Srbija nije posve otklizala u autoritarnost jer je u velikoj mjeri ovisna o sudioništvu u europskom tržišnom gospodarstvu. Vrijednost uvoza i izvoza Srbije i EU-a je 2021. godine bila oko 30 milijardi eura, dok je s Rusijom bila na razini od otprilike 2,4 milijarde eura. Na izravne inozemne investicije u Srbiju u zadnjem desetljeću, od 2010. do 2020. godine, opada 64 posto ulaganja iz država članica EU-a, dok je u tom vremenu udio Rusije iznosio približno 7,5 posto. Đinđićeve tržišne reforme stvorile su okvir ekonomske međuovisnosti demokratske Europe i Srbije, sadržaj im se preko vremena punio i širio, onemogućivši tako ustoličenje novog Slobodana Miloševića koji bi gledao prema autokratskom Istoku.
Kako je pak u Rusiji, gdje prevladava državni kapitalizam?
Ekonomski um promišlja slobodno djelovanje na tržištu, makar u pitanju bio poslovni plan za lokalnu cvjećarnu, no koliko će vremena trebati da slobodno lutajuća ekonomska inicijativa poprimi oblik one političke? Sovjetski Savez i njegova prevladavajuća nomenklatura zatrli su svaki zametak slobodoumlja, kako na gospodarskom tako i na političkom ili društvenom području. Jugoslavija to nije učinila, tako da je jugoslavenski čovjek u biti ostao mali vlasnik, pripadnik takozvane male buržoazije. To je bio zametak iz kojeg je u prikladnim demokratskim uvjetima mogla nastati građanska klasa.
Jugoslavensko gospodarstvo je prije svega bilo neučinkovito jer je bilo povezano s jednostranačkim državnim aparatom. Konkurencija, i u politici i u gospodarstvu, pogon je učinkovitosti. Ako poduzetnik nema konkurencije, ima monopolski položaj i usluge niže kakvoće može ponuditi po najvišim cijenama. Tako je i s jednom strankom koja svu vlast drži u svojim rukama. Takva stranka brzo postaje korumpirana i, zato što nema ili ne dopušta zamjene, prodire u sve pore gospodarstva i društva. Teži korupciji što većeg broja državljana kako bi ih privukla k sebi, da bi oni onda postali sukrivci njena velikog podviga vječnog preživljavanja na vrhu piramide.
Rusija nije imala svojeg Đinđića jer je Boris Jeljcin od svojega drugog mandata 1996. postao nacionalpopulist. Privatizacija u Rusiji provedena je tako da je stvoren novi razred stalnih vladara u sjeni povezanih sa srži komunističke partije – oligarha. Vlast oligarha nije preživjela dolazak autokrata Vladimira Putina na vlast početkom novog tisućljeća. Nacionalizacijom kompanije Yukos Mihaila Hodorkovskog Putin je nekadašnjim oligarsima poslao jasan signal – služit će njegovoj vladi ili će biti zatirani te će njihova imovina biti nacionalizirana. Otad u Rusiji zapravo nema oligarha jer sâm pojam označava političku moć u rukama vlasnika velikog kapitala, čega u Rusiji nema. U toj je državi uspostavljena diktatura jednog čovjeka. Cijeli državni aparat, od regionalnih guvernera do parlamenta i vlade, uključujući sve vlasnike velikoga kapitala koji posluju s državom ili u kojima država ima udio u vlasničkoj strukturi, podređeni su mu.
Tako se u Rusiji autokratska vlada razvila usporedno s uspostavom državnog kapitalizma – sustava u kojem je država glavni kapitalist, preuzima glavnu inicijativu, a izvan nje mogu postojati samo mala i mikropoduzeća. Budući da je rusko gospodarstvo primarno usmjereno na izvoz energenata (oko 50 posto proračunskog prihoda), država je vlasnik najvećih poduzeća za proizvodnju i izvoz plina, Gazprom, i nafte, Rosneft, te su druge naftne kompanije, poput primjerice Lukoila, Surgutneftgaza, Tatnefta i Russnefta, neposredno povezane s vladajućim režimom, a Putin kao utjelovljenje ruske države ima neposredan utjecaj na većinu državnog gospodarstva. Vojno gospodarstvo povećalo je udio namjenske industrije u ruskom BDP-u, što je popratilo novo zakonodavstvo koje je ministru industrije dalo moć uvođenja vanjske uprave u sve tvrtke povezane s vojnom proizvodnjom.
Što će biti s Putinom? Za tu će priču još trebati pričekati.
.webp){kind=icon}