Barel nafte na svjetskom tržištu košta oko 80 dolara. Razmislite o snazi te cijene: potaknula je opsežne ljudske napore, bilione dolara ulaganja, tehnološka otkrića, stvaranje nekih od najvećih svjetskih kompanija — a sve to za vađenje fosilnih goriva gdje god se u svijetu mogu pronaći.
Spaljivanjem tih goriva, između ostalog, ove će se godine u Zemljinu atmosferu ispustiti oko 36 milijardi tona ugljičnog dioksida. Kreatori politike htjeli bi taj broj svesti na nulu. Ali da se to postigne zahtijeva snažan poticaj - zbog čega vlade moraju odrediti cijenu ugljika što je prije moguće.
Porez na ugljik bio bi najbolji pristup. To bi preusmjerilo ulaganja prema zelenim projektima i omogućilo vladama da smanje druge, distorzivne poreze. Ipak, politika se dosad pokazala nepremostivom. Bogate nacije strahuju od većih troškova energije i gubitka konkurentnosti. Zemlje u razvoju s ugljično intenzivnim ekonomijama zabrinute su da će platiti više nego što trebaju. Od 2023. dovoljni porezi na ugljik primjenjivali su se na manje od pet posto svjetskih emisija stakleničkih plinova.
Trgovanje ugljikom
Druga je mogućnost trgovanje ugljikom, pri čemu vlade nameću ograničenja emisija i prepuštaju tržištu da odredi cijenu. Učesnici koji mogu smanjiti više mogu prodati kredite onima koji to ne mogu. Trgovinski sistem Evropske unije, najveći od 36 takvih planova koji pokrivaju gotovo petinu globalnih emisija, postavio je cijenu tone ugljika na čak 110 dolara (sada je niža, djelomično zahvaljujući procvatu čiste energije). Na odvojenom, nereguliranom offset tržištu, ekološki orijentirane kompanije finansiraju sve, od tehnologije za hvatanje ugljika u Danskoj do očuvanja šuma u Zimbabveu.
Međutim, ujedinjenje tih tržišta kako bi se postiglo nešto što je približno globalnoj cijeni ostaje daleka perspektiva. Smanjenje emisija nije zamjenjivo poput fizičke robe: tona iz zemlje sa slabim nadzorom možda ne vrijedi mnogo; kompenzacija za spašavanje drveća može nestati kao dim ili biti čista prevara. Cijene se kreću čak do jednog dolara po toni za najlošije kompenzacije, što je dobro samo za najbeznačajnije zelene marketinške trikove. Napori u kontroli kvaliteta, koliko god bili hvalevrijedni, imaju dalek put. Osim ako ublažavanje nije savršeno i trajno, pripisivanje stvarnih emisija ostavlja svijet dalje od neto nule.
U međuvremenu se gubi dragocjeno vrijeme. Kako bi se spriječilo da globalno zagrijavanje prijeđe crvenu liniju od dva stepena Celzija, emisije stakleničkih plinova moraju biti najmanje 25 posto niže do 2030. nego što su bile 2019. Obećanja u okviru Pariškog sporazuma postigla bi smanjenje od samo 11 posto. Globalna ponderirana prosječna cijena ugljika je oko pet dolara po toni, što je manje od desetine minimalnog procijenjenog nivoa potrebnog za kontrolu klimatskih promjena.
Cijene ugljika moraju biti mnogo više kako bi se spriječile katastrofalne klimatske promjene/Bloomberg
Izvediva rješenja su nadohvat ruke. Stručnjaci Međunarodnog monetarnog fonda, na primjer, predložili su donje cijene koje bi vlade mogle uspostaviti korištenjem poreza, trgovine ugljikom ili ekvivalentnih mjera. Ako se postavi od 35 do 145 dolara za zemlje s najnižim prihodima do zemalja s najvišim prihodima i u kombinaciji s adekvatno ambicioznim ciljevima emisija, taj bi pristup trebao biti dovoljan da se svijet vrati na pravi put da ostane ispod dva stepena Celzija.
Ono što je potrebno jeste dogovor koji okuplja kritičnu masu velikih zemalja. Pritisak raste: Nova prilagodba granica EU-a, koja oporezuje uvoz koji ne ovisi o cijenama ugljika, nudi poticaj trgovinskim partnerima bloka na saradnju. S odgovarajućim poticajima, ljudi i kompanije će tražiti najbolje i najbrže načine za smanjenje emisija, potencijalno donoseći ogromne ekonomske koristi. Što je odgoda duža, to će zadatak biti teži.
.webp){kind=icon}