Možda će proći dosta vremena prije nego što saznamo što su u Aljasci razgovarali predsjednici Donald Trump i Vladimir Putin. No mnogo se može zaključiti iz dvije riječi koje nisu bile izgovorene tijekom pomno režirane, zajedničke konferencije za novinare kojom je sastanak završio: "primirje" i "sankcije".
Postojala su dva Trumpa koja su mogla izaći pred javnost u Anchorageu i teško je precijeniti koliko je toga ovisilo o tome koji će se pojaviti - budućnost Ukrajine, sigurnost Europe, zdravlje transatlantskog saveza i zaštita koju pruža članicama NATO-a.
Jedan Trump je verzija koja već dugo gaji svojevrsnu tinejdžersku zaljubljenost u svog ruskog suparnika. U četvrt stoljeća na vlasti u Rusiji, Putin je postigao mnogo od onoga čemu Trump očito teži u SAD-u: državu, gospodarstvo i medije koji se vrte isključivo oko njega. To je onaj Trump koji je na prethodnom samitu u Helsinkiju prihvatio Putinovu riječ radije nego nalaze američkih obavještajnih službi o tome je li Rusija 2016. pokušala utjecati na predsjedničke izbore u SAD-u.
To je isti onaj čovjek koji je nebrojeno puta ponavljao kremaljsku propagandu o Ukrajini, uključujući i tvrdnju da je ona agresor na vlastitom teritoriju, odgovorna za pokretanje, a time i zaustavljanje, vlastite invazije.
Vladimir Putin i Donald Trump | Bloomberg
No u posljednje se vrijeme pojavila i druga verzija Trumpa, rođena iz frustracije jer je Putin na ovo obožavanje uzvratio ignoriranjem američkih poziva na primirje i pojačavanjem tempa i brutalnosti rata. Taj je Trump priznao da ga Rusija "vuče za nos". Postavio je ultimatum za 8. kolovoza, nakon kojeg bi Moskvi uveo potencijalno skupe sankcije ako ne dođe do napretka prema miru. A kada je pristao taj rok odgoditi u korist samita, zaprijetio je "vrlo ozbiljnim posljedicama" ako dogovor ne uspije.
Trump je također obećao zabrinutim europskim i ukrajinskim čelnicima da će inzistirati na prekidu vatre, nakon čega bi uslijedili pregovori na koje je Zelenskij već odavno pristao.
Bez sankcija
U Anchorageu u petak, međutim, bilo je malo znakova tog Trumpa koji traži mir iz pozicije snage. Istina, američka je strana organizirala zastrašujući zračni prelet tijekom susreta dvaju predsjednika u zračnoj luci, ali to je bilo sve. Primirje, koje je trebalo biti ključni cilj samita, nije ni spomenuto, sve dok Trump u subotu na Truth Socialu nije napisao da je prihvatio Putinov format pregovaranja o punom rješenju dok rat traje. Prema Trumpu, Zelenskij i Europljani bili su oduševljeni kada im je to priopćio. Sumnjam u to.
Nije bilo ni spomena dodatnih sankcija, sve dok Trump u intervjuu kod Seana Hannityja nije rekao da o njima sada ne mora razmišljati - barem nekoliko tjedana.
Nigdje nije bilo "vrlo ozbiljnih posljedica", ni prijetnje njima. Putin, optuženi ratni zločinac, umjesto toga je dobio crveni tepih, prijateljsko tapšanje po ramenu i privatnu vožnju u "Zvijeri", američkoj predsjedničkoj limuzini. Dobio je i pozornicu s koje je mogao probiti svoju diplomatsku izolaciju, bez potrebe da odgovara na pitanja međunarodnih medija.
Najvažnije je ipak to da je Putin uspio u svojoj osnovnoj zadaći - osigurati da može nastaviti ofenzivu u Ukrajini bez američke kazne. Rok od 8. kolovoza je, barem zasad, zaboravljen. A kakav god djelomični nacrt dogovora dvojica lidera među sobom postigli, bio je dovoljno povoljan za Moskvu da Putin upozori Ukrajinu i Europu da mu ne staju na put.
Bloomberg
Prerano je reći s potpunom sigurnošću da je ovo bila izdaja koje su se Zelenskij i njegovi europski saveznici bojali od trenutka kad je Trump pristao sastati se s Putinom nasamo. No postoji razlog za strah od najgoreg u Trumpovim izjavama o primirju: da u dva i pol sata razgovora nije došao ništa bliže rješenju koje bi Ukrajina mogla ili trebala prihvatiti, ali će ipak Kijev sada prikazivati kao glavnu prepreku miru, produbljujući jaz između SAD-a i njegovih tradicionalnih europskih saveznika. Doista, Trump je rekao da je sada na Zelenskom da dovrši posao.
Ako je tako, ovaj na brzinu sazvani samitt nije ni trebao uobičajene iscrpljujuće tjedne ili mjesece priprema, jer mu je funkcija bila kazališna: stvoriti pozornicu na kojoj Trump može započeti američko-ruski "reset" koji mu je, od samog početka, bio prioritet.
Kad je riječ o Ukrajini, američki bi predsjednik u tom slučaju mogao iskoristiti razgovore iza zatvorenih vrata na Aljasci kako bi rekao da je dao sve od sebe za mir, prije nego što opere ruke od čitave stvari. Time bi se oslobodio obveze da izvrši pritisak na Putina, što je očito potrebno da bi se ruskog čelnika natjeralo na zaustavljanje krvoprolića i pregovaranje o istinskom rješenju.
Trump je imao sredstva da to postigne još od dana kada je stupio na dužnost. I još uvijek bi mogao odlučiti prestati da ga "vuku za nos", a samit od petka mogao bi biti uvod u novi i puno oštriji pristup prema svom uzoru u Moskvi. Ali ako je tako, ništa viđeno na Aljasci to nije pokazalo.
.webp){kind=icon}
