Bez Orbana, Macron i Merz postaju kočničari u EU

Izborni poraz Viktora Orbana nakon 16 godina neprikosnovene vlasti u Mađarskoj označava nesumnjivu prekretnicu za Evropsku uniju. Vladajući političari i dio onih opozicionih širom EU pozdravili su promjene u Mađarskoj, uvjereni da će nova mađarska vlada pod Peterom Magyarom imati konstruktivniji odnos sa ostalom "evropskom dvadesetšestoricom" te da zvanična Budimpešta više neće biti najčešći kočničar u kreiranju politika EU, naročito na polju bezbjednosti i spoljne politike. 

Međutim, Orbanov odlazak neće automatski značiti da će samiti lidera EU u Briselu biti manje borbeni i predvidljivije okruženje za donošenje odluka, naročito zbog toga što se EU kreće ka fazi uspostavljanja "strateške autonomije" od Sjedinjenih Američkih Država i "unutrašnjeg prekomponovanja" u kojem je na udaru pravo veta država članica kada se odlučuje o evropskoj spoljnoj i bezbjednosno-odbrambenoj politici. Štaviše, pod uticajem globalnih strateških promjena i potrebe za jačanjem evropskih vojski, došlo je i do prekretnice kod pojedinih osnivača EU koji su dosad bili žestoki protivnici zajedničkog zaduživanja EU da bi sada zagovarali svojevrsnu inflacionu uniju. 

Kada se na sve to dodaju energetski problemi, ekonomska kriza i nestabilne geopolitičke okolnosti u kojima se od EU očekuje da se jasno opredijeli između dvije sukobljene strane u ekonomsko-bezbjednosnom hladnom ratu između SAD i strateškog dvojca Kina-Rusija, sasvim je jasno da "evropskoj dvedesetsedmorici" slijede teške odluke i još mnogo dugih i mučnih pregovora . I tu kočnice pojedinih država članica neće moći briselske elite da, kao što je to bio slučaj sa Orbanom, opišu kao zloupotrebe vođene neliberalnom ili proruskom politikom. 

Žrtvovanje prava veta

Iako je Orbanova vlada bila najglasniji i najčešći partibrejker briselskih samita, ona nikako nije bila jedina. I sasvim sigurno neće biti posljednja, naročito ukoliko se ne ostvare snovi predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen, koje je otkrila čim su se završili mađarski parlamentarni izbori. Dakle, Orban nije ni krenuo da pakuje svoje stvari za selidbu iz premijerskog kabineta, a šefica izvršnog tijela EU je javno pozvala "evropsku dvadesetsedmoricu" da Brisel dobije veću moć nad nacionalnim vladama u donošenju i sprovođenju spoljnopolitičkih odluka i politike, umjesto da dozvole pojedinačnim zemljama da koriste veto. 

"Prelazak na glasanje kvalifikovanom većinom u spoljnoj politici je važan način da se izbjegnu sistemske blokade, kao što smo vidjeli u prošlosti", rekla je šefica EK, pozvavši evropske vlade da "iskoriste zamah sada". 

Prema aktuelnim ugovorima EU, spoljna politika EU se dogovara konsenzusom, radi zaštite nacionalnog suvereniteta, pri čemu je prije 15 godina osnovana Evropska služba za spoljne poslove (EEAS) zadužena za koordinaciju i sprovođenje, ali ne i kreiranje spoljne politike EU. Promjena ovog koncepta bi bila veoma kontroverzna, pa bi se i neke tipično proevropske zemlje vjerovatno suprotstavile mogućnosti gubitka kontrole nad spoljnom politikom i suočile se sa mogućnošću da moraju da odustanu od odluka kojima se protive. 

Ko će biti novi Orban

Ali i bez ove promjene, napretek je kandidata za "novog Orbana", koji je dosad sprečavao ili odlagao evropsku vojnu i finansijsku pomoć Ukrajini, nove pakete sankcija Rusiji ili diplomatske objave EU u kojima se kritikuju Rusija, Kina, Gruzija, Egipat ili Izrael. Naime, Orban je uživao u svojoj ulozi protivnika – posebno u pogledu proširenja EU, politike prema Ukrajini i budžetskih obaveza – i time je omogućio drugim vladama, od kojih su neke dijelile elemente njegovog skepticizma, da izbjegnu direktnu konfrontaciju. Naprosto njihove primjedbe su bile maskirane Orbanovim korišćenjem prava veta.  

Bloomberg

"Orbanov politički pad je možda zatvorio jedno poglavlje, ali je takođe uklonio politički tampon – primoravajući EU da se suoči sa svojim unutrašnjim podjelama direktnije nego što je to činila godinama", ocenjuje Luke Zahner, bivši američki diplomata i viši saradnik Centra za američki progres, koji očekuje da će pravi test za EU početi nakon što početni osjećaj olakšanja izblijedi. "On leži u tome da li su države članice spremne da se transparentnije angažuju sa svojim razlikama, umjesto da dozvole da se to neslaganje koncentriše kod jednog aktera." 

Kandidati za Orbanovu ulogu nalaze se najprije u manjim državama iz reda takozvanih novih članica EU, kao što su Bugarska, Slovačka, Češka, Slovenija ili Rumunija. Već na prvom samitu lidera EU na kojem je samovoljno Orban odsustvovao nakon izbornog poraza, sve oči su bile uprte u slovačkog premijera Roberta Fica, koji nije davao znake Orbanove opstruktivne taktike. Naprotiv, kako je ponovo potekla ruska nafta naftovodom "Družba" preko Ukrajine ka Mađarskoj i Slovačkoj, Fico je naprasno krenuo da podržava evropsku integraciju Ukrajine, istakavši to i u ličnom susretu sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. 

Baš kao i Fico, ni češki premijer Andrej Babiš nije se pokazao kao potencijalni kočničar, uprkos tome što ima ideološke bliskosti Orbanovim tvrdo desničarskim i populističkim stavovima. Štaviše, obojica su podržali davanje kredita od 90 milijardi evra Ukrajini, sastavši se sa Zelenskim i obećavajući podršku na ukrajinskom putu ka članstvu u EU. 

Međutim, ubjedljiva pobjeda stranke Napredna Bugarska bivšeg bugarskog predsjednika na vanrednim parlamentarnim izborima iznjedrila je Rumena Radeva kao novog kandidata za kočničara odluka u Briselu, zbog njegovih proruskih stavova i jakog protivljenja evropskoj podršci Ukrajini u odbrani od ruske invazije. Baš kao što su mnogi u Briselu vidjeli "bugarskog Orbana", tako su i ruski mediji tvrdili da će Radev promijeniti bugarsku spoljnu politiku te da će "Sofija vrlo vjerovatno postati jednako 'neudobna' za Brisel kao Budimpešta". 

Nasuprot tome, Radev je sebe pred bugarskim biračima predstavljao kao "bugarskog Magyara", a nakon pobjede na izborima nije ispunio ruska očekivanja da će se založiti da Bugarska prestane da bude jedan od glavnih snabdjevača Ukrajine municijom. Na dileme da će bivši pilot MiG-29 uletiti u ulogu koju je u EU proteklih godina imao Orban, dopisnik za jugoistočnu Evropu njemačkog dnevnog lista "Frankfurter Allgemeine Zeitunga" Michael Martens rekao je da je kratak odgovor – ne, a duži odgovor bi morao da počne sa - ne, ali. Prema njegovoj ocjeni, strahovi da bi Sofijom uskoro mogao da vlada "novi Orban" su preuveličani. 

"Pitanja spoljne politike igrala su zanemarljivu ulogu u predizbornoj kampanji. Ekonomska situacija i strah od inflacije dominiraju zabrinutostima većine birača", istakao je Martens i dodao da je Radev daleko od dvotrećinske većine u parlamentu da bi "remodelovao" državu po mađarskom principu. 

Za razliku od Orbana, koji je status crne ovce izgradio kroz decenijski sistem konfrontacije sa Briselom, podržan disciplinovanom partijskom mašinom, dubokim mrežama širom evropske desnice i održivom strategijom korišćenja prava veta kao poluge, Radev nema takvu zaleđinu. Državni kapacitet Bugarske je slabiji i daleko više zavisi od finansiranja EU, zbog čega su brojni bugarski lideri uglavnom izbjegavali teatralne sukobe sa Briselom. I sam Radev je najavio da će Sofija nastaviti svojim "evropskim putem", čak i dok je pozivao na više "pragmatizma" prema Rusiji, sugerišući time da će nastaviti takozvanim transakcionim pristupom, to "jest usluga za uslugu". 

Za razliku od Orbana koji je rutinski apsorbovao političke i finansijske troškove svog blokiranja odluka u Briselu, Radev i Fico neće imati tu mogućnosti jer su im zemlje izuzetno ekonomski zavisne od EU i time ranjivije i izloženije pritisku Brisela. Babišova Češka i Slovenija - u kojoj se Janez Janša vraća na mjesto premijera - manje su ekonomski izložene, ali njihovi rascjepkani domaći politički pejzaži mogli bi da otežaju održavanje eventualne dugotrajne konfrontacije Babiša i Janše sa institucijama EU. 

Dok je Orbanova izdržljivost u velikoj mjeri počivala na njegovoj dosljednoj parlamentarnoj većini koja ga je izolovala od unutrašnjeg neslaganja, Bugarska, Slovačka, Slovenija i Češka djeluju u okvirima nestabilnijih koalicionih struktura, gdje bi unutrašnje podjele mogle da ograniče njihovu sposobnost da sprovode održivu opozicionu strategiju na nivou EU. Paradoksa li, upravo Peter Magyar ima najviše šanse da postane "novi Orban" jer, iako njegova retorika ukazuje na prekid sa Orbanovim stilom, on je ideološko-politički Orbanova umivena verzija, pri čemu ima dvotrećinsku većinu. 

Veći pritisak na Pariz i Berlin

Orbanov odlazak iz kruga evropske dvadesetsedmorice, međutim, drastično povećava pritisak na Njemačku i Francusku, kojima su Orbanove opstrukcije godinama služile kao efikasan izgovor za izostanak sopstvenih hrabrih akcija. Zvanični Pariz i Berlin su mogli javno da olako podržavaju proširenje ili veće finansijske i vojne obaveze prema Ukrajini, znajući da će primjena toga biti zaustavljena, usporena ili bar razvodnjena u konkretnim odlukama. Drugim riječima, Orban im je omogućavao da obećavaju Ukrajini, ali da se suštinski ne obavežu na politike koje bi bile kontroverzne za njihovu domaću javnost. 

Bez Orbana, tu političku igru Francuzi i Nijemci više ne mogu da igraju. To se već sada jasno vidi na pitanju brzog ulaska Ukrajine u EU, budući da proširenje EU nije previše popularno ni u Francuskoj ni u Njemačkoj. Francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Friedrich Merz ne mogu više tek tako da tapšu po ramenu Zelenskog kada insistira da Ukrajina već sljedeće godine postane članica EU. Naprosto, domaća politička dinamika – od snage desničarskih populističkih pokreta do širih zabrinutosti zbog ekonomskog naprezanja i institucionalnih kapaciteta – predstavljaju im stvarna ograničenja. U Francuskoj, skepticizam prema proširenju poklapa se sa izbornom snagom Nacionalnog okupljanja Marine le Pen i Jordana Badella, a u Njemačkoj sa usponom Alternative za Njemačku Alice Weidel i Tina Chrupalle.  

Tako se došlo do paradoksa da su, bez Orbana, upravo Macron i Merz "spustili rampu" Kijevu, jer nisu spremni da u okviru mirovnih pregovora sa Rusijom daju Ukrajini "preko noći" punopravno članstvo u EU sa pravom glasa. I ne samo to - Pariz i Berlin ne žele da daju ni finansijske beneficije članstva u EU. Konkretno, Berlin se zalaže da Ukrajina dobije status "pridruženog članstva" – gdje bi Kijev prisustvovao ministarskim i liderskim sastancima, ali bez prava glasa i bez "automatske primjene" zajedničkog budžeta EU – dok Pariz takvo polučlanstvo naziva "statusom integrisane države", prema kojem pristup "Zajedničkoj poljoprivrednoj politici i evropskim finansiranjima kao što je koheziona politika... treba odložiti za fazu nakon pristupanja". 

Drugim riječima, Pariz i Berlin nisu spremni da Kijevu daju pravo glasa u Savjetu EU kao i pristup poljoprivrednim fondovima EU, koji čine dvije trećine budžeta EU, budući da bi Ukrajina zbog svoje veličine zapravo drastično promijenila političku i finansijsku dinamiku cijelog bloka. Konkretno, Ukrajina bi zapravo dobila većinu novca za poljoprivredu, direktno ugrozivši njemačke, francuske i poljske poljoprivrednike. Osim toga, mnogi u EU se plaše da bi ovakvo ekspresno članstvo Ukrajine zapravo potkopalo vrijednost članstva. 

Paradoksa li, bez Orbanove kočnice, otkrivaju se dublje podjele unutar Unije i mnogo podjeljeniji i manje predvidljivi obrasci otpora zajedničkim spoljnopolitičkim akcijama. To bi moglo dodatno zakomplikovati donošenje odluka, a EU predstoje brojne teške odluke od rješavanja energetske krize i pitanja stabilnog snabdijevanja energijom, preko rata u Ukrajini i povećanja vojne spremnosti za eventualni sukob sa Rusijom, do uspostavljanja strateške autonomije od SAD i unutrašnjeg prekomponovanja u kojem se teži smanjenju moći veta.