Ljeto 2022. u Europi nije ostalo zapamćeno samo po rekordnim temperaturama. U Španjolskoj su maslinici gorjeli na 46 stupnjeva, sjeverna Italija prolazila je kroz najgoru sušu u 70 godina, a u Ujedinjenom Kraljevstvu proizvodnja pilećeg mesa pala je za devet posto jer su životinje teško podnosile vrućinu. Iza tih slika nije ostala samo šteta u poljima, stajama i nasadima. Ostao je i trag u cijenama.
Istraživači su kasnije procijenili da su klimatske promjene tog ljeta podigle temperature u Europi u prosjeku za 1,25 stupnjeva, a ponegdje i za 5,7 stupnjeva. Ekstremna vrućina povećala je cijene hrane u Europi za oko 0,7 posto, a ukupnu inflaciju za oko 0,3 posto. U godini u kojoj su inflaciju već gurali oporavak nakon pandemije i rat u Ukrajini, klima se pojavila kao dodatni izvor pritiska.
Jedna od ranih procjena pokazuje da bi više temperature do 2035. mogle povećati potrošačke cijene na globalnoj razini za najviše 1,2 posto godišnje, a u Europi za najviše 0,76 posto godišnje, pri čemu bi najveći dio pritiska dolazio kroz cijene hrane.
Taj se fenomen sve češće naziva klimatska inflacija. Nije riječ o zasebnoj statističkoj kategoriji, nego o analitičkom konceptu koji pokušava uhvatiti ono što potrošači već osjećaju. Suša smanji prinos, toplinski val podigne troškove hlađenja i energije, poplava ošteti ceste i prekine opskrbu, a sve se to postupno pretvara u cijene hrane, energije, prijevoza i osiguranja.
Hrvatska narodna banka pritom razlikuje klimatsku inflaciju od greenflationa i fossilflationa. Klimatska inflacija proizlazi iz fizičkih klimatskih šokova, poput suša, toplinskih valova i poplava. Greenflation se veže uz troškove zelene tranzicije, a fossilflation uz cijene fosilnih goriva, često pod utjecajem geopolitike. U stvarnom životu ti se učinci često preklapaju, što ih čini teškima za mjerenje, ali sve težima za ignoriranje.
Prinos više nije prosjek, nego rizik
Poljoprivreda je prvi kanal kroz koji se klima pretvara u cijenu. To se u regiji vidi gotovo svuda, premda svaka zemlja ima svoju ranjivost.
U Hrvatskoj su posljednjih godina najvidljivije oscilacije kod ratarskih kultura. Konzultantica za poljoprivredu Zvjezdana Blažić navodi da je prinos kukuruza pao s devet tona po hektaru 2019. na 6,1 tonu u izrazito sušnoj 2022. godini. Ukupna proizvodnja tada je pala na 1,64 milijuna tona, gotovo 30 posto manje nego 2020. Slično se dogodilo i s pšenicom, čiji se prinos kretao od 6,7 tona po hektaru u povoljnijoj 2021. do 4,8 tona u 2023. godini.
Bloomberg Businessweek Adria
Posebno dramatičan primjer bila je šećerna repa. Prema podacima koje iznosi Blažić, proizvodnja šećerne repe u sezoni 2023. i 2024. pala je za gotovo 28 posto, dok su u pojedinim dijelovima istočne Hrvatske štete prelazile 80 posto uroda.
„Klimatske promjene sve snažnije utječu na hrvatsku poljoprivredu. Oscilacije više nisu iznimka, nego postaju novo normalno stanje poljoprivredne proizvodnje“, kaže Blažić.
Srbija nudi još oštriju statističku sliku. Profesor Vlade Zarić s Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu navodi da su, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u razdoblju od 2023. do 2025. prinosi ključnih ratarskih kultura snažno pali. Prinos kukuruza smanjen je za 38,9 posto, a soje za 42,9 posto. Kod krmnog bilja prinos lucerne pao je za 27,3 posto, a djeteline za 34,1 posto. Pad se vidi i u voćarstvu, gdje je prinos šljive manji za 10,2 posto, maline za 17,3 posto, a višnje za 44,6 posto.
Zarić upozorava da klimatski ekstremi smanjuju i količinu i kvalitetu proizvoda. To znači da proizvođač ne gubi samo dio uroda nego često dobiva robu slabije tržišne vrijednosti.
U Bosni i Hercegovini precizno mjerenje dodatno otežava nedostatak sustavnog praćenja. Profesor Željko Vaško s Poljoprivrednog fakulteta u Banjoj Luci kaže da posljedice ekstremnih vremenskih uvjeta nije lako vidjeti kroz redovitu statistiku prinosa, ali su proizvođačima dobro poznate. Prinosi voća sve češće stradaju zbog kasnih mrazeva, koji su postali pravilo, a ne izuzetak. Povrće i ratarske kulture trpe zbog dugotrajnih suša, tuče, vjetra i intenzivnih oborina.
„Nepovoljni klimatski utjecaji često se odražavaju i na kvalitetu poljoprivrednih proizvoda, što umanjuje njihovu iskoristivost i prihode poljoprivrednih proizvođača“, ističe Vaško.
U Sjevernoj Makedoniji dekan Fakulteta za poljoprivredne znanosti i hranu u Skoplju Mile Markoski upozorava da su suše, toplinski valovi, tuča i bujične kiše prestali biti izolirane pojave. Najviše stradavaju kulture ovisne o vodi, među njima kukuruz, riža, lucerna, povrće, vinova loza i voćnjaci. U 2024. godini zabilježen je pad proizvodnje riže od 6,9 posto, suncokreta od 10,2 posto i lucerne od 6,7 posto.
Markoski posebno naglašava promjenu u načinu na koji poljoprivrednici više uopće razmišljaju o proizvodnji.
„Poljoprivrednici više ne govore o prosječnom prinosu, nego o riziku prinosa“, kaže Markoski.
Kod kukuruza, dodaje, pad prinosa u sušnim godinama može dosegnuti od 20 do 40 posto u regijama bez navodnjavanja. Kod vinove loze ne pada samo količina nego se mijenja i kvaliteta grožđa, od šećera do kiselina, što se izravno prelijeva na vinsku industriju.
Slovenija na prvi pogled ne prati isti obrazac kao ostatak regije, ali ni ondje se poljoprivreda više ne može oslanjati na stare vremenske obrasce. Podaci slovenskog statističkog ureda za 2025. pokazuju da je vrijednost biljne proizvodnje bila oko četiri posto niža nego godinu ranije, prije svega zbog manjeg obujma proizvodnje. Prve procjene upućivale su na pad volumena od oko šest posto, unatoč višim cijenama.
Kod pojedinih kultura pad je bio izraženiji. Vremenski uvjeti negativno su pogodili hmelj, čiji je očekivani urod bio desetinu manji nego godinu prije, dok je prosječni prinos bio oko petine ispod desetogodišnjeg prosjeka. Slabija sezona očekivala se i kod kasnog krumpira, s prinosom devet posto nižim nego 2024. i sedam posto ispod prosjeka.
Istodobno, slovenska agencija za okoliš upozorava da su poljoprivredne suše posljednjih desetljeća sve češće i intenzivnije te da se pojavljuju i u razdobljima i područjima u kojima prije nisu bile izražen problem.
Bloomberg Businessweek Adria
Od polja do police
Najveća zamka klimatske inflacije je u tome što se njezin učinak ne zaustavlja ondje gdje je nastao. Ako suša pogodi kukuruz, posljedica nije samo skuplji kukuruz. Poskupljuje stočna hrana, zatim proizvodnja mesa, mlijeka i jaja, a potom i prerađena hrana.
„Smanjenje prinosa uvjetuje manju ponudu iz domaćih izvora i posljedično rast cijena stočne hrane, čime dolazi do povećanja troškova proizvodnje u stočarstvu, što se odražava na rast cijena hrane“, objašnjava Zarić.
Sjevernomakedonski stručnjak Markoski govori o multiplikativnom efektu. Manji prinos znači višu cijenu sirovine, viša cijena sirovine znači skuplju stočnu hranu, skuplja stočna hrana znači skuplje mlijeko i meso, a to se na kraju pretvara u širu inflaciju hrane.
Hrvatska ima isti problem. Blažić ističe da je kukuruz jedna od najizloženijih ratarskih kultura zbog osjetljivosti na ljetne suše i visoke temperature u ključnim fazama razvoja. Njegova važnost nije samo u cijeni same kulture nego i u ulozi koju ima u stočarskoj proizvodnji.
„Kada rastu cijene stočne hrane, posredno rastu i troškovi proizvodnje mesa, mlijeka i jaja“, dodaje Blažić.
Stočarstvo je pritom pogođeno dvostruko. S jedne strane rastu troškovi hrane za životinje, a s druge toplinski valovi izravno smanjuju produktivnost. Blažić navodi da tijekom ekstremnih ljetnih razdoblja proizvodnja mlijeka po kravi može pasti 10 do 20 posto, a kod dugotrajnih toplinskih valova i više. Visoke temperature i vlaga smanjuju unos hrane kod životinja, povećavaju potrošnju energije na hlađenje organizma i utječu na zdravlje, reprodukciju i kvalitetu mlijeka.
Zarić navodi isti obrazac za Srbiju. Životinje pri povišenim temperaturama troše znatan dio energije na održavanje kondicije, a manje na proizvodnju. Krave, primjerice, smanjuju mliječnost.
Kod voća i povrća prijenos na cijene može biti još brži. Riječ je o proizvodima s kraćim lancima opskrbe i manjim mogućnostima skladištenja. Ako tuča, mraz ili toplinski val unište dio uroda, maloprodajne cijene reagiraju puno brže nego kod proizvoda koji se mogu dulje čuvati ili zamijeniti uvozom.
Uvoz više ne djeluje kao siguran amortizer
Dugo se pretpostavljalo da male zemlje dio klimatskih šokova mogu ublažiti uvozom. Ako domaća proizvodnja podbaci, roba se može nabaviti iz druge zemlje. No ta logika sve je slabija u svijetu u kojem klimatski poremećaji istodobno pogađaju velike proizvodne regije.
Blažić upozorava da Hrvatska nije izolirano tržište. Klimatski poremećaji u velikim izvoznicama poput SAD-a, Brazila ili Ukrajine utječu na burzovne cijene poljoprivrednih proizvoda, a time i na cijene koje osjećaju hrvatski potrošači.
„Hrvatska je dio europskog i globalnog tržišta hrane, pa klimatski poremećaji u velikim izvoznicama također utječu na cijene koje osjećaju hrvatski potrošači“, kaže Blažić.
Vaško za Bosnu i Hercegovinu dodaje da se cijene hrane u toj zemlji ne formiraju samo prema troškovima domaće proizvodnje nego velikim dijelom pod utjecajem cijena uvozne hrane. BiH, kaže, nikada nije proizvodila dovoljno hrane da prehrani svoje stanovništvo. U bivšoj Jugoslaviji manjak se nadoknađivao iz drugih republika, a danas iz susjednih i brojnih drugih zemalja.
Uvoz, prema Vašku, može ublažiti pritisak ako šokovi nisu istodobni u svim dijelovima svijeta. Ali ako rast cijena zahvati globalno tržište, ista hrana bit će skuplja i u BiH.
Slično upozorava Zarić. „Budući da su klimatske promjene svjetski fenomen, ne može se očekivati da će uvoz hrane biti povoljniji“, kaže.
To je važna promjena. Klimatska inflacija više se ne može promatrati samo kao domaći poljoprivredni problem. Ona ulazi kroz uvoz, burzovne cijene, energiju, sirovine i transport.
Bloomberg Businessweek Adria
Tu se priča seli s polja u središnje banke. Sve više monetarnih institucija priznaje da klima ulazi u analize inflacije, premda je njezin doprinos teško precizno izmjeriti.
Hrvatska narodna banka navodi da Europska središnja banka klimatske rizike postupno uključuje u istraživanja, makroekonomske modele i operativni okvir monetarne politike. HNB klimatske promjene razmatra kroz makroekonomske analize i procjene učinaka na cijene, ali i kroz financijsku stabilnost i izloženost banaka klimatskim rizicima.
HNB pritom upozorava i na tranzicijski kanal, osobito kroz ETS2, prošireni sustav trgovanja emisijama koji bi u europodručju 2028. mogao povećati ukupnu inflaciju za oko 0,2 postotna boda, ovisno o cijeni emisijskih jedinica i prijenosu troškova na potrošače.
Za Hrvatsku HNB ističe nekoliko ranjivosti. Izložena je sušama, toplinskim valovima i poplavama, ima važne sektore poput poljoprivrede i energetike, malo je i otvoreno gospodarstvo, a hrana i energija imaju relativno velik udio u potrošačkoj košarici. To znači da se domaći i strani klimatski šokovi mogu brzo preliti u ukupnu inflaciju.
HNB također navodi da empirijske analize za Hrvatsku pokazuju da ekstremni vremenski uvjeti već imaju mjerljiv učinak na inflaciju, osobito suše, čiji se utjecaj prenosi kroz cijene hrane i energije, s odmakom i kroz dulje razdoblje.
Centralna banka Bosne i Hercegovine ide i korak dalje. U njezinu odgovoru stoji da je klimatska inflacija u BiH već prisutna, ponajprije zbog učinka suša na poljoprivredu i energetski sektor. Manja proizvodnja električne energije iz hidroelektrana i viši troškovi hrane izravno se reflektiraju na cijene.
Za BiH je posebno važno to što hrana i energija čine 45 posto potrošačke košarice. To znači da šokovi u tim kategorijama imaju presudan učinak na ukupnu inflaciju. CBBiH pritom navodi i primjer poplava u Jablanici i drugim mjestima krajem 2024. godine, koje su oštetile infrastrukturu i prekinule opskrbne lance, čime su povećani troškovi transporta i proizvodnje.
Narodna banka Srbije također izravno povezuje klimatske promjene s inflacijskim kretanjima. Srbija je poljoprivredna zemlja s visokim udjelom hrane u potrošnji, pa je kanal hrane najizraženiji. NBS navodi da cijene voća i povrća čine oko sedam posto indeksa potrošačkih cijena, dok poljoprivredni proizvodi poput pšenice, kukuruza, soje i suncokreta neizravno utječu na cijene prerađene hrane.
Kod električne energije NBS ističe da vremenske nepogode kratkoročno nemaju izravan učinak jer je cijena regulirana, ali dugoročno suše, manji hidropotencijal i sve veća potrošnja zbog klima uređaja mogu utjecati na proizvodnju i cijenu struje.
Narodna banka Sjeverne Makedonije upozorava da su klimatske promjene važan faktor za inflaciju i financijsku stabilnost, ali da ih je teško precizno ugraditi u modele zbog ograničenih podataka, velike neizvjesnosti i složenih kanala prijenosa. Kao mala i otvorena ekonomija, Sjeverna Makedonija posebno je izložena vanjskim cjenovnim šokovima, a hrana i energija čine oko polovice ukupne potrošnje.
Banka Slovenije također uključuje vremenske i klimatske čimbenike u analize inflacije, osobito kroz stručnu procjenu pri izradi prognoza. Pritom upozorava da vremenski odmak ne mora uvijek biti inflatoran. Ljetni toplinski val može povećati cijene hrane, ali blaža jesen ili proljeće mogu, zbog bolje sezone, djelovati u suprotnom smjeru.
Kamate ne mogu proizvesti hranu
Za središnje banke klimatska inflacija stvara neugodan problem. Riječ je uglavnom o šokovima na strani ponude. Oni povećavaju cijene, ali istodobno mogu smanjiti gospodarsku aktivnost. To znači da standardni monetarni alati imaju ograničen doseg.
Centralna banka Bosne i Hercegovine to formulira najizravnije. „Povećanje kamatnih stopa ne može proizvesti više hrane niti ublažiti posljedice suše ili energetskih poremećaja“, navode iz CBBiH.
Problem BiH dodatno je specifičan zbog valutnog odbora. CBBiH ne vodi diskrecijsku monetarnu politiku u klasičnom smislu i nema referentnu kamatnu stopu kojom bi izravno utjecala na inflaciju. Zato se velik dio inflatornih pritisaka, osobito kod hrane i energije, uvozi iz međunarodnog okruženja.
Narodna banka Srbije naglašava da monetarna politika nema razloga reagirati na izravne učinke privremenog šoka ako će on proći prije nego što monetarne odluke počnu djelovati. No mora reagirati ako se šok prelije u inflacijska očekivanja i šire cijene. Zbog toga NBS u projekcijama procjenjuje trajnost šoka i njegovo moguće prelijevanje na druge segmente potrošačkih cijena.
Zanimljivo je da NBS u projekcijama poljoprivredne proizvodnje više ne koristi samo višedesetljetne prosjeke, nego petogodišnje prosjeke koji uključuju toplije i sušne godine. Time se priznaje da se današnja klima razlikuje od one na kojoj su se gradile starije projekcije.
Time se i u samim projekcijama vidi koliko se promijenila polazna točka. Sušne i toplije godine više nisu iznimka u projekcijama, nego dio novog prosjeka s kojim središnja banka računa.
HNB također ističe da klimatski šokovi ne mijenjaju cilj monetarne politike, ali mijenjaju okruženje u kojem se taj cilj ostvaruje. Središnje banke ne mogu ukloniti sušu, ali moraju razumjeti hoće li se skuplja hrana i energija preliti na ostale cijene, plaće i očekivanja.
Banka Slovenije upozorava na isti rizik. Ako poduzeća i kućanstva zbog učestalih ekstremnih vremenskih događaja počnu računati s višom inflacijom, privremeni troškovni šok može se pretvoriti u trajniji rast cijena, uključujući i kroz prilagodbe plaća.
Pritom upozoravaju i da pojedinačni vremenski šokovi mogu ostati prolazni, ali problem nastaje kada postanu učestaliji. Ako se učinci šokova preklapaju ili slijede jedan za drugim, cjenovni pritisci mogu ostati povišeni dulje vrijeme, iako iza njih stoji niz pojedinačnih događaja, a ne jedan trajan šok.
Narodna banka Sjeverne Makedonije opisuje dilemu vrlo slično. Središnja banka može zaoštriti politiku kako bi ograničila sekundarne učinke i usidrila očekivanja, ali time riskira slabljenje aktivnosti. Ako šok ignorira, riskira da se privremeno poskupljenje pretvori u trajniju inflaciju.
Od jednokratnog šoka do novog obrasca
Ključno pitanje više nije događa li se klimatska inflacija, nego koliko se često pojavljuje i koliko dugo traje. Pojedinačna suša može biti jednokratan šok. Jedna poplava može poremetiti cijene na nekoliko mjeseci. No ako se suše, toplinski valovi, mrazovi i oluje ponavljaju sve češće, učinak prestaje izgledati privremeno.
Na to upućuju i procjene koje navodi Hrvatska narodna banka. Ekstremna ljetna vrućina u Europi 2022. povećala je inflaciju cijena hrane za oko 0,43 do 0,93 postotna boda, a ukupnu inflaciju za oko 0,18 do 0,41 postotni bod. Novije analize za europodručje pokazuju i da je toplinski val tijekom ljeta 2025. povećao cijene neprerađene hrane za približno 0,4 do 0,7 postotnih bodova tijekom godine dana.
Vaško iz BiH kaže da će poljoprivreda u uvjetima sve intenzivnijih klimatskih poremećaja postati izazovnija i ekonomski teže održiva. Predviđa dva paralelna scenarija. Dio proizvođača mogao bi odustati od proizvodnje, dok će drugi morati ulagati u navodnjavanje, odvodnju, plastenike, protugradne mreže i prilagodbu objekata u stočarstvu. Ta ulaganja povećavaju troškove, a time i cijenu hrane.
„Prošlo je vrijeme jeftine hrane“, kaže Vaško.
Zarić u Srbiji upozorava da su se klimatski ekstremi događali i u prošlosti, ali da se posljednjih desetljeća pojavljuju mnogo češće, jednom u dvije do tri godine. Posljedice su poremećaji u proizvodnim lancima i stalni rast cijena hrane.
Markoski u Sjevernoj Makedoniji kaže da se više ne govori o ekstremnim godinama, nego o ekstremnim uvjetima kao pravilu. Prema procjenama Svjetske banke koje navodi, klimatske štete u Sjevernoj Makedoniji do 2050. mogu dosegnuti do četiri posto BDP-a ako se ne ulaže u prilagodbu.
Blažić za Hrvatsku govori o dugoročnom razdoblju povećane nestabilnosti. Volatilnost više nije iznimka na tržištu hrane, nego njegovo novo strukturno obilježje.
Upravo to je točka na kojoj klimatska inflacija postaje ozbiljan makroekonomski problem. Ne zato što svaki pojedinačni događaj mora trajno podići inflaciju, nego zato što se događaji mogu nizati jedan za drugim. U tom slučaju cijene nemaju vremena vratiti se na staru razinu prije novog šoka.
Prilagodba kasni za klimom
Ako je prilagodba odgovor, pitanje je koliko brzo regija može reagirati. Hrvatski primjer pokazuje koliko je taj jaz velik.
Blažić navodi da se u Hrvatskoj navodnjava manje od dva posto korištenih poljoprivrednih površina, odnosno oko 30 tisuća hektara. Cilj je do 2030. dosegnuti oko 50 tisuća hektara. No nacionalni projekt navodnjavanja usvojen je još 2005. godine s ambicijom da se navodnjavane površine povećaju s tadašnjih oko devet tisuća hektara na 65 tisuća hektara do 2020. godine.
Drugim riječima, Hrvatska danas može navodnjavati oko 55 posto površina koje su bile prvotni cilj postavljen prije gotovo dva desetljeća. Dodatan problem je što se poljoprivrednici relativno malo priključuju i na izgrađene sustave.
Usporedba s mediteranskim zemljama pokazuje razliku. U Španjolskoj se navodnjava više od petine poljoprivrednih površina, u Italiji oko 20 posto, a u Grčkoj više od 30 posto. Hrvatska je klimatski sve izloženija mediteranskim uvjetima, ali infrastrukturno još nije prilagođena kao zemlje koje s takvim uvjetima žive dulje.
Slične probleme imaju i druge zemlje. U BiH Vaško razlikuje male proizvođače, koji često nemaju ni novca ni volje za prilagodbu, i veće tržišne proizvođače, koje tržište prisiljava na ulaganja. U Srbiji Zarić naglašava da mogućnost prilagodbe ovisi o opremi, kapitalu, znanju i vještinama, a najugroženiji su mali proizvođači u brdsko planinskim područjima bez vode i kapitala za navodnjavanje.
Markoski za Sjevernu Makedoniju kaže da prilagodba postoji, ali je nedovoljna i neravnomjerna. Kao pozitivne primjere navodi sustave navodnjavanja kap po kap, otpornije sorte, senzore i agrometeorološke stanice, ali upozorava na male i rascjepkane parcele, nedovoljna ulaganja u navodnjavanje i slab pristup znanju kod malih proizvođača.
Posebno naglašava tlo. Povećanje organske tvari, bolja struktura tla i veća sposobnost zadržavanja vode mogu znatno povećati otpornost na sušu. To naziva najjeftinijom i najdugoročnijom prilagodbom.
Hrana više nije samo tržišno pitanje
Klimatska inflacija najjače pogađa one koji za hranu troše najveći dio prihoda. Vaško upozorava da skuplja hrana najviše pogađa umirovljenike i radnike s minimalnim plaćama, zbog čega bi država trebala amortizirati udar na njihov životni standard.
To je i razlog zašto cijene hrane imaju političku težinu veću od mnogih drugih cijena. Ljudi ih vide svaki tjedan, na polici, računu i tržnici. Ako se klimatski šokovi ponavljaju dovoljno često, nezadovoljstvo više nije povezano samo s jednom lošom sezonom nego s osjećajem da život postaje trajno skuplji.
Markoski zato ide korak dalje i hranu opisuje kao pitanje nacionalne sigurnosti.
„Suverenitet jedne države ne mjeri se samo sposobnošću da zaštiti svoje granice nego i kapacitetom da osigura dovoljno sigurne i kvalitetne hrane za svoje stanovništvo“, poručuje Markoski.
U kontekstu klimatske inflacije ta rečenica dobro sažima problem. Ako klima smanjuje proizvodnju, ako uvoz više nije siguran amortizer, ako troškovi prilagodbe rastu, a monetarna politika ne može proizvesti hranu, tada cijena hrane postaje više od tržišnog signala. Postaje mjera otpornosti gospodarstva.
Zato središnje banke, agronomi i proizvođači danas sve češće govore o istom problemu, samo različitim jezikom. Poljoprivrednici ga vide u prinosima, banke u inflacijskim očekivanjima, potrošači u računima, a država u pitanju sigurnosti opskrbe.
Klimatska inflacija ne znači da će svaka suša automatski izazvati trajni rast cijena, ali znači da se cijene hrane sve više formiraju u svijetu u kojem vremenski ekstremi više nisu rijetka iznimka. A kada iznimka postane obrazac, i inflacija se počinje ponašati drukčije.
U pisanju su pomogli: Nejra Džaferagić, Aleksandar Lukić, Anika Bečki i Nataša Hadžispirkoska Stefanova.
.webp){kind=icon}
