Francuska politička drama dobila je još jedan obrt bez presedana kada je u petak predsjednik Emmanuel Macron ponovo za premijera imenovao svog lojalnog saradnika, koji je samo četiri dana ranije podnio ostavku uz ocjenu da je pokazao "da ne juri funkciju" te da je njegova "misija završena". Sebastien Lecornu se predomislio, kako tvrdi, "iz osjećaja dužnosti" te je rekao da će učiniti sve moguće da Francuska dobije budžet do kraja godine i da se suoči sa svakodnevnim problemima sugrađana.
"Neophodno je okončati ovu političku krizu koja razdražuje Francuze i okončati ovu nestabilnost, koja je štetna po imidž i interese Francuske", saopštio je na društvenoj mreži X Lecornu, za kojeg je još nejasno hoće li biti u stanju da formira potpuno funkcionalnu vladu, pri čemu već danas (ponedjeljak) mora predstaviti parlamentu budžet za 2026. godinu.
Dok funkcioneri Macronove stranke uvjeravaju da je Lecornuov povratak ključan za osiguravanje stabilnosti Francuske i da on može "izgraditi kompromis za Francusku", kritike stižu, kako od opozicije, tako i on koalicionih partnera u prethodnim vladama.
Lider tvrdo desničarskog Nacionalnog okupljanja Jordan Bardella je za ponovno imenovanje Lecornua rekao da su "loša šala", "sramota za demokratiju" i "poniženje za francuski narod", dok je vođa tvrdo ljevičarskog bloka Jean-Luc Melenchon cijelu situaciju ismijao riječima da "sa svakim krugom karusela, konjić ostaje na istom mjestu" te da "Macron ne može ništa drugo uraditi osim biti Macron".
Budući da čuđenje Lecornuovim reizborom dijele i potencijalni koalicioni partneri Macronovog centrističkog bloka, sve to ukazuje da će politička paraliza oko sastavljanja kabineta i usvajanja budžeta i dalje drmati Petu francusku republiku, koja protekle dvije godine sve više liči na Italiju iz vremena duge političke nestabilnosti u kojoj su se premijeri i vlade mijenjali svake godine.
Sitne igre oko funkcija
Čak i prije nego što je Lecornu reizabran, brojni francuski i evropski analitičari su skoro jednoglasno zaključili da se čini malo vjerovatnim da bilo kakva kadrovska promjena može spasiti Macronov politički projekt te učiniti posljednjih 18 mjeseci Macronovog predsjednikovanja uspješnim. Drugim riječima, Lecornu je kao premijer-makronista unaprijed osuđen na neuspjeh.
Bloomberg
"Teško je sa sigurnošću reći šta će se desiti u francuskoj politici u narednih 18 mjeseci. Ono što je, međutim, jasno jeste da je makronizam nepovratno propao", ocijenio je na društvenoj mreži X Wolfgang Munchau, direktor agencije "Eurointelligence" specijalizovane za analize dešavanja u Evropskoj uniji. "I ne zaboravimo ovo: makronizam je bio jedini ozbiljan reformistički pokret političkog centra u bilo kojoj od velikih zapadnih zemalja".
Makronizam su analitičari protekle dvije godine nekoliko puta sahranjivali, kad god bi bio smijenjen ili dao ostavku neki od pet premijera u posljednje dvije godine. Sa svakim novim premijerom popularnost predsjednika je samo išla nizbrdo tako da su antipatiju prema Macronu razvili čak i oni koji su nekad bili njegovi bliski saradnici.
Kritike se sada čuju čak i od bivšeg premijera i generalnog sekretara Macronove stranke Gabriela Attala, za kojeg se govorilo da ga Macron sprema da ga naslijedi u predsjedničkoj fotelji 2027. godine. Za sve što se dogodilo s Lecornuovom ostavkom samo 14 sati nakon objavljivanja imena ministara Attal je rekao da su sve to "sitne igre, funkcije, poziranje", dok Francuska "umire od toga, a Francuzi pate".
"Francuzi zaslužuju bolje od cirkusa oko pozicija i namještenja", rekao je Attal, koji je sa 35 godina bio najmlađi francuski premijer i prvi koji je bio otvoreno homoseksualne orijentacije.
Komentator italijanskog dnevnog lista "Corriere Dela Sera" ukazuje kako je Attal javno rekao da "više ne razumije" ni Macronove poteze.
"Kao i Attal, mnogi koji su vjerovali u Macrona više ga ne razumiju: ne razumiju zašto je iznenada raspustio Narodnu skupštinu (u junu 2024. godine), zašto je imenovao starijeg gospodina poput (Michela) Barniera za premijera, zatim drugog starijeg gospodina poput (Francoisa) Bayroua, i konačno mladog Lecornua, koji je, međutim, imao nepremostivu manu da bude posljednji Macronov lojalista u vrijeme kada je sve što je povezano s Macronom nepopularno u javnosti i skoro cijeloj političkoj klasi", ističe italijanski komentator Stefano Monefiori.
Macron nepopularan kao nikad prije
Budući da mnogi Macronovi saveznici zapravo imaju sopstvene predsjedničke ambicije, niko se ne osjeća obaveznim da zbije redove sa sve manje popularnim liderom, koji je umnogome zaslužan za ovu institucionalnu krizu raspuštanjem parlamenta prije godinu dana. Nakon tih vanrednih parlamentarnih izbora, donji dom francuske skupštine je podijeljen na gotovo jednaka tri bloka: desničarski, centristički i ljevičarski, koji ne uspijevaju da sarađuju ni oko jedne teme. Naprotiv, čini se da svaka od brojnih stranaka u ta tri bloka pokušava u ovoj institucionalnoj krizi da se pred biračima što bolje pozicionira prije svega zbog predsjedničkih izbora, koji bi trebalo da budu održani na proljeće 2027. godine.
Bloomberg
Popularnost francuskog predsjednika pala je na novi minimum i iznosi samo 14 posto, pokazuje anketa Elabe, objavljena prošle nedjelje. Podjednako značajno je to što je u toj anketi čak 82 posto ispitanika reklo da nema povjerenja u njega, a dodatnih četiri posto je ostalo neodlučno po ovom pitanju.
Ovakvi rezultate ankete ne samo što pokazuju najniži nivo popularnosti otkad je ušao u Jelisejsku palatu prije osam godina, već izuzetno podsjećaju na sumrak predsjedničkog mandata koji je svojevremeno doživio socijalistički predsjednik Francois Hollande.
U ovom institucionalnom previranju i padu popularnosti Macrona, tvrda desnica dobija na snazi. Prema istoj anketi, Najpopularniji je lider desničarskog "Nacionalnog okupljanja" Bardella sa 39 odsto podrške, a slijedi neformalna šefica te partije Marine Le Pen sa 35 posto podrške, što je promjena koja signalizira rastuću moć politike koja se bori protiv establišmenta.
Urušavanje tradicionalne vlasti
Kada je u maju 2017. godine u svojoj 39. godini izabran za najmlađeg predsjednika u historiji Francuske, Macron je bio nova nada za Francusku i cijelu Evropsku uniju u situaciji kada se činilo da političke snage umjerenog lijevog i desnog centra bespovratno gube u sudaru s krajnjom desnicom. Nakon predsjednikovanja Hollanda i Nicolasa Sarkozyja, francuski socijalisti i republikanci su, činilo se, trajno izgubili podršku Francuza iako su iz redova te dvije političke partije dolazili predsjednici i premijeri Pete francuske republike.
Bloomberg
Političar za kojeg su evropski analitičari govorili da je "Mozart za finansije" zbog iskustva u poslovnom svijetu, a on sam za sebe da je "gospodar vremena" zbog načina na koji određuje tempo francuskih političkih dešavanja, došao je u situaciju da je Francuska treća najzaduženija država u Evropskoj uniji, a da vrijeme za reforme i spas državne kase neumitno curi dok krajnja desnica i krajnja ljevica rastu u istraživanjima javnog mnijenja.
Štaviše, analitičari ukazuju na to da je Macronovo urušavanje tradicionalne vlasti Pete francuske republike ubrzano strukturnim kontradikcijama: predsjednik koji vlada bez parlamentarne većine, vlade koje predlažu politička rješenja za koja se smatra da su van dodira sa stvarnošću i zahtjevima birača, kao i energija sindikalnih i antivladinih protesta koja se transformiše u nove i sve ekstremnije oblike.
Kada se na to doda manjak u državnoj kasi, rekordno poskupljenje zaduživanja francuske države, slabe prognoze ekonomskog rasta i opadajuće povjerenje finansijskih tržišta u stabilnost Francuske, makronizam kao svojevremena nada cijele Evrope se suočava s odlučujućim testom, testom u kojem se pojedini pitaju je li ova kriza zapravo kraj Pete republike, to jeste da li je vrijeme za novi francuski ustav koji bi označio početak Šeste francuske republike.
Uzroci pukotina u makronizmu
Ali, ova kriza makronizma je mnogo više od institucionalnog kolapsa, već su ključne pukotine nastale na drugim temama.
Prva i vjerovatno ključna pukotina nastala je kada je, uprkos širokom protivljenju javnosti, Macronova vlast samouvjereno 2023. uvela kontroverznu penzionu reformu i to dekretom, koji francuski ustav omogućava vladi i predsjedniku u izuzetnim slučajevima.
Iako je ova reforma skupog i složenog francuskog penzionog sistema zapravo bila manje ambicioznija verzija Macronovog prijedloga reforme iz prvog mandata, od koje je odustao zbog izbijanja pandemije virusa korona, francuska politička i opšta javnost ju je dočekala uz žučne kritike. Čak i nedavni pokušaji obustave ili izmjene ove reforme obnovili su tenzije oko društvenog ugovora Francuske.
Bloomberg
Drugu pukotinu je napravilo to što su vlade u Macronovom drugom predsjedničkom mandatu rekordno mnogo puta dekretom donosile zakone, to jest bez glasanja u parlamentu. Do Macrona su se ova posebna ovlaštenja koristila u prosjeku jedan i po put godišnje, dok se s Macronom to drastično promijenilo. Najviše ih je bilo u vrijeme premijerke Elisabeth Borne, koja je na Macronov zahtjev u 22 mjeseca čak 19 puta dekretom donosila zakone, zaobišavši parlamentarce.
Ovaj monarhistički arogantan stav prema poslanicima doveo je do jedne od posljednjih pukotina, izazvanih namjerom vlade da po svaku cijenu primijeni nove fiskalne mjere, kojem bi oštre mjere štednje i smanjenja javnih usluga i beneficija pogodile srednju klasu i najsiromašnije, dok su najbogatiji ostali samo na prijetnji novim porezom na bogatstvo.
Sve te pukotine makronizma u zemlji u kojoj godinama narasta nejednakost dale su podstrek novom talasu nezadovoljstva, nakon što su Macrona u prvom mandatu protesti "žutih prsluka" primorali da promijeni porez na gorivo. Ali, ovog puta je drugačije jer sada se buntu pridružuju i alternativni glasovi, posebno iz mlađih generacija, mijenjajući načine iskazivanja protesta. Pokret "Blokirajmo sve", koji zagovara masovne blokade i okupacije javnih institucija, pojavio se uz štrajkove sindikata, spajajući zamah generacije koja je na društvenim mrežama s generacijom koju muče najveći ekonomski problemi.
Na protestima ovog i prošlog mjeseca, demonstranti su palili Macronove fotografije, isključivali struju bankama i uništavali kancelarije političara, dok su sindikati pojačavali pritisak najavljujući nove štrajkove.
Uprkos svemu, Macron je za sve zbog čega ga kritikuju uvijek imao neko opravdanje i nekog drugog krivca. Najčešće mu je to bila kriva opozicija. Primjera radi, rekao je da je premijer Barnier smijenjen "zato što su se ekstremna desnica i ekstremna ljevica ujedinile u antirepublikanskom frontu i zato što su snage koje su nekada vladale Francuskom odlučile da im pomognu". A nekad mu je, očigledno, bio kriv i narod, jer je na to što su prošlogodišnji vanredni parlamentarni izbori doveli do blokade parlamenta i institucionalne krize rekao u televizijskom obraćanju: "Moja odluka o raspuštanju Narodne skupštine nije shvaćena".
Hiperaktivni lideri iscrpljuju
I dok se on žali da ga ne shvataju, austrijska komentatorka Susanna Bastaroli ukazuje na to da je jedna od lekcija iz haosa u Francuskoj to da "Macronov tip političara – mladi, hiperaktivni čovjek s radikalnom porukom reformi i personalizovane politike, 'strugač' partija i sistema – iscrpljuje (birače) na duži rok".
Bloomberg
"Entuzijastični i dinamični reformatori, kao što je bio Matteo Renzi u Italiji ili Tony Blair u Velikoj Britaniji, to su već pokazali. Nisu uspjeli zbog Ikarovog efekta (pada nakon velikog uspjeha), spotičući se o sopstvenu oholost. I ostavljajući za sobom mnogo štete", ističe ona u komentaru za austrijski list "Die Presse", dodajući da je izazov za umjerene evropske stranke da predstave moderne, uvjerljive alternative. "Da pokažu da politika zaista može da oblikuje stvari – možda jednostavno kroz dobro upravljanje i s manje sujete".
U tom moru sukobljenih sujeta i lošeg upravljanja, zapravo niko u Francuskoj zaista ne rješava krizu zemlje, čiji javni dug je narastao na oko 3.400 milijardi eura, što je oko 114 posto bruto društvenog proizvoda (BDP), dok su predviđanja da će budžetski deficit ove godine dostići 5,4 posto BDP-a. U pregovorima o budžetu za 2026. svaka partija zapravo razmišlja o budućim izborima i kako će neki njihov potez prihvatiti dio biračkog tijela koje žele da osvoje, a ne o tome kako postići konsenzus ili napraviti kompromis.
Bloomberg
Stoga dopisnik iz Pariza švicarskog lista "Le Temps" Paul Ackermann smatra da, osim Macrona i cijele političke klase, i birači dijele dio odgovornosti za političku krizu.
"Zanimljivo mi je pogledati koliki dio krivice za ovaj nered leži na biračima - drugim riječima, na samom francuskom narodu. Jer, na kraju krajeva, političari samo iznose retoriku za koju znaju da će biti najefikasnija na sljedećim izborima. Oni daju ljudima ono što žele: jasne, beskompromisne stavove – ili jednostavno čisti bijes", navodi Ackermann.
Zbog toga što se ne može odoljeti utisku da se previše ljudi u Parizu fokusira na nove izbore umjesto da se bavi ozbiljnim problemima s kojima se zemlja suočava, vanjskopolitički urednik "Frankfurter Allgemeine Zeitunga" vidi ekonomsku stabilnost Francuske u opasnosti, jer je upozoravajući signal to što druga najveća ekonomija u EU i eurozoni ocijenjena na finansijskim tržištima lošije od Grčke ili Italije.
"Tokom krize eura, Evropa je naučila da će, ako dođe do sukoba, sama tržišta nametnuti reforme. Bilo bi bolje izbjeći ovo iskustvo u Parizu, također u interesu njenih partnera", navodi Nikolas Busse, dodajući da je teško zamisliti da se stvari mogu ovako nastaviti do redovnih izbora 2027. godine.
.webp){kind=icon}
