.webp){kind=icon}
Postoji ispravan i pogrešan način da se svijet podstakne da koristi zeleniju energiju. Nažalost, korak Evropske unije (EU), kojim želi da uvede porez na ugljenik na uvoz - u suštini carinu na proizvode napravljene uz korištenje previše prljave energije - predstavlja ovo drugo.
Uvoznici bi morali da se registruju da bi dobili dozvolu za uvoz robe, a plaćali bi porez po proizvedenoj toni ugljendioksida. Ove naknade su namijenjene da odgovaraju onima koje se već primjenjuju u EU, a koje trenutno iznose oko 90 evra po toni. Ova politika takođe ima za cilj da obezbijedi konkurentnost industriji EU i da podstakne strane zemlje da usvoje politike zelene energije.
Ali da li bi? Ekonomske promjene se dešavaju u zavisnosti od zarade, a trenutno se EU okreće ka uglju, veoma prljavom izvoru energije.
U svjetlu te realnosti, smatrajte da predložene carine imaju (najmanje) dva efekta. Prvo, one će potisnuti neku proizvodnju iz stranih zemalja u EU. Drugo, one će podstaći neke strane zemlje da vremenom pređu na zelenije izvore energije kako bi izbjegle porez.
Kratkoročno gledano, dominira prvi efekat: carine će dovesti do veće upotrebe uglja i prljavijeg snabdijevanja energijom.
Budite sumnjičavi prema politici zelene energije koja u početku pogoršava problem. Koliko god dugoročna obećanja zvučala obećavajuće, uvijek postoji rizik da će birokratska inercija intervenisati i da će kratkoročni efekti politike dominirati.
Obrazloženje šta bi bili blagotvorni dugoročni efekti je da će carina države, uključujući neke relativno siromašne zemlje, kao što je Indija, natjerati da se okrenu ka zelenijoj energiji bržim tempom. To bi moglo da se desi. Ali pogledajte samu EU tokom protekle godine. Njene cijene energije su porasle zbog ruskog napada na Ukrajinu, ali EU se nije okrenula ka zelenijoj energiji, kao što je više nuklearne energije ili energije vjetra. Kretala se ka prljavijoj energiji, dijelom zato što su se domaće interesne grupe protivile korisnijim prilagođavanjima.
Dakle, uprkos tome što je imala otprilike najveći mogući podsticaj - rat - EU je napravila štetno, a ne korisno prilagođavanje. Sada se očekuje da mnogo siromašnije zemlje, često s lošijom strukturom upravljanja, budu bolje. Ne samo da je ovo naivno, već je i protekcionistički.
Bloomberg
Rezultati ovoga su zaista neizvjesni. Ali lako je zamisliti da Kina i Indija neće poboljšati svoju energetsku politiku zbog carina EU. Oni, kao i EU, imaju domaće grupe za pritisak koje često stoje na putu do boljih rješenja. Generalno, pokušaji Zapada da oblikuju te države više su propali nego što su uspjeli. Dakle, opet negativni kratkoročni rezultati politike - veća upotreba uglja u Evropi - mogli bi nadmašiti sve dugoročne koristi.
Čak su i pozitivni dugoročni efekti nepoznanica. S jedne strane, povećanje carina daje podsticaj da se krene ka zelenijoj energiji. S druge strane, to čini zemlje izvoznice siromašnijim nego što bi inače bile. Siromašnije nacije su manje zainteresovane za poboljšanje svoje životne sredine, pošto je čista životna sredina u velikoj mjeri luksuzno dobro. A ekstremno siromaštvo pogoršava druge globalne probleme, uključujući pitanja koja proizilaze iz migracije. Da li politika EU treba da otežava industrijalizaciju Afrike?
Neko se takođe mora zapitati da li je obećanje nižih carina u zamjenu za zeleniju energiju vjerodostojno. Jednom kada su protekcionističke mjere na snazi, teško ih je poništiti. EU bi ubirala prihode od carina, a domaće industrije EU bi dobile zaštitu u trgovini. Svaka reklasifikacija uvoza kao suštinski "zelenijeg" zahtijevala bi prekograničnu istragu i odobrenje koje bi moralo da prođe kroz više nivoa birokratije. Takve promjene neće biti lako ostvariti, posebno u eri u kojoj su sve popularnija ograničenja trgovine.
Bloomberg
Tačan odgovor nije, naravno, ne raditi ništa. Umjesto toga, EU bi trebalo da se stavi u poziciju da marginalne promjene u njenom sopstvenom snabdijevanju energijom podrazumijevaju prije manje nego više uglja. Nuklearna energija može biti primarno sredstvo ka tom cilju, ali sam cilj je važniji od metode. Pomjeranje EU ka manjoj upotrebi uglja je ne samo samo po sebi poželjno, već bi učinilo i buduće promjene politike EU, uključujući porez na ugljenik, prije više nego manje efikasnim.
U međuvremenu, najvjerovatniji scenarij će se odigrati sam od sebe: EU će okretati svoje točkove, prepuštajući se protekcionizmu i osjećajući se dobro kada razmišlja o sebi - sve na račun budućnosti naše planete.
