Proglašeno dvotjedno primirje od 8. travnja 2026. u američko-iranskom sukobu smanjuje kratkoročni cjenovni stres na tržištu energenata, ali ne uklanja temeljni problem – geopolitičku krhkost ključnih energetskih ruta.
Za investitore to znači da se volatilnost vraća kao trajna značajka, a ne privremena anomalija. U okruženju u kojem je mir nesiguran, a infrastruktura ranjiva, cijene energenata ostaju visoko osjetljive i svaki povratak sukoba imao bi veći i "bolniji" udar na cijene u odnosu na ovaj.
Tijekom ožujka 2026. energetska tržišta obilježio je snažan geopolitički šok bez presedana još od 2022., s eskalacijom sukoba na Bliskom istoku koja je izravno pogodila najveću svjetsku energetsku arteriju – Hormuški tjesnac. Tržišta su vrlo brzo u cijene ugradila scenarij fizičkog prekida opskrbe, osobito nafte i LNG-ija, što je dovelo do eksplozije volatilnosti i snažnog rasta cijena energenata.
Ključni pokretač rasta cijena nafte u ožujku bio je rizik zatvaranja Hormuza, koji se materijalizirao, a kroz koji u mirnodopskim uvjetima prolazi oko 20 posto globalne nafte. Eskalacija od kraja veljače brzo je podigla Brent prema razinama iznad 100 USD/bbl, te je razina cijena testirala i 115 dolara, do čega je došlo uslijed sekundarnih šokova, napada na infrastrukturu i širenja sukoba na Zaljev.
Tržište kapitala taj je rizik "nagradilo" snažnim rastom dionica naftnih kompanija, posebice onih s niskim break-even troškovima i snažnim novčanim tokovima. Energetski sektor bio je jedan od apsolutnih pobjednika prvog tromjesečja 2026., dok je "ratni premium" u cijeni nafte dosegnuo povijesno visoke razine.
Proglašenje dvotjednog primirja između SAD‑a i Irana, 8. travnja donijelo je naglu korekciju, Brent je pao ispod 100 dolara, kao i cijene dionica energetskih kompanija. No unatoč tom padu, cijene nafte su i dalje 30‑ak dolara više nego prije izbijanja sukoba, odnosno tržište ne vjeruje u brz povratak "normalnog" stanja.
Ujedno, proglašeno/prihvaćeno primirje izrazito je krhko te bi svaki znak njegova "nepoštivanja" mogao vrlo brzo vratiti cijene iznad 100 dolara, uz ograničen prostor za pad ispod 90 dolara čak i u optimističnijem scenariju.
Dodatni uvid u stvarna očekivanja tržišta daje analiza terminskih krivulja i opcijskih premija. Unatoč korekciji spot cijena nakon proglašenja primirja, terminska krivulja Brent nafte i dalje je izraženo u stanju backwardationa, što signalizira da tržište kratkoročne rizike doživljava znatno većima od dugoročnih. Drugim riječima, cijene terminskih ugovora impliciraju da se trenutačni pad percipira kao taktičko olakšanje, a ne kao početak trajne normalizacije.
Istodobno, premije na opcije s višim strike razinama ostale su povišene, što upućuje na to da tržište i dalje plaća osiguranje od ekstremnih scenarija, uključujući povratak cijena iznad 110 dolara po barelu u slučaju nove eskalacije.
Dio snažnih cjenovnih pomaka tijekom ožujka nije bio isključivo rezultat fizičkog rizika opskrbe, već i naglog pomicanja špekulativnih pozicija. Hedge fondovi i Commodity Trading Advisor (CTA) strategije 1 agresivno su povećavali neto duge pozicije na nafti i europskom plinu, dodatno pojačavajući volatilnost. Proglašenje primirja potom je aktiviralo brze likvidacije dijela tih pozicija, što objašnjava naglu, ali tehnički uvjetovanu korekciju cijena.
Ovakva struktura tržišta čini cijene izrazito osjetljivima na vijesti, pri čemu i relativno mali geopolitički signali mogu izazvati nerazmjerno snažne pomake.
Plin: strukturalna podjela Europe i SAD‑a
Još izraženiji šok vidljiv je na tržištu prirodnog plina, gdje smo svjedočili povijesnom razilaženju europskih (TTF) i američkih (Henry Hub) cijena. Dok je Henry Hub ostao relativno stabilan, oslonjen na snažnu domaću proizvodnju i visoke zalihe, TTF je "eksplodirao" i rastao i do 80 posto u samo nekoliko tjedana.
Ključni razlog bila je blokada LNG tokova iz Katara, nakon napada na postrojenja u Ras Laffanu i gotovo potpune paralize Hormuškog tjesnaca. Katar, koji osigurava oko 20 posto globalnog LNG-ija, praktički je ispao s tržišta, što je Europu, već strukturno ovisnu o LNG-iju nakon gubitka ruskog plina, ostavilo iznimno ranjivom.
U tom kontekstu smo i u Bloomberg Adriji revidirali očekivane cijene TTF-ija za 2026. na 50–60 EUR/MWh (s prethodnih 30–35 EUR/MWh). Snažan rast cijene prirodnog plina uvijek iznova otvara pitanje industrijske konkurentnosti Europe.
Istodobno, Henry Hub ostao je "geopolitički izoliran", s cijenama oko tri do četiri USD/MMBtu, što potvrđuje duboku regionalizaciju energetskih tržišta i trajno visoko razilaženje HHTTF sve dok LNG logistika ostane ograničena.
Ako se ispostavi da je primirje tek "kupovanje vremena" za Iran, zbog potrebe za konsolidacijom vojnih kapaciteta, diplomatsko pozicioniranje ili postizanje unutarnje-političkih ciljeva, ponovni rast cijena nafte mogao bi biti iznimno "bolan". Tržište je sada osjetljivije nego u veljači: zalihe su niže, infrastruktura je dijelom oštećena, a povjerenje u sigurnost opskrbe trajno narušeno.
U takvom slučaju nafta bi se vrlo brzo mogla vratiti iznad 100 dolara, s potencijalom testa prethodnih vrhunaca već uz prve znakove eskalacije. TTF plin bi ponovno mogao skočiti u raspon 70 do 100 EUR/MWh, osobito ako LNG tokovi iz Katara ne budu normalizirani ili ako se pojavi dodatni šok (hladna zima, problemi s norveškim bušotinama). Razilaženje Henry Hub i TTF indeksa prirodnog plina ostalo bi povijesno visoko, dodatno cementirajući strukturni jaz između europskog i američkog energetskog tržišta.
Produženo razdoblje visokih cijena energenata ima i važne makroekonomske implikacije, osobito za Europu. Rast cijena nafte i plina ponovno otvara inflacijske pritiske upravo u trenutku kada se očekivao postupni povratak stabilnosti, što smanjuje prostor za monetarno popuštanje i produžuje razdoblje restriktivne politike.
Na fiskalnoj razini, dok izvoznice energije bilježe kratkoročne dobitke, uvoznici se suočavaju s pogoršanjem trgovinskih salda i dodatnim pritiskom na subvencije kućanstvima i industriji. Time energetski šok prerasta iz tržišnog u širi makroekonomski rizik.
Primirje spušta cjenovne razine i ublažava najgore scenarije, ali ne vraća energetske cijene na staro, dugoročno ostajemo u režimu više "bazne" cijene nafte i trajno skupljeg europskog plina.
Viša cijena nafte kratkoročno povećava profitabilnost sektora, ali dugoročno ubrzava destrukciju potražnje i energetsku tranziciju, što ograničava održivost tih profita. Transport na koji otpada najveći dio potražnje za naftom sve više se mijenja. Električna vozila su već istisnula više od 1,3 milijuna barela nafte dnevno. Očekuje se da će ta količina "istiskivanja" do 2030. narasti na pet milijuna barela. Također, energetski sektor izlazi iz slike, ostaje petrokemija, a industrija postaje segment s divergentnim trendovima (pad u OECD, rast u ne-OECD).
Iako su geopolitičke napetosti stvorile uvjete za cjenovne skokove nafte i iznad 100 dolara, analitički tim suglasan je s općeprihvaćenim stavom na tržištu da će tržište u 2026. ući u značajan višak ponude, naravno ako se omoguće normalna proizvodnja i tokovi nafte i derivata na Bliskom istoku. Prošlotjedna odluka OPEC, da neće povećati proizvodnju nafte, još je jedna potvrda tih očekivanja. Većina stručnjaka očekuje da će cijena Brent nafte u 2026. godini pasti prema prosjeku od 60 dolara po barelu zbog rasta proizvodnje izvan OPEC+ saveza, ako naravno sukob između Amerike i Irana završi.
Ipak imajući u vidu krhkost primirja i oštećenja na proizvodnim pogonima na Bliskom istoku, važno je pripremiti različite scenarije. U sljedećih šest do dvanaest mjeseci tržište energenata vjerojatno će se kretati unutar tri scenarija: (1) deeskalacija i normalizacija tokova, gdje bi se Brent stabilizirao u rasponu 80 – 90 dolara, a TTF oko 40 – 50 EUR/MWh; (2) nestabilno primirje, kao bazni scenarij, uz Brent 90 – 105 dolara i TTF 50 – 70 EUR/MWh; i (3) ponovna eskalacija, koja bi vrlo brzo mogla gurnuti naftu iznad 110 dolara, a europski plin prema 80 – 100 EUR/MWh.
.webp){kind=icon}
