.webp){kind=icon}
Kogeneracijski kapacitet od nešto manje od 100 megavata koji Hrvatska ima trenutačno je razina iznad koje se teško može ići zbog ograničenja s drvnom biomasom, no važno bi bilo zadržati taj kapacitet i nakon što istekne razdoblje u kojima proizvođači električne energije na biomasu imaju status povlaštenih proizvođača, smatraju investitori.
U 2021. godini, u Hrvatskoj je bilo 95,2 megavata instaliranih kapaciteta na biomasu, a proizvodnja električne energije je iznosila 656,9 gigavatsati.
Kako ističe Viktor Horvatinović, predsjednik Grupacije za biomasu HGK-a iz investicijskog fonda u obnovljive izvore Pearl Holding, funkcioniranje kogeneracijskih postrojenja iznimno je bitno za pružanje usluge uravnoteženja sustava s obzirom na to da energiju proizvode bez prekida, za razliku od sunca ili vjetra.
"Našom proizvodnjom pružamo HEP ODS-u mogućnost reguliranja stabilnosti mreže i samim time smo poželjni partner", kaže za Bloomberg Adriju Horvatinović.
Pearl Holding upravlja kapacitetom od 18 megavata u kogeneraciji i vrijednost te imovine procjenjuje se na oko 75 milijuna eura. Radi se o pogonima u Slatini, Virovitici i Babinoj Gredi.
Slično kao i u situaciji proizvođača iz bioplinskih postrojenja, u posljednje je vrijeme znatno poskupjela drvna biomasa, odnosno sječka, a dodatni je problem što ih glavni dobavljač Hrvatske šume ne isporučuje sukladno postojećem ugovoru s fondom.
"Ne možemo osigurati ugovorene količine od Hrvatskih šuma zbog trenutačnog nepoštivanja ugovornog odnosa za isporuku sirovine. To je problem za cijeli sektor. Problem su zapravo cijene jer je Hrvatska postala sirovinska baza. Goleme količine sirovine u obliku sječke, energetskog drveta, izvoze se prvenstveno u Mađarsku, a ostatak koji se ovdje preradi u pelet također je namijenjen izvozu. Nama se faktički smanjuje količina sirovine i cijena raste jer je potražnja veća. To je faktor koji bi mogao destabilizirati cijeli poslovni model kogeneracijskih postrojenja", pojašnjava Horvatinović.
Kogeneracijsko postrojenje u Slatini | Resalta
Kako kaže, sirovina se izvozi pa se onda uvozi struja umjesto da se osigura da ta sirovina ostaje u Hrvatskoj i da se proizvodi domaća struja i toplinska energija.
"To je ključni problem koji imamo. Ako Hrvatske šume puste drvnu biomasu, odnosno sječku na javno nadmetanje, gdje je može kupiti svatko, a (ona) nije usmjerena prema ugovornim partnerima, elektrane na biomasu stavljaju se u nepovoljan položaj. Onaj tko kupi može s njom raditi što hoće, a to je onda izvoz. Ugrožena je tako proizvodnja električne energije povlaštenih proizvođača iz obnovljivog izvora kao baznog proizvoda za stabilnost sustava. Od te činjenice teško da može biti gore", napominje Horvatinović.
Sačuvati kapacitete
Amor Baraković, zamjenik predsjednika Udruženja OIE HGK i direktor kogeneracijskog segmenta u Šerif grupi unutar koje posluje drvna industrija i kogeneracijske termoelektrane u Glini, Karlovcu i Brinju ukupnog kapaciteta gotovo 16 megavata, navodi kako je njegova tvrtka u nešto drugačijoj situaciji od ostatka kogeneracijskih postrojenja jer oko 70 posto sirovina osiguravaju sami.
"Model kakav je ranije bio razrađen je dobro funkcionirao jer je bila pokrivena i sirovinska strana i otkup električne energije. Time je postojala određena sigurnost za investiciju i financiranje od (…) banaka. Prošle godine dogodila se eksplozija oko cijena energije u svim segmentima, uključivo pelete, ogrjevno drvo ili brikete, i dogodila se velika potražnja jer je cijena skočila zbog ukrajinske krize. Mi smo u komfornijem položaju jer smo gradili naše pogone u dijelovima zemlje koji nemaju tako veliki pritisak na sirovine. Ipak, u zadnja dva ugovora morali smo se obvezati da ćemo 70 posto sirovine izvlačiti i pripremati mi sami, pa smo morali dosta velike novce ulagati u strojeve koji će to omogućiti", objašnjava Baraković.
Horvatinović napominje da u razgovorima s nadležnim tijelima, uključujući Ministarstvo pravosuđa, pokušavaju objasniti da je nužno poštivati ugovor i da nepoštivanje nužno ima posljedice te dokumentiraju kako se dio sirovina koje se trebaju usmjeriti prema kogeneracijskim postrojenjima prodaje na slobodnom tržištu.
"Nadamo se da će se stvar razriješiti. Jedna je stvar da sirovina nema, a druga kad se prodaju na licitacijama", kaže.
Za razliku od drugih obnovljivih izvora, kogeneracijski pogoni nemaju problema s manjkavom regulativom jer nema puno prostora za dodatne kapacitete zbog manjka sirovina. Po riječima Horvatinovića, postojeća postrojenja imaju prostora možda još za dodatnih deset megavata povećanja kapaciteta.
Baraković napominje da kogeneracijska postrojenja, premda nemaju stanku u proizvodnji i pomažu stabilizaciji sustava, imaju poput pogona na sunce i vjetar troškove prema HROTE-u kada proizvodnja stane, a zapravo nemaju drugu mogućnost no stati kada HEP-ODS ne može primiti proizvedenu energiju.
"Tu smo tražili da nam se barem smanji taj trošak ako se ne može baš ukinuti", kaže Baraković.
Baraković ističe da Šerif grupa sada ima ambicije fokusirati se i na geotermalne izvore.
Jedan od razloga za izostanak ulaganja u kogeneracije je što se više ne mogu osigurati dugogodišnji ugovori, bez čega banke ne žele dati kredite investitorima.
"Treba više gledati kako pogone koji trenutačno rade zadržati i nakon isteka 14 godina statusa povlaštenih proizvođača. Kogeneracije imaju kapacitet proizvodnje od 40 godina i puno je investirano da bi se dopustilo da prestane s radom jedan važan i stabilan izvor energije za sustav", poručuje Baraković.
Kaže da bi najbolje bilo s Hrvatskim šumama nakon isteka 14 godina dogovoriti određenu cijenu i sigurnost dobave kako se postrojenja ne bi zatvarala ako ne budu tržišno isplativa.
