.webp){kind=icon}
Izbegavanje klimatske katastrofe je često prikazano kao pitanje političke volje. Ipak, želja da se emisije ugljenika smanje dolazi sa velikim tehničkim izazovom. Kako bi obnovljiva energija bila integrisana u elektroenergetski i transportni sistem, potrebno je znatno više bakra u odnosu na količinu koju kompanije trenutno mogu da proizvedu. Pitanje je da li će industrija rudarstva, koja je do sada pokazala da je oprezna, prihvatiti količinu ulaganja koja je potrebna da bi omogućila tranziciju. Neuspjeh bi potpuno poremetio prelazak na čistije izvore energije.
1. Zašto je bakar toliko bitan?
Bakar je metal koji ima najveću provodljivost poslije srebra. Istina je da je skup, ali korišćenje jeftinijih alternativa kao što je aluminijum, podrazumijeva i manju efikasnost. Bakar možete pronaći u uređajima poput tostera, mikročipova ili klima uređaja. Prosječan automobil sadrži oko 29 kilograma bakra, a tipičan dom više od 180 kilograma. Milioni metara bakarne žice su potrebni za izgradnju složenijih mreža koje mogu da provode struju iz decentralizovanih obnovljivih izvora. Solarne elektrane, kao i vjetroelektrane, koje se često nalaze na velikim područjima, zahtjevaju više bakra po jedinici proizvedene energije nego što to zahtjevaju elektrane na ugalj i gas. Električna vozila koriste najmanje dvostruko više bakra od automobila koje pokreće benzin, navodi Međunarodno udruženje proizvođača bakra (ICA). Kako bi se ostvarila nulta stopa emisija ugljenika, godišnja potražnja bakra će se vjerovatno udvostručiti na 50 miliona metričkih tona do 2035. godine, navode podaci jedne studije koju finansira ova industrija, a koju je provela kompanija S&P Global. Vrlo je neizvjesno da li će ovoliko crvenog metala uopšte biti dostupno.
2. Zašto je to tako?
Iako se danas reciklira više bakra, on neće biti dovoljan da zadovolji potražnju, tako da je jedina alternativa da se on u većoj mjeri iskopava iz zemlje. Ipak, povećanje proizvodnje bakra bi trebalo da dostigne vrhunac već 2024. godine, jer ima sve manje novih projekata, a postojeći projekti se privode kraju. Bakar je klasičan pokazatelj globalne ekonomije, jer raste i opada zajedno sa industrijskom proizvodnjom, a rudari su oprezni oko povećanja kapaciteta zbog bojazni da ih ne iznenadi pad potražnje. Dodajte tome još dublji i veći strukturni problem: postaje sve teže i skuplje iskopavati ga na novim nalazištima, zbog pada kvaliteta rude, što znači da je potrebno više iskopavanja, da bi se osigurala ista količina metala. Pored toga, sve veći ekološki troškovi vađenja bakra obeshrabruju dalje investicije. Projekcije kompanije S&P Global u najnepovoljnijem slučaju, pokazuju manjak ponude do 2035. godine, koji je ekvivalentan 20 odsto potražnje.
3. Kako se ta situacija odvija?
Iako je nafta diktirala geopolitiku prošlog vijeka, u ovom vijeku pristup bakru postaje ekonomski imperativ, a vlade se bore da osiguraju ograničene buduće zalihe. Većina bakra se iskopava u Latinskoj Americi i Africi, a obrađuje se na lokalnom nivou da bi se napravio koncentrisaniji proizvod, koji se zatim izvozi u druge zemlje u kojima se topi, kako bi se dobio čist bakar. Kina je nadoknadila to što ima slabe domaće rezerve, time što je povećala kapacitet topionica i kupila rudnike u inostranstvu. Budući da im je nelagodno zbog takvog uticaja Pekinga u ovoj strateškoj industriji, SAD i njihovi saveznici žele da nabavljaju i prerađuju metale koji su potrebni za energetsku tranziciju kod kuće ili u prijateljskim zemljama. Takođe, mogućnost nestašice bakra je dovela do brojnih spajanja i akvizicija, jer proizvođači metala više žele da "kupe" povećanu proizvodnju, a ne da je sami stvore.
4. Šta razmatraju glavni proizvođači bakra?
Zbog velikog broja zainteresovanih kupaca, glavni proizvođači bakra kao što su Čile, Peru i Demokratska Republika Kongo, imaju više mogućnosti da diktiraju uslove trgovine. Zajednice iz rudarskih oblasti insistiraju na većim društvenim beneficijama od rudarskih iskopavanja i pozivaju rudare da se potrude da još više ublaže ekološku štetu. Bakar se dobija iz rude pomoću hemikalija koje mogu procuriti u podzemne vode, zagaditi obradivo zemljište i vodu za piće, i naškoditi životinjskom svijetu. Prema podacima istraživača sa Univerziteta u Kvinslendu u Australiji, količina otpadnih stijena koja je preostala nakon obrade rude bakra, porašće sa godišnjih 4,3 milijarde tona u 2020. godini, na 16 milijardi tona u 2050. Istraživači procjenjuju da bi bezbjedno skladištenje ovog nusproizvoda, kojim treba pažljivo rukovati kako bi se izbjegao odron, moglo koštati industriju dodatnih 1,6 biliona dolara.
5. Šta će se desiti ako ne bude bilo dovoljno bakra?
Ozbiljne nestašice bi dovele do rasta cijena koji bi mogao da uništi ekonomiju električnih vozila, pametnih mreža i obnovljivih izvora energije, kao i da uspori njihovo usvajanje. Proizvođači čiste energetske tehnologije bi mogli sami sebi pomoći tako što bi koristili manje bakra u svojim proizvodima. Takođe, veće cijene bi rudarima makar dale podsticaj da povećaju proizvodnju. Međutim, potrebno je nekoliko godina da bi se otvorio novi rudnik, a iako je novi nalet potražnje dao rudarima vjetar u leđa da započnu nova, masivna ulaganja, bila bi potrebna čitava decenija da se osjete promjene u proizvodnji.
