Amerika je ponovo podigla gornju granicu duga, ovaj put za pet biliona dolara, što je najveće povećanje u historiji SAD-a. Taj potez postavlja mnoga pitanja o njegovom utjecaju na ekonomiju. Zemlja je već jako zadužena, s omjerom duga i BDP-a većim od 100 posto, a prognoze pokazuju da će taj omjer nastaviti rasti u predstojećim godinama.
Pitanje američkog limita duga postaje redovna tema globalnog interesa, jer ima implikacije za finansijska tržišta, posebno tržište državnih obveznica. Svaki put kada SAD dosegne zakonski propisan nivo duga, Kongres mora odobriti povećanje kako bi izbjegao tehnički neispunjavanje obaveza i omogućio daljnje finansiranje državne potrošnje.
Amerika podiže limit duga jer su njeni budžetski rashodi sistemski premašivali prihode dugi niz godina, a finansiranje budžetskog deficita gotovo u potpunosti ovisi o izdavanju dužničkih instrumenata. Međutim, rastući javni dug, u kombinaciji s višim kamatnim stopama, čini njegovo finansiranje skupljim. Dugoročno gledano, takva dinamika postaje fiskalno neodrživa, jer se sve veći udio budžeta koristi za plaćanje kamata, što ograničava prostor za ostale javne rashode, povećava rizike za investitore i može oslabiti povjerenje u fiskalnu disciplinu SAD-a.
Zašto je dug američke vlade važan za tržište obveznica i ekonomiju
Javni dug SAD-a (trenutno oko 36 biliona dolara) temelj je velikog, likvidnog i "sigurnog" tržišta državnih obveznica koje je ključno za domaću i globalnu finansijsku stabilnost. No, rastući dug i politička neizvjesnost oko povećanja gornje granice državnog duga narušavaju povjerenje investitora, što se može pretvoriti u veće prinose obveznica ili potrebne kamatne stope.
Kako prinosi obveznica rastu, dio poreznih prihoda preusmjerava se na plaćanje kamata umjesto na javne programe, a dodatno zaduživanje utječe na trošak zaduživanja u cijeloj ekonomiji.
Povećanje limita duga s jedne strane eliminira rizik od trenutnog tehničkog neispunjavanja obaveza, ali istovremeno povećava dugoročne fiskalne rizike. Iako je to redovna praksa - američka vlada povećava limit javnog duga otprilike svake dvije godine - rastući nivo duga sve je veća briga.
No, sve dok globalni BDP raste, ovaj trend ne bi trebao predstavljati neposredan problem za SAD. Jedan od glavnih razloga za to je položaj američkog dolara kao dominantne globalne valute, s udjelom od više od 60 posto deviznih rezervi centralne banke. Ovaj položaj stvara stalnu potražnju za dolarom i omogućava SAD-u da nastavi snažno zaduživati.
Jedini ozbiljan rizik bio bi gubitak statusa dolara kao globalne rezervne valute, ali trenutno nema konkretnih znakova da bi se to moglo dogoditi. Ključno pitanje za buduću održivost javnog duga postaje struktura njegovog finansiranja, tj. hoće li dominirati dugoročni ili kratkoročni instrumenti?
Donald Trump dosljedno se zalagao za snižavanje kamatnih stopa, što može ukazivati na to da bi se zaduživanje moglo prebaciti na kraće rokove dospijeća, povećavajući osjetljivost na buduće promjene troškova zaduživanja.
Šta povećanje gornje granice duga znači za prinose američkih obveznica?
Iako bi trenutna situacija teoretski trebala rezultirati porastom prinosa američkih obveznica, to se nije dogodilo od početka godine. To je nelogično, ali s druge strane, posljedice nepovećanja gornje granice duga i neispunjavanja obaveza prema vjerovnicima bile bi katastrofalne. To bi uništilo povjerenje investitora u najveće svjetsko tržište duga, vrijednost američkih obveznica bi pala, a finansijska tržišta diljem svijeta bi bila ozbiljno pogođena.
Važan faktor koji je utjecao na nedostatak rasta prinosa su i očekivanja usporavanja ekonomskog rasta ili čak recesije, uglavnom zbog ponovnog uvođenja trgovinskih tarifa. U takvom okruženju investitori traže sigurnost i masovno ulažu u američke obveznice, koje se smatraju sigurnim utočištem. To povećava potražnju za obveznicama, stvarajući pritisak na smanjenje prinosa.
Šta slabljenje dolara znači za prinose obveznica
Američki dolar zabilježio je najveći pad od 1973. u prvih šest mjeseci godine, pao je za više od 10 posto u odnosu na košaricu glavnih svjetskih valuta. Pad je uzrokovan rastućom fiskalnom neodgovornošću, rastućim trgovinskim napetostima i političkim pritiskom na Federalne rezerve, što je poljuljalo povjerenje investitora i dovelo do bijega prema euru i zlatu.
Unatoč padu vrijednosti dolara, trenutno nema značajnijeg pada potražnje za američkim obveznicama. Veći utjecaj trenutno se osjeća kroz indirektne učinke, gdje, primjerice, investitori iz eurozone, iako su ostvarili prinos s američkim obveznicama ili dionicama, od početka godine bilježe negativan prinos u eurima zbog nepovoljnog kursa.
Posebnu pažnju zaslužuju japanski investitori, koji su tradicionalno među najvećim vlasnicima američkog javnog duga. S rastom prinosa na japanske državne obveznice, uskoro bi im moglo postati isplativije ulagati na domaćem tržištu. U ovom scenariju, masovna prodaja američkih obveznica od japanskih institucionalnih investitora poput investicijskih kuća, osiguravajućih društava i konglomerata mogla bi dovesti do povećanja američkih prinosa.
Međutim, takvi pomaci na tržištu još nisu uočeni. Također treba napomenuti da, iako su uvjeti povoljni, nedostatak likvidnosti japanskog duga ostaje vrlo ograničavajući faktor za ovaj trend - barem u kratkom roku.
