Kako ulagati u S&P 500 bez prevelike izloženosti AI euforiji

Kada investitor kaže da je uložio u S&P 500, većina zamišlja diverzifikovanu korpu od 500 najvećih američkih kompanija, gdje nijedna pojedinačna akcija ne može značajnije da poljulja cjelokupan rezultat. Realnost je, međutim, nešto drugačija, s obzirom na to da je standardni S&P 500 danas znatno koncentrisaniji nego što izgleda na prvi pogled, a iz tog razloga sve više investitora razmatra alternative, od kojih je jedna S&P 500 Equal Weight. Prije nego što uporedimo njihove istorijske prinose i volatilnost, vrijedi objasniti šta ova alternativa tačno predstavlja i zašto uopšte postoji.

Kako standardni S&P 500 zapravo funkcioniše

Klasičan S&P 500, onaj koji prati većina ETF-ova poput SPY, sastavljen je po principu težine prema tržišnoj kapitalizaciji. To znači da kompanija sa većom tržišnom vrijednošću dobija i veći "udio" u indeksu, dok manje kompanije nose zanemarljivo mali uticaj. Kada je razlika u veličini kompanija umjerena, ovaj sistem je dobro diverzifikovan i indeks zaista predstavlja širok presjek američke privrede. Problem nastaje kada nekoliko kompanija naraste toliko da počnu da dominiraju čitavim indeksom, kao što je sada slučaj sa "veličanstvenom sedmorkom".

Upravo to se dogodilo u posljednjih nekoliko godina, kada je koncentracija S&P 500 znatno porasla i sve veći dio indeksa počeo da zavisi od njegovih najvećih članica. Deset najvećih kompanija danas ima znatno veći udio u indeksu nego prije desetak godina, što znači da investitor koji kupi standardni S&P 500 fond u praksi dobija mnogo veću izloženost najvećim američkim kompanijama nego što bi to naziv "500 kompanija" mogao da sugeriše.

Šta je S&P 500 Equal Weight i po čemu se razlikuje

S&P 500 Equal Weight indeks sastavljen je od potpuno istih 500 kompanija kao i standardni indeks, ali sa jednom ključnom razlikom - svaka kompanija, bez obzira na to da li je riječ o Appleu ili o znatno manjoj industrijskoj firmi, dobija približno isti, jednak udio u indeksu. Kod fonda koji prati ovu verziju indeksa, to praktično znači da svaka od 500 kompanija na svakom kvartalnom rebalansiranju dobija otprilike 0,2 odsto udjela, nezavisno od toga koliko je velika ili mala njena tržišna vrijednost.

Efekat ove promjene je dramatičan kada je riječ o velikim tehnološkim kompanijama. Dok "veličanstvena sedmorka" u standardnom indeksu nosi trećinu ukupne težine, u Equal Weight verziji njihov kombinovani uticaj pada na svega oko 1,4 odsto portfolija. Slično tome, dok tehnološki sektor u standardnom indeksu čini oko trećinu ukupne težine, u Equal Weight verziji taj udio iznosi tek oko 13,5 odsto. Drugim riječima, Equal Weight indeks daje mnogo veći značaj "ostatku tržišta" - industrijskim, finansijskim, zdravstvenim i drugim kompanijama srednje veličine koje u standardnom indeksu jedva da imaju uticaja.

Važno je napomenuti da se ova ravnoteža ne održava sama od sebe - budući da cijene akcija tokom kvartala rastu i padaju različitim tempom, fond mora periodično (obično kvartalno) da se rebalansira, prodajući dio akcija koje su porasle iznad svog jednakog udjela i dokupljujući one koje su pale ispod njega.

Prednosti Equal Weight pristupa

Osnovna prednost ovog pristupa je smanjenje rizika koncentracije. Kada investitor kupi standardan indeksni fond, on je, čak i ako to ne planira, izložen ogromnom riziku da rezultat cijelog njegovog ulaganja zavisi od svega nekoliko kompanija. Ako te kompanije prođu kroz period slabijeg poslovanja, regulatornih problema ili jednostavno izgube na popularnosti kod investitora, kao što se dogodilo tokom jula ove godine, čitav indeks trpi posljedice bez obzira na to koliko dobro posluje preostalih 490 kompanija. Equal Weight verzija ovaj rizik prirodno raspoređuje na znatno veći broj kompanija, pa lošiji rezultat pojedinačnog giganta mnogo manje utiče na ukupan portfolio.

Equal Weight pristup takođe automatski nagoviještava jednu vrstu "kupuj jeftino, prodaj skupo" disciplinu kroz sam proces rebalansiranja - kada neka akcija naraste iznad svog jednakog udjela, dio pozicije se automatski prodaje, dok se kod akcija koje padnu ispod udjela automatski dokupljuje. To znači da investitor manje zavisi od toga da li će baš najveće, već poznate i skupe kompanije nastaviti da rastu istim tempom kao do sada, i daje veći prostor manjim, potencijalno potcjenjenim kompanijama da doprinesu ukupnom prinosu.

Mane i rizici ovog pristupa

Ipak, ova strategija ima nedostatke. Najveći rizik je takozvana "zavisnost od tržišnog režima" - Equal Weight indeks izrazito dobro prolazi u periodima kada rast tržišta dolazi iz širokog spektra kompanija, ali znatno lošije u periodima kada nekoliko najvećih kompanija (poput "Mag 7" posljednjih godina) ostvaruje neproporcionalno veći rast od ostatka tržišta. Ilustrativan primjer je 2023. godina, kada je Equal Weight verzija zaostajala za standardnim indeksom za preko 10 procentnih poena, upravo zato što je rast tog perioda gotovo isključivo dolazio od "veličanstvene sedmorke".

Dodatni nedostatak je i to što Equal Weight fondovi, zbog potrebe za čestim rebalansiranjem, po pravilu imaju nešto viši trošak upravljanja (engl. expense ratio) od klasičnih indeksnih fondova, iako ta razlika obično ostaje relativno mala, često svega nekoliko desetina baznih poena godišnje.

Teorijske razlike između dva pristupa jasno se vide i u istorijskim podacima. Od 1. januara 2004. do 30. decembra 2022. godine, S&P 500 Equal Weight ostvario je veći kumulativni prinos od standardnog S&P 500, ali uz nešto višu volatilnost. To potvrđuje da je rast američkog tržišta u tom periodu bio ravnomjernije raspoređen među većim brojem kompanija, pa su i manje članice indeksa značajno doprinosile ukupnim prinosima. Međutim, od početka 2023. godine, kada je vještačka inteligencija postala jedan od glavnih pokretača tržišta, odnos se mijenja. Snažan rast najvećih tehnoloških kompanija, predvođen optimizmom oko razvoja AI-ja, omogućio je tržišno ponderisanom S&P 500 da ostvari veći prinos od Equal Weight verzije, budući da upravo te kompanije imaju znatno veću težinu u standardnom indeksu. Istovremeno, standardna devijacija S&P 500 u ovom periodu postaje nešto viša od volatilnosti Equal Weight indeksa, što pokazuje da je rast tržišta postao znatno koncentrisaniji u manjem broju mega-cap kompanija.

Za koga bi ovo moglo imati smisla

Equal Weight pristup najviše ima smisla za investitore koji su zabrinuti upravo zbog trenutnog nivoa koncentracije na tržištu i koji žele da zadrže izloženost američkim akcijama, ali bez toga da njihov rezultat gotovo potpuno zavisi od nekoliko tehnoloških giganata. To ne mora nužno da znači da investitor vjeruje da će te kompanije loše poslovati - može jednostavno željeti da smanji rizik da mu cijeli portfolio zavisi od toga da li će baš one nastaviti da rastu istim tempom kao i do sada.

Šta iz svega ovoga treba zapamtiti

S&P 500 i S&P 500 Equal Weight sadrže potpuno iste kompanije, ali na fundamentalno različit način raspoređuju rizik - standardni indeks je danas, zbog istorijski visoke koncentracije najvećih tehnoloških kompanija, znatno manje diverzifikovan nego što njegovo ime sugeriše, dok Equal Weight verzija tu koncentraciju svjesno razblažuje na svih 500 kompanija podjednako.

Da li je to prednost ili mana, zavisi isključivo od toga šta će se dešavati sa najvećim kompanijama u narednom periodu - ako nekoliko tehnoloških giganata nastavi da nosi tržište, standardni indeks će vjerovatno i dalje biti u prednosti, dok bi Equal Weight verzija trebalo da bolje prođe u scenariju šireg, ravnomjernijeg rasta ili u slučaju da baš najveće kompanije uđu u period slabijih rezultata. Time će klasičan S&P 500 biti izbor nešto agresivnijih investitora koji vjeruju u nastavak razvoja vještačke inteligencije, u odnosu na konzervativnije investitore, koji će prije odabrati S&P 500 Equal Weight.