.webp){kind=icon}
Na obali ušća rijeka Dordogne i Garonne, nedaleko od Bordeauxa, nalazi se imanje Loudenne s 47 hektara vinove loze koje se prostiru prema vodi. Donedavno se tu vijorila korporativna zastava bivšeg vlasnika, kineske tvrtke Kweichow Moutai koja je prije skoro deset godina kupila to imanje koje datira još iz 17. stoljeća kako bi proizvodila vino za rastuću kinesku srednju klasu.
No neuspjeh je vinograd odveo u stečaj, a onda od protekloga ožujka novom francuskom vlasniku. Sada je ostalo vrlo malo znakova da je tu bio kineski poslovni pokušaj poput, recimo, jedne boce kineskog tradicionalnog alkoholnog pića báijiǔ u jednom od salona na imanju.
"Nisu uspjeli u razvoju vinskog biznisa. Za njih nije bilo smisla tu ostati", izjavio je glavni upravitelj imanja Philippe de Poyferre.
To je tek jedan od primjera kako su isparile kineske nade da će ulaganjem milijuna dolara u francuske vinograde ostvariti uspjeh koji bi za novi bogati sloj kineskih ulagača značio i statusni simbol.
Što je pošlo krivo?
Više faktora. Kineska se vlast počela mrštiti na rastrošnost u inozemstvu, pa je počela strože kontrolirati odljev kapitala, zatim je došao utjecaj pandemije, a onda su i kulturološke razlike između kineskih ulagača i francuskih radnika bitno pridonijele da uspjeh postane nemoguć.
Stroj za označavanje boce u vinskom podrumu Loudenne
Nakon što su bili glavni investitor na francuskom vinskom tržištu u proteklom desetljeću Kinezi brzo nestaju sa scene. U posljednjih 14 mjeseci Kinezi se nisu natjecali za kupnju niti jednog od 13 vinogradarskih imanja na području Bordeauxa.
Višak novca
Povlačenje Kineza zapravo odražava razvoj situacije u više industrija u posljednjih nekoliko godina, od luksuzne robe do osiguravateljskog biznisa.
Primjetan broj kineskih investitora sada očajnički želi izići iz francuskog vinskog biznisa, a neki nisu imali sreću proći kao imanje Loudenne. Na imanju Grand Branet, koje je kupio konglomerat Dalian Haichang, sada je zahrđali lokot na glavnom ulazu, a spuštene rolete pokazuju da tu neko vrijeme nema nikoga. Ni Moutai ni Haichang nisu htjeli komentirati svoje francusko iskustvo.
Na imanju od 32 hektara Chateau de Pic, koje Kinezi posjeduju od 2012. godine, vinova loza je napuštena još od 2019. godine, pa su počele rasti gljive i korov, kaže bivša upraviteljica Helene Pauly.
Navala kineskih investitora, među kojima i vlasnika Alibabe Jacka Ma, počela je ubrzo nakon financijske krize 2008. godine koja je Zapad pogodila puno više no biznismene na istoku. To se poklopilo s činjenicom što je 2009. bila najbolja godina za proizvođače vina u Bordeauxu u 30 godina.
"Bilo je puno viška novca koji je tražio ulaganja izvan Kine. To je tada bila super mješavina pozitivnih financijskih kretanja u Kini i negativnih ovdje. Kineski su investitori mislili: ovo je cijena apartmana u Šangaju i za to dobijem svu ovu zemlju i lijepi dvorac. Što može krenuti loše?," izjavio je suutemeljitelj Vineyards-Bordeauxa, pod čijim se nadzorom nalazi niz vinograda, Michael Baynes.
Lokot na ulazu u imanje Grand Branet
U idućim je godinama na Kineze otpadalo 80 posto godišnjih akvizicija lokalnih vinograda kad je o stranim investitorima riječ. Oni su postali vlasnici 170 imanja ili dva posto ukupne vinogradarske imovine, što ih je pretvorilo u najbrže rastuće investitore, premda na još uvijek malim razinama tržišnog udjela.
Sve je stalo od 2019. kad je kineska vlada odlučila postrožiti kapitalni nadzor, ali se i prije toga već vidjelo da Kinezi baš nisu zadovoljni.
"Imali su ideju trenutačnog profita", rekao je stručnjak BNP Paribasa za poljoprivredna ulaganja Benoit Lechenault.
Dobar je primjer imanje Loudenne na kojemu se proizvode crna vina Merlot i Cabernet Sauvignon te najstarije bijelo vino u području Medoca na lijevoj obali ušća Gironde.
Kweichow Moutai je imanje platio 20 milijuna eura, a onda uložio još pet milijuna u modernizaciju proizvodnje i dva milijuna u luksuzni resort.
No prvo je kineski predsjednik Xi Jinping počeo s obračunom protiv korupcije što je djelovalo na nestajanje otvoreno rastrošne konzumacije hrane i alkohola među dužnosnicima i poslovnim ljudima. Nakon toga je došla kapitalna kontrola koja je onemogućila da iz Kine stiže novac namijenjen investiranju u vinograde. Na kraju je svoje učinila i pandemija, pa se uprava imanja nije sastajala i interes je padao.
35 sati
Na nekim imanjima u vlasništvu Kineza radnike se nije plaćalo više mjeseci, a na nekima je došlo do kulturoloških razlika jer francuski radnici nisu htjeli raditi više od 35 sati tjedno, suprotno onome na što su vlasnici navikli u Kini gdje se često radi od 9:00 do 21:00 šest dana u tjednu.
"Ne možete doći u poljoprivrednu zajednicu u Francuskoj i očekivati ritam Pekinga ili Šangaja. Poljoprivreda je spora, a vinogradi vrlo spori. Donosite odluke o kemijskom tretiranju ove godine, a rezultati se vide iduće. Odlučujete o razmaku među trsovima vinove loze i rezultate vidite za 10 godina. To je spor proces u kojemu promatrate kako priroda odrađuje svoj dio posla i onda tome prilagođavate vaše djelovanje", priča Baynes.
No problem s Kinezima nije bio samo u tome smislu. Kako priča De Poyferre, imanja su kupovali i Japanci, Belgijanci, Britanci i Amerikanci i svi su se na početku susretali s poteškoćama.
Kineska zastava na imanju Monlot popularne kineske glumce Zhao Wei
Ipak, nije kineska priča u francuskim vinogradima totalni neuspjeh. Primjerice, New Century Tourism Group, koja posjeduje 160 luksuznih hotela i koja je kupila imanje Birot 2014. godine, kaže da je ta investicija ostvarila dobru sinergiju s hotelskim biznisom.
Neuspjeh nije doživio ni Jack Ma na svojem imanju Sours gdje su u tijeku investicije unatoč njegovim problemima s vlastima u Kini.
No to su iznimke.
Vlasnik imanja Fauchey Hugo Tian smatra da je uzrok kineskog neuspjeha naprosto različit način razmišljanja.
"Kineskim investitorima pobjegne pažnja. Europljani razmišljaju u vremenskom kontekstu naraštaja, Kinezi na rok od tri godine. Normalno je u Kini prodati imovinu nakon par godina kako bi se drugdje tražio veći profit", kaže Tian.
