AirPods slušalice prevode na vaš jezik, ali oduzimaju čari putovanja

Godinama prije nego što sam završila kulinarsku školu, živjela sam neko vrijeme kod rođaka u Švicarskoj. Često sam im kuhala večeru i pitala svoju tetu, koja je slabo govorila engleski, kako joj se sviđa. Svake bi me večeri potapšala po ramenu i rekla: "It’s fine" (u prijevodu: u redu je). Nisam govorila nijedan od jezika kojima je ona tečno vladala, ali jednom sam se zaklela da sam je čula kako je mužu opisala jelo kao "gross" (u svakodnevnom govoru na engleskom ova riječ može značiti odvratno, gadno). I tako sam postala novinarka.

Tek godinama kasnije saznala sam da jedno od značenja riječi gross ili groß na švicarskom njemačkom znači... sjajno. A fein zapravo znači nešto poput elegantno, delikatno, pa čak i ukusno. Da sam tada imala alat koji bi ubrzao moje razumijevanje, možda bih donijela drugačije životne odluke.

Sjetila sam se te večeri kada sam pročitala o najnovijim AirPods slušalicama kompanije Apple Inc., koje mogu prevoditi strane jezike u stvarnom vremenu. Osoba vam govori na engleskom, francuskom, njemačkom, portugalskom ili španskom jeziku (uskoro stižu i novi jezici), a Siri to ponavlja na vašem maternjem jeziku. To je nevjerovatan preokret u tehnologiji budućnosti, s potencijalom da otvori svijet na načine o kojima ljudi sanjaju tisućljećima. Ipak, osjećam tugu zbog onoga što bismo mogli izgubiti - osobito kada je riječ o putovanjima u inozemstvo.

Nove Apple AirPods Pro 3 slušalice prevode direktno s engleskog, francuskog, njemačkog, portugalskog i španskog jezika, a uskoro i s novih jezika | Apple

Prema Bibliji, različiti jezici svijeta dati su ljudima s neba kao kazna za ljudsku ambiciju - kao način da se ograniči vjerovanje čovječanstva u vlastitu važnost iznad božanske. Ali, kao i obično, opomene ne brinu mnogo Silicijsku dolinu. Tehnologija je već gotovo uklonila mogućnost da se izgubimo na putu do večere, čime su nestale prilike da slučajno otkrijemo nešto što nismo ni znali da tražimo. Šta će se dogoditi kada prestanemo pogrešno razumijevati, pogrešno čitati i pogrešno prevoditi? Koliko će slučajnosti i zabavnih trenutaka jednostavno nestati?

Neka od najboljih jela koja sam ikada jela u inozemstvu pojavila su se nakon što sam slučajno kimnula glavom kada sam zapravo htjela reći "ne" konobaru koji je nabrajao specijalitete brzinom aukcionara. To se sve rjeđe događa otkako je Google omogućio prevođenje jelovnika u stvarnom vremenu putem kamere, ali su moje anegdote zbog toga postale siromašnije. Bila bi to mnogo bolja priča da sam u Vijetnamu zaista naručila testise od koze, misleći da tražim kotlete.

Zato se brinem, ne samo da bi netko mogao završiti u pregrijanoj kuhinji umjesto da postane pisac koji za večeru jede grašak iz mikrovalne, već i zato što bismo mogli izgubiti ono što nas još motivira da učimo jezike, kada hitnost razumijevanja nestane.

Amerikanci i Britanci već su poznati po svom pretjeranom samopouzdanju kada putuju u inozemstvo - zbog spremnosti da putuju svijetom pretpostavljajući da će svi govoriti engleski i razumjeti ih. Onima koji govore engleski nije prirodno učiti osnovne izraze prije puta u Italiju ili Španiju, dok je to uobičajeno za one koji govore druge jezike.

Nove AirPods slušalice, koje također mogu prevoditi govor u pisani tekst, samo pojačavaju to samozadovoljstvo. Naravno, možete brže dobiti ono što želite tako da podignete telefon, ali zar nije vrednije iskustvo kad se postidite jer ste pogrešno izgovorili "stol za dvoje"? Barem ste pokušali.

Kada ne razumijemo, pažljivije promatramo, čitamo fizičke znakove. Usporimo. Promatramo šta drugi rade kako bismo to oponašali. Griješimo i time doživljavamo jedno od sve rjeđih iskustava u savremenom životu: neuspjeh.

Truditi se, osobito pred drugima, danas se često doživljava kao sramota. Ali putovanje, biti stranac, jedno je od rijetkih preostalih iskustava koje nas izbacuje iz zone komfora i potiče da rastemo. Određena količina nelagode nužan je dio ljudskog iskustva, a sposobnosti koje razvijamo da bismo se s tim nosili ključne su za samopouzdanje i otpornost. Kako se taj osjećaj uklanja iz svakodnevice, ljudi se, umjesto da se osjećaju opuštenije i povezanije, zapravo osjećaju usamljenije i anksioznije.

Tako je malo prilika da više ne znamo. Možemo procijeniti osobu na spoju tako da pregledamo njen LinkedIn profil i fotografije s maturalne zabave prije nego što saznamo kako se smije, kako pije kafu ili je li ljubazna prema konobarima. Odlučujemo šta želimo jesti mnogo prije nego što uopće zakoračimo u neku lokalnu konobu. Priprema može život učiniti jednostavnijim i manje stresnim, ali je li gubitak misterija (i iznenađenja, i često neugode) zaista bolji?

Kako sve više ovisimo o tehnologiji i umjetnoj inteligenciji da nam pruže odgovore, ostaje sve manje prilika da budemo neiskusni. Ugodno je, ali nije zdravo stalno vjerovati da smo u pravu, najpametniji i da znamo sve odgovore. Neke stvari u životu trebaju biti teške.

Ne zagovaram neznanje - ljudi bi trebali učiti jezike. Učenje drugog jezika nije samo korisno, već i mijenja način razmišljanja. Ali postoje trenuci u životu kada stvari trebaju biti nove, pa čak i potpuno nerazumljive, kako bismo ih mogli sagledati u cjelini i cijeniti razmjere onoga što još ne razumijemo.

Naši telefoni i Google Maps već znače da rijetko, ako ikada, izgubimo. Ako hodate s pogledom u kartu, stići ćete kamo ste pošli, ali ćete propustiti sva pogrešna skretanja i misterije koje u vama bude radoznalost prema svijetu koji istražujete. Bez jezične barijere, iskustvo postaje još jednostavnije i manje nepoznato.

Upravo su naši pogrešni koraci - naše neznanje - ono što životu daje okus. Čak i unutar istog jezika, dijalekti nas mogu iznenaditi. Jednom sam pred grupom Britanaca rekla da moram obući pants (za njih: donje rublje). Glagol to grab, kao u izrazu "to grab a taco", u Španiji znači nešto sasvim drugo i vrlo je neprikladno u Srednjoj i Južnoj Americi. Pitam se zna li to AirPods.

Nova tehnologija podsjetila me na roman Bel Canto iz 2001. godine, koji je napisala Ann Patchett. Kada grupa stranih diplomata i biznismena postanu taoci revolucionarne gerile, odnosi među likovima razotkrivaju koliko malo ljudska komunikacija zapravo ovisi o zajedničkom jeziku. Njena poenta, u izvjesnom smislu, jeste da jezik ponekad može stajati na putu razumijevanju. Vjerovati u ljubav na prvi pogled znači vjerovati da je ljubav sama po sebi jezik - i da su izgovorni jezici donekle nebitni.

Kada razgovaram s dvojezičnim prijateljima, često kažu da imaju blago različite osobnosti u svakom jeziku - suptilniji su u jednom, opušteniji ili duhovitiji u drugom. Koliko zaista možete poznavati svog supružnika ako ga poznajete samo kroz njegov drugi jezik? Biste li ga bolje razumjeli kada biste ga čuli na njegovom prvom jeziku? Mogu li AirPods ikada postati dovoljno nijansiran alat da premoste taj jaz?

Na kraju, postoje uvjerljivi argumenti za to da u životu zadržimo malo nerazumljivosti. "Zar ne bi bilo lijepo da možeš tečno razgovarati sa svojom svekrvom?" pitala sam Amerikanku koja se udala za Francuza. "Upravo zato ne učim francuski", odgovorila je.