Dok se predsjednici Sjedinjenih Država i Kine pripremaju za susret na marginama ekonomskog samita u Južnoj Koreji, gdje možda neće ni doći do susreta, pojedini stručnjaci za spoljnu politiku u Vašingtonu nisu samo zabrinuti, već zapanjeni. Dvije najmoćnije nacije na Zemlji djeluju kao da su odlučne da vode ekonomski rat sve do "zagarantovanog međusobnog uništenja". Čini se da jedna od njih nema plan, niti predstavu o tome šta radi.
"Kao prvo, treba razumjeti da Trumpova administracija nema definisanu politiku prema Kini", rekla mi je Rebecca Lissner, nekadašnja glavna savjetnica potpredsjednice Kamale Harris, koja bi bila u Savjetu za nacionalnu bezbijednost da je Harris pobijedila na izborima 2024. godine.
Administracija Donalda Trumpa nema koherentnu strategiju prema Kini, a "trgovinska pitanja su gora nego što tržišta misle", kaže Zack Cooper, dugogodišnji stručnjak za Aziju u American Enterprise Institute. To je zaista loše, jer se berze ljuljaju od aprila. Jedan od njegovih kolega očajan je zbog "devet mjeseci političkih trzavica" i "strateške šizofrenije".
Pokušaj da se sažme nastali haos je kao pokušaj da se cijela radnja serije "Igra prijestola" opiše jednom rečenicom. Ukratko: početkom ove godine, Trump je objavio ekonomski rat većini država svijeta. Gotovo sve zemlje su tražile mir, ali je Kina, kao najmoćija, zadržala čvrst stav, odgovarajući na carine istom mjerom (koje su u jednom trenutku dostigle 145 odsto, a zatim se zadržale oko 30 odsto). Nakon nekoliko pauza, obrta i prividnih popuštanja, nova runda povećanja carina prijeti u novembru.
Carine su bile samo uvod. Vašington i Peking su, potez po potez, počeli da napadaju jedno drugo na svim frontovima. Uvode jedni drugima lučke takse, maltretiraju tehnološke kompanije – SAD pritiska kineske firme koje koriste američke poluprovodnike, dok Kina uzvraća udarac protiv američkih kompanija poput Nvidia i Qualcomm. Izgleda da sve postaje sredstvo za trgovinu, dok se Trumpova administracija neprestano predomišlja. Jednog dana zabrani prodaju mikročipova Kini, sljedećeg dana djelimično ukine zabranu. Dodatnu zbrku unosi i to što Trump u cijelu priču ubacuje i nebitna pitanja, poput sudbine TikToka, kineske aplikacije za video snimke.
Ipak, jedan potez se izdvaja iz haosa. Kina je povremeno ograničavala ili prijetila da će prekinuti izvoz rijetkih metala u kojima ima gotovo monopol. To je bilo sasvim predvidivo, a opet je iznenadilo Trumpovu administraciju. Neki od tih 17 elemenata (koji nisu zapravo rijetki, već ih je teško vaditi) ključni su za proizvodnju magneta u modernoj elektronici, uključujući i one u američkim automobilima i borbenim avionima.
Graham Allison sa Harvard Kennedy School, jedan od najuglednijih teoretičara međunarodnih odnosa, zaključuje da "u igri lanca snabdijevanja Kina drži najbolje karte", a Trump je shvatio da ih on nema.
Cooper iz AEI-ja se ne slaže. "Ne mislim da Kinezi imaju sve karte", rekao mi je. "Mi imamo karte, samo nismo spremni da ih odigramo", dodao je. Na primjer, SAD bi mogle da isključe kineske banke iz dolar-transakcija na globalnim finansijskim tržištima, što bi bilo asimetrično kao i kineska zabrana izvoza retkih zemalja. Većina američkih banaka ne bi mnogo izgubila bez pristupa transakcijama u juanima, ali kineske bi ‘pukle’, smatra Cooper.
Problem je i što je Bijela kuća nedavno otpustila mnoge stručnjake za Kinu koji imaju duboko tehničko znanje potrebno za pronalaženje i korišćenje takvih instrumenata. Jedan od njih bio je David Feith, koji je smijenjen iz političkih razloga, baš kada se konfrontacija sa Kinom zaoštravala.
Takođe je problem što se preostali Trumpovi savetnici međusobno sukobljavaju oko toga šta SAD uopšte žele od Kine. Ryan Fedasiuk sa Georgetown University opisuje tri glavna tabora - ekonomski nacionalisti vole carine same po sebi; realisti tvrde moći fokusiraju se na očuvanje tehnološke i vojne nadmoći SAD, a transakcioni pragmatičari vide carine i druge mjere kao sredstvo za dobijanje ustupaka, poput kineskog ograničenja hemikalija koje se koriste za proizvodnju fentanila. U međuvremenu, Trump deluje kao da nema dosljedan stav.
To znači nemati strategiju. Trumpova administracija nije odgovorila, niti izgleda da je postavila, osnovna pitanja — ni mala ni velika: da li SAD žele kineske investicije ili potpuno razdvajanje ekonomija? Da li žele da prodaju svoje najbolje poluprovodnike i softver, ili da ih zadrže za sebe?
Šire gledano, da li Amerika želi da zadrži Kinu u podređenom položaju ili da sa njom podijeli teret obnavljanja svjetskog poretka i mira — od Ukrajine do Bliskog istoka? Da li su Tajvan i Južno kinesko more vitalni američki interes koji treba braniti, ili samo pregovarački ulog? Da li je Kina neprijatelj koga SAD moraju jednog dana poraziti, ili težak, ali neizbježan partner?
Kada se najviši zvaničnici napokon nađu za istim stolom, rekla je Lissner, „nema luksuza da se kaže: bavićemo se trgovinom, ali ne Tajvanom, ili fentanilom, ali ne Filipinima. To jednostavno ne funkcioniše tako. "Rezultat je takozvana ADD diplomatija — pregovaranje sa deficitom pažnje, bez jasnog cilja i bez kompasa", dodaje.
"Izgleda da Trumpovi saradnici vjeruju da nije potrebna strategija da bi se nešto postiglo", kaže mi Cooper. Njihova logika, kaže on, glasi da je Trump "majstor pregovora, uđe u sobu, procijeni gdje ima prednost, iskoristi je i izađe". Problem je što su se Kinezi dugo pripremali za ovaj obračun, a rijetke zemlje su tek početak. Oni, kaže Cooper, vjeruju da "prave krugove oko Trumpovog tima" i osećaju se vrlo samouvereno.
Ako do sastanka u Južnoj Koreji ne dođe, Kinezi će to pripisati logistici. Usklađivanje termina je zaista teško — Trump treba da posjeti i druge azijske zemlje. Ako do sastanka ipak dođe, malo je vjerovatno da će biti postignuto nešto značajno. Možda će biti privremenog popuštanja carina ili nekog korporativnog dogovora, ali kada je riječ o najvažnijem bilateralnom odnosu na svetu, a to je odnos Amerike i Kine, niko neće biti ništa pametniji.
.webp){kind=icon}
