Od krpelja i komaraca do pangolina i rakunskih pasa (dvije vrste optužene za životinjsko porijeklo Covida 19), razgovori o divljim životinjama i zdravlju često se oslanjaju na ideju da životinje mogu izazvati bolesti kod ljudi.
To nije nužno pogrešno. Kako ljudi zadiru dublje u divlje prostore i mijenjaju staništa, stvaramo mogućnosti za nove zoonotične bolesti, u kojima patogeni skaču sa životinje na čovjeka, kao što su ptičji grip i ebola. U međuvremenu, klimatske promjene donose infekcije kao što je denga u nova područja.
Ali ono što se možda manje cijeni, i nije tako dobro shvaćeno, jeste neočekivana vrijednost biodiverziteta za naše blagostanje.
Nova studija o slijepim miševima u SAD-u, na primjer, pokazuje nam upravo to. Slijepi miševi jedu insekte u velikim količinama, čak 40 odsto svoje tjelesne težine svake noći, i time pomažu farmerima jer smanjuju populaciju štetočina koje bi inače mogle da oštete usjeve.
Nažalost, 2006. godine slijepe miševe u SAD-u je pogodio sindrom bijelog nosa (WNS), bolest koju izaziva invazivna vrsta gljivica. Pojavivši se iznenada i neočekivano, gljiva se postepeno širila, usput desetkujući lokalne populacije slijepih miševa. Iako tragična, epidemija je stvorila nešto slično nasumičnom kontrolnom ispitivanju, omogućavajući Eyalu Franku, docentu na Univerzitetu u Chicagu, da proučava ekonomski uticaj upoređujući pogođene i nezahvaćene okruge prije i poslije WNS.
Ono što je Frank otkrio u recenziranoj studiji koja je objavljena u časopisu "Science" jeste da su, nakon početka uginuća slijepih miševa u pogođenim okruzima, farmeri povećali upotrebu insekticida prosječno za oko 31 odsto. Ovo je imalo očigledan finansijski uticaj, s opadanjem ukupnog prihoda od usjeva u godinama nakon što je WNS otkriven. Frank procjenjuje da su poljoprivredni gubici koji se mogu pripisati smanjenju populacije slijepih miševa 26,9 milijardi dolara za pogođene okruge od 2006. do 2017. godine.
Ali ono što je šokantnije jeste ono što se dogodilo sa stopama smrtnosti novorođenčadi nakon što je okruge pogodio WNS. Stope smrtnosti beba porasle su u prosjeku za osam odsto u pogođenim okruzima kako se povećala upotreba pesticida. Erozija vjetra i vode može da odnese agrohemikalije dalje od poljoprivrednog zemljišta, potencijalno izlažući ljude hemijskom zagađenju kroz vazduh i vodu za piće. Detekcije insekticida u uzorcima vode širom SAD-a, uključujući i one koje nisu u blizini farmi, veće su između aprila i septembra (sezone poljoprivredne proizvodnje), pa čak i male doze mogu značiti velike koncentracije za odojčad.
Postoji niz indikacija koje upućuju na uzročnu vezu. Prije WNS nije bilo sistemskih razlika između pogođenih i nezahvaćenih okruga - paralelni trendovi počinju da se razilaze tek nakon bolesti. Činjenica da su okruzi bili izloženi u različitim godinama omogućava nam da isključimo opšte trendove u poljoprivredi ili promjene poljoprivrednih politika. Frank je proveo mnogo vremena testirajući robusnost rezultata i provjeravajući druga alternativna objašnjenja kao što su nagla poskupljenja, zdravstvena zaštita, nezaposlenost i vremenske prilike – ali nijedno ne objašnjava porast upotrebe insekticida i smrt beba u pogođenim oblastima.
Dakle, moguće je zaključiti da slijepi miševi mogu imati stvaran efekat na dobrobit ljudi kroz indirektne uticaje. Slični obrasci su primijećeni i na drugim mjestima: Frank je takođe radio na studiji koja je povezivala brzi nestanak lešinara u Indiji – izazvan lijekovima za stoku – sa oko 500.000 viška smrtnih slučajeva od 2000. do 2005. Bez lešinara da efikasno očiste leševe, trule životinje su na kraju zaprljale zalihe vode i dozvolile da divlji psi i pacovi napreduju. Porudžbine vakcina protiv bjesnila porasle su nakon što je populacija lešinara opala.
U međuvremenu, istraživanja u Wisconsinu otkrivaju koristi za ljude od obnove ekosistema. Vukovi, koji su skoro iskorijenjeni sredinom 20. vijeka, mogu pomoći u smanjenju sudara automobila s jelenima tako što plaše plijen da se udalji od puteva. Kako su se populacije vukova (Canis lupus) vratile u državu, broj saobraćajnih nesreća u kojima učestvuju jeleni je opao, dok broj drugih vrsta sudara nije.
Ovi prirodni eksperimenti su rijedak uvid u opipljive prednosti koje nam donose ključne vrste - što znači vrsta sa nesrazmjerno velikim uticajem na životnu sredinu. Ali veze postoje i na globalnom nivou. Opsežna analiza skoro 1.000 naučnih studija objavljenih u časopisu "Nature" otkrila je da je gubitak biodiverziteta najveći pokretač izbijanja zaraznih bolesti, praćen klimatskim promjenama i invazivnim vrstama.
Nije teško zamisliti načine na koje bi gubitak biodiverziteta mogao biti veoma štetan za naše zdravlje, posebno kada se kombinuje s drugim globalnim promjenama: dok klimatska kriza stvara uslove za napredovanje komaraca koji šire virus, zamislite koliko bi problem bio još gori bez zdravih populacija ptica, slijepih miševa, žaba, riba i pauka da ih jedu.
Ali nauka još uvijek sustiže pružanje empirijskih dokaza o društvenim troškovima gubitka biodiverziteta, rekao mi je Frank. Dio problema je da, za razliku od nauke o klimi, biodiverzitet nema koristi od decenija, ako ne i vijekova, visokokvalitetnih globalnih mjerenja. Pošto ekosistemi širom svijeta funkcionišu na složene i jedinstvene načine, biodiverzitet je nemoguće sažeti u jednu uporednu metriku.
Postoji pristup koji postaje sve popularniji među vladama, istraživačkim institucijama i međunarodnim organizacijama pod nazivom "Jedno zdravlje", koji prepoznaje da su zdravlje ljudi, životinja, biljaka i ekosistema međusobno zavisni. Ali ne možemo pravilno koristiti taj pristup bez odgovora na pitanja s rigoroznom naukom. Kao što autori studije u časopisu "Nature" ističu, malo je istraživanja o intervencijama za ublažavanje efekata, poput gubitka biodiverziteta na bolesti. Može li, na primjer, obnova ekosistema biti korišćena kao alat za upravljanje zdravstvenim ishodima?
Epidemija WNS bila je razorna za nekoliko vrsta slijepih miševa u SAD-u, ali nas je takođe naučila nečemu zaista važnom: zaštita, praćenje i proučavanje prirode je od vitalnog značaja za zdravlje ljudi.