Brak iz interesa: Zajednička organizacija sportskih takmičenja

Velika sportska takmičenja oduvijek su bila kompleksan ples politike, novca i, naravno, korupcije, a posljednjih godina ih krasi internacionalizacija. Sve je veći raritet da samo jedna država organizira svjetska ili europska prvenstva u popularnim sportovima, a geografska "razbacanost" gradova i država domaćina brzo je poprimila apsurdne razmjere.

Primjerice, iduće Svjetsko prvenstvo u nogometu 2026. održavat će se u cijeloj Sjevernoj Americi, dok će prvenstvo 2030. biti interkontinentalno. Preciznije, iduće godine najbolje nogometne reprezentacije svijeta ugostit će SAD, Kanada i Meksiko, a na početku idućeg desetljeća domaćini će biti Španjolska, Portugal i Maroko, s tim da će se neke utakmice igrati i u Argentini, Paragvaju i Urugvaju kao "počasnim" domaćinima.

Europska nogometna prvenstva već su početkom tisućljeća preuzela isti model, ali u početku se radilo o partnerstvima susjednih država, da bi u 2021. eskaliralo do toga da je više od deset zemalja dijelilo domaćinstvo. Iduće se održava u Velikoj Britaniji i Irskoj (2028.), dok će prvenstvo 2032. organizirati Italija i Turska.

Domaćinstvo Velike Britanije i Irske tipični je plod diplomacije u sportu jer se kroz nogomet promovira političko zbližavanje otočkih zemalja, iako sama Engleska ima spremnu infrastrukturu i iskustvo s organizacijom takvih događaja. Vlasti Ujedinjenog Kraljevstva teško bi poduprle samo englesku kandidaturu jer bi mogla dodatno raspiriti separatističke težnje susjeda koje stalno tinjaju.

Sportska takmičenja: Plusevi i minusi

Za zemlje domaćine podjela organizacije poželjna je jer smanjuje financijsko opterećenje. Dijeljenje troškova čini turnir isplativijim, posebice za manje države, pa se tako potiče i financijski slabije nacionalne nogometne saveze da se prijavljuju. Samo za primjer, za organizaciju posljednjeg Svjetskog prvenstva 2022. Katar je potrošio oko 220 milijardi eura.

S druge strane, FIFA i UEFA mogu se pohvaliti diversifikacijom i napraviti pauzu između "mutnih" kandidatura poput onih iz Rusije, Katara i Saudijske Arabije za kojima se vuku korupcijski repovi. Sjetimo se samo priče o tisućama poginulih radnika koji su radili u neljudskim uvjetima na izgradnji stadiona u Kataru.

Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino tvrdi da su multinacionalna domaćinstva dokaz da "u podijeljenom svijetu FIFA i nogomet ujedinjuju". Naravno, lukavo prešućuje kontroverze oko primanja mita iz bliskoistočnih zemalja koje su dobile samostalna domaćinstva, zbog kojih se čak i ljetni termin prvenstva prebacio u zimski.  

Gianni Infantino | FIFA

Zakulisni interesi FIFA-e na stranu, činjenica je da s povećavanjem broja sudionika na međunarodnim turnirima i investicijski zahtjevi postaju sve veći pa dijeljenje domaćinstava i u tom pogledu ima smisla, jer smanjuje ulaganja u infrastrukturu koja su se pokazala posebno bolnom točkom. Odlični primjeri su novi stadioni izgrađeni za Svjetska prvenstva u nogometu u Brazilu i Južnoj Africi, u koje su slupani deseci milijuna eura, a nakon turnira su mahom napušteni i propali.

Skupa hrvatska škola

Odličan primjer promašenih ulaganja takvog tipa imali smo u Hrvatskoj, u organizaciji svjetskog prvenstva u rukometu 2009. godine. Desetak vrlo uspješnih godina hrvatske rukometne reprezentacije na međunarodnim turnirima izazvalo je euforiju koju su iskoristili političari i građevinari, pa se za potrebe prvenstva krenulo u izgradnju nekoliko novih dvorana diljem zemlje.

Jedna od njih je bila i Spaladium Arena u Splitu, koja je prije nekoliko tjedana stavljena na prodaju za jedan euro, nakon što su u nju ulupani milijuni. Uz samu dvoranu trebao je niknuti cijeli poslovni kompleks s garažom koji je trebao biti samoisplativ, ali to se nije realiziralo, a nakon prvenstva dvorana je godinama polako propadalo i generirala milijunske dugove.

Hrvatska je ovih dana opet domaćin najboljim svjetskim rukometnim reprezentacijama, ali ovaj put uz suorganizaciju Danske i Norveške. Za ovo prvenstvo se nije megalomanski ulagalo u infrastrukturu jer su dvorane iz 2009. godine, osim splitske, preživjele, ali je problem izazvala cijena ulaznica, zbog koje su većinu utakmica tribine zjapile prazne.

Predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac opravdavao je cijene koje se za četvrtfinale kreću od 60 do 100 eura time što one moraju biti usklađene s onima u Norveškoj i Danskoj. Na kraju se ispostavilo da su u Skandinaviji čak i nešto povoljnije, ovisno o mjestima u dvorani i aranžmanu.

Za Hrvate su se definitivno pokazale preskupima, naročito u kombinaciji s hranom i pićem u dvoranama, gdje je cijena piva iznosila šest eura (uz dva eura pologa za čašu). Drugim riječima, obitelj s dvoje djece koja dođe na utakmicu i popije koje piće ili nešto pojede platila bi taj užitak gotovo 500 eura.

Kratkoročno neisplativa računica

Velika prvenstva donose i blagodati za ekonomiju zemlje domaćina poput dolaska i potrošnje stotina tisuća navijača, prodaje karata i TV prava, ali problem je što većina tog novca ide u džep FIFA-e.

Primjerice, za svjetsko prvenstvo u Rusiji TV prava prodana su za 4,6 milijardi dolara, od prodaje karata utrženo je još milijardu dolara, a sve je to završilo na računima FIFA-e. Doduše, ona dio tog kolača vrati zemljama domaćinima, ali radi se o minornom udjelu.

Spomenuli smo da je Katar potrošio oko 220 milijardi dolara na organizaciju prvenstva 2022., a od FIFA-e je za troškove održavanja samog turnira dobio tek 1,7 milijardi dolara, u što je uključeno 440 milijuna dolara nagradnog fonda za reprezentacije.

Izgradnja stadiona u Kataru popraćena je brojnim kontroverzama | Bloomberg

U Katar je doputovalo oko milijun ljudi iz cijelog svijeta, hoteli su bili puni, potrošnja u restoranima je skočila, ali volumen ulaganja u Kataru je sve to učinio neisplativim. Općenito takav skok gostiju od zemalja domaćina zahtijeva izgradnju dodatnih kapaciteta čiji su troškovi obično daleko veći od kratkoročnih prihoda.

"Cijene hotela rastu tijekom rasprodanih događanja, ali plaće uslužnih radnika ne moraju nužno porasti za isti iznos, što znači da su povrati na kapital vjerojatno veći od povrata na rad", tvrde iz Svjetskog ekonomskog foruma (WEF).

Drugim riječima, zaradit će imućni, dok oni bez novca neće osjetiti pogodnosti. Para na paru, uš na fukaru – reklo bi se u našim krajevima.

Valja napomenuti i kako službeni sponzori FIFA-e dobivaju velike porezne olakšice pa prodaja njihovih proizvoda (poput pića, odjeće i sl.) ne pridonosi previše prihodima zemlje organizatora. Njemačka je, na primjer, brendovima partnerima FIFA-e dala više od 270 milijuna eura olakšica u svojoj kandidaturi da dobije prvenstvo 2006.

Ekološki udar

U osudi formata domaćinstva za iduće Svjetsko prvenstvo 2030. iz navijačkog udruženja Football Supporters Europe poručili su: "FIFA nastavlja svoj ciklus uništavanja najvećeg turnira na svijetu. To je užasno za navijače i zanemaruje okoliš. Ovo je kraj Svjetskog prvenstva kakvo poznajemo."

Teške riječi, ali velikim dijelom točne. FIFA-ina politika dodvoravanja bliskim i imućnim nacionalnim savezima ima svoju ekološku cijenu.

Predstojeća svjetska prvenstva u nogometu rezultirat će rekordnim zagađenjem zbog putovanja | Depositphotos

Primjerice, zbog velikih udaljenosti stadiona u Americi rast će zagađenje zbog povećanja zračnog prometa za nogometaše i navijače.

Jedna dobra stvar vezana uz prvenstvo u Kataru bila je ta da su svi stadioni na kojima se igralo bili u krugu od 50-ak kilometara. Nasuprot tome, gradovi domaćini prvenstva 2026. ruše rekorde po geografskoj udaljenosti, a prvenstvo 2030. opet će oboriti taj rekord. To znači da će i zagađenje zbog putovanja biti najveće.

Navijači uglavnom protiv

Čest prigovor multinacionalnim domaćinstvima dolazi od navijača, koji obično preferiraju da se turnir odigrava u jednoj zemlji, pa da mogu otputovati na što više utakmica. Međutim, taj argument drži vodu samo za europske države, jer čim se maknemo u površinom veće zemlje, geografske udaljenosti svejedno postaju velika prepreka.

Uzmimo samo primjer SAD-a, koji je bio domaćin Svjetskog nogometnog prvenstva 1994. godine. Tamo su udaljenosti između gradova domaćina iznosile po nekoliko tisuća kilometara, pa ispada da je navijačima lakše putovati s kraja na kraj Europe nego unutar Amerike.

Navijači kukaju, ali oni koji imaju novca svejedno prate svoje reprezentacije | STA

FIFA je tom problemu doskočila i tako što utakmice nacionalnih timova nastoji grupirati na zemljopisno bliskim stadionima, a sudeći po odzivu na dosadašnja prvenstva, navijačima koji si to mogu priuštiti nije problem potegnuti na drugi kraj svijeta kako bi podržali svoju ekipu.

Sportska takmičenja kao stvar prestiža

Već smo pojasnili da kratkoročno financijski nema smisla ugostiti veliko svjetsko nogometno natjecanje poput Svjetskog nogometnog prvenstva, ali neke pogodnosti nadilaze suhoparne financije.

Organizacija tako kompleksnih događaja je dobar PR za zemlju domaćina, projicira međunarodnu moć, prezentira državu cijelom svijetu i pokazuje da ima logistiku i infrastrukturu za ozbiljne stvari. Infrastrukturna ulaganja poput cesta ili hotela, pa i stadiona, ako se pametno grade, ostaju za budućnost i mogu privući nova ulaganja i biznise. Dakle, dugoročno se svaki investirani euro može isplatiti, ako se mudro odigraju karte.

Da sumiramo, dijeljenje obaveza uvelike olakšava zemljama domaćinima muku oko organizacije i olakšava teret financiranja, a međunarodna promocija države i dugoročne pogodnosti ulaganja u modernu infrastrukturu i dalje čine velika sportska natjecanja prestižnim i poželjnim. Zato će partnerstva više zemalja biti sve učestalija pojava na globalnoj sportskoj sceni.