Prljava tajna biorazgradive plastike

Posljednjih godina, najmanje šest zemalja prihvatilo je plastiku koja sadrži aditive namijenjene za razgradnju na ugljikov dioksid, vodu i bezopasnu organsku tvar. Zagovornici ovih spojeva, općenito označenih kao okso-biorazgradivi, promoviraju ih kao rješenje za 80 milijuna tona plastike kojom se svake godine zagađuju šume, polja i vodotoci.

Zvuči sjajno, no neovisni znanstvenici kažu kako su dokazi za tvrdnje o nestajanju okso-biorazgradive plastike u prirodi makar u nekom razumnom vremenskom okviru oskudni, i vlade diljem svijeta sve više ih slušaju. Europska unija zabranila je takve spojeve 2021., Švicarska i Novi Zeland slijedile su je uvođenjem zabrane 2022., a prošle su godine Hong Kong i kanadska pokrajina Britanska Kolumbija uveli ograničenja. Ujedinjeno Kraljevstvo i savezna država New York trenutačno razmatraju tu ideju.

Unatoč tvrdnjama proizvođača, istraživači kažu da, iako mogu ubrzati vrijeme razgradnje plastike, spojevi se jednostavno pretvaraju u milijune mikročestica plastike koje završavaju u našem tlu, potocima i na kraju u našem probavnom sustavu, plućima i mozgu. "Nema dokaza koji ukazuju da to djeluje", kaže Mark Miodownik, profesor kolegija Materijali i društvo na University College London. "Biorazgradivost nije čudotvorna."

Ako se konvencionalna plastika baci u prirodu, ostaje u okolišu stotinama godina ili više. Još traju rasprave o tome koliko dugo, a vrijeme raspada znatno odstupa ovisno o vrsti plastike. Ono što je jasno jest da se veliki komadi, kako se razgrađuju, raspadaju na sve manje i manje dijelove koji su povezani s poremećajima reproduktivnog sustava, oslabljenim imunosnim sustavom, upalama i tumorima, iako su do sada konačni nalazi pronađeni kod morskih životinja i ptica.

Idealno bi bilo kad bi se plastika ponovno koristila ili reciklirala, no ponovnu uporabu gotovo je nemoguće kvantificirati i reciklira se samo oko devet posto plastike, odnosno u siromašnijim zemljama taj postotak je mnogo bliže nuli. Recikliranje plastike općenito uključuje usitnjavanje, topljenje i oblikovanje novog proizvoda, što se često ne može učiniti, posebno kod plastičnih predmeta kontaminiranih hranom. Stoga većina zemalja takve predmete spaljuje ili zakopava, ako ih uopće prikuplja.

Biorazgradive materijale potrebno je razlikovati od kompostabilnih materijala koje mikrobi mogu razgraditi. Premda su i kompostabilni materijali nesavršeno rješenje jer se ne mogu reciklirati, a kompostiranje se obično mora obaviti u komercijalnom objektu u procesima s temperaturama iznad 60 °C, a ne na hrpi organskog otpada u dvorištu. S druge strane, biorazgradiva plastika trebala bi se razgraditi čak i kada se baci na gradsku ulicu ili izbaci kroz prozor automobila.

Prema navodima Ramanija Narayana, profesora znanosti o materijalima na Sveučilištu savezne države Michigan, kako bi plastika bila okarakterizirana kao biorazgradiva u skladu s međunarodnim standardima za biorazgradivi materijal, više od 90 posto plastike mora se razgraditi u otvorenom okolišu unutar dvije godine, tako da ne stvara toksični otpad. Dodaje kako su tvrtke dužne objaviti podatke o uvjetima u prirodi i temperaturi potrebnima za razgradnju plastike. "Ako ne odredite te uvjete", kaže, "tada je tvrdnja o biorazgradivosti besmislena."

Nastojanja za ograničavanje proizvodnje novoizrađene ili djevičanske plastike naglo su zamrla ranije ove godine kada su zemlje proizvođači nafte u Perzijskom zaljevu osujetile pregovore Ujedinjenih naroda o sporazumu. U međuvremenu, šira industrija biorazgradive plastike "brzo se razvija", prema BloombergNEF-u, što je rezultat rastuće proizvodnje kineskih tvrtki kao što su proizvođači petrokemikalija Hengli Group i konglomerat Xinfa Group.

Za to vrijeme, okso-biorazgradivi materijali dostupni su proizvođačima plastike u oko 100 zemalja, a na nekim mjestima čak dobivaju i eko-oznaku. Najsnažnije prihvaćanje okso-biorazgradivih materijala zabilježeno je u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i siromašnijim zemljama poput Gane i Filipina. Tehnologija "omogućuje velikim proizvođačima plastike da se doimaju ekološki progresivnima, dočim zapravo ništa ne mijenjaju", kaže Louis Goddard, partner u tvrtki za istraživanja i savjetovanje Data Desk. "Ovo nije ništa više od uobičajenog pristupa, ali pod krinkom inovacije", dodaje. 

Čak se ni u raspravama unutar industrije ne može postići konsenzus oko definicije biorazgradive plastike. Šarenilo postojećih definicija djeluje zbunjujuće i gotovo da ne pomaže u smanjenju otpada i utjecaja na okoliš, kaže Christina Dixon iz Agencije za istraživanje okoliša, neprofitne organizacije u Ujedinjenom Kraljevstvu. "Svatko može stvoriti biorazgradivu plastiku i obrazložiti svoje tvrdnje o mogućnostima svog proizvoda", kaže Dixon, i dodaje kako tako što potencijalno stvara ozračje Divljeg zapada za sve one koji imaju svoja novotehnološka rješenja.

Imamo primjer iz 1998. kada je kemijski koncern BASF predstavio inačicu biorazgradivog materijala pod nazivom PBAT, koji se koristi u folijama za poljoprivredu – postavlja se ispod usjeva u svrhu suzbijanja korova i održavanja vlažnosti tla. Prema tumačenjima britanskog Udruženja za industriju biorazgradivih i bioloških materijala (engl. Bio-based and Biodegradable Industries Association), foliju nije potrebno uklanjati s obzirom na to da je dizajnirana da bude razgradiva. Međutim, neke studije otkrile su kako se ove folije sporo razgrađuju ostavljajući za sobom problematične tvari. Ovakav zaključak neprihvatljiv je za BASF, dočim od Udruženja imamo tumačenje kako folija nije okarakterizirana kao okso-biorazgradiva plastika, koju smatra zasebnom kategorijom.

Rasprava je nagnala neke proizvođače okso-biorazgradivih materijala na ublažavanje svoje retorike. Tako možemo čuti od britanskog proizvođača aditiva EPI Europe kako je tržište znatno usporilo od uvođenja zabrane EU-a i kako je zapravo u fazi zalaska. Dočim kod druge britanske tvrtke, Polymateria, saznajemo kako njihova formula uzrokuje "biotransformaciju" plastike tijekom procesa razgradnje što, kako u Polymaterii tvrde, njihove proizvode čini fundamentalno drugačijima od proizvoda konkurencije. Kralj Charles pohvalio je proizvode tvrtke, a Svjetski ekonomski forum proglasio ih je „tehnološkim pionirom“, usprkos izjavama neovisnih istraživača o nepostojanju razlike između njihove formule i drugih okso-biorazgradivih tvari u smislu utjecaja na okoliš.

Britanska tvrtka Symphony Environmental Technologies jedina je preostala u potpunosti posvećena okso-biorazgradivim materijalima. Njezin osnivač i glavni izvršni direktor Michael Laurier kaže: "Ako je proizvod napravljen našom tehnologijom, razgradit će se u ili izvan ove prostorije ili u oceanu, sve dok je izložen kisiku."

U Symphonyju tvrde kako se njihov aditiv, d2w, nalazi u vrećama za smeće, rukavicama i slamkama za piće u gotovo 100 zemalja, dočim se u Saudijskoj Arabiji, njihovu najvećem tržištu, d2w nalazi u otprilike polovici vrećica za kupovinu i smeće, a u SAD-u određen broj prepoznatljivih plavih omotnica New York Timesa sadržava njihov aditiv.

Laurier troši velik dio svog vremena, i novca svoje tvrtke, na lobiranje i zagovaranje. Čak na internetskoj stranici tvrtke postoji odjeljak "Dječji kutak" za pregled "dobrih i loših strana života s plastikom". Symphony je 2020. tužio EU, tvrdeći kako je učinak njegove Direktive o plastici za jednokratnu upotrebu na temelju koje zabranjuje stavljanje na tržište okso-biorazgradive plastike "zbunjujuć i nezakonit". Međutim, Opći sud EU-a presudio je u korist EU-a. U sličnom postupku u Peruu 2022., distributer Symphonyja ostvario je pobjedu i time prokrčio put za plasman plastike s aditivom d2w u tom području. Laurier pojašnjava kako je cilj pomoći proizvođačima plastike u daljnjoj prodaji njihovih proizvoda i dodaje kako vladama poput vlade Saudijske Arabije govore: "Mi štitimo vašu plastiku."