.webp){kind=icon}
Dobre vijesti stižu sa Balkana. I ne, to nije početak sablasne šale. Mislim na sporazum postignut ove nedjelje između lidera Srbije i Kosova, pod pokroviteljstvom Evropske unije.
Dogovor da se uradi šta? Za početak, dogovorite se o stvarima - isprva malim i beznačajnim, kao što su legitimnost međusobnih registarskih tablica i carinskih pečata. Ali plan je da se taj spisak nastavi, sve dok - držite palčeve - sam proces ne dovede do povjerenja i mira, u vrijeme kada je ne samo regionu već i svijetu potrebno više i jednog i drugog.
Pa neka se cijeli svijet razoren ratom drži za ovaj novi i krhki detant između Srba i Kosovara. I neka svjetska problematična mjesta - od Izraela i Palestine do Sjeverne Irske, Kavkaza i Afrike - pogledaju na Balkan i upijaju lekciju. Jer ako se pomirenje dogodi ovdje, može se dogoditi bilo gdje.
Svijet muči ''balkanizacija''
Ako škiljite u atlas, možete zaključiti da je ono što muči veliki dio svijeta "balkanizacija". Taj termin je prvobitno opisivao etničku fragmentaciju i sukobe - uključujući i etničko "čišćenje" - nakon što se multinacionalne imperije raspadnu. Balkanizacija u tom užem smislu je ono što je zadesilo istoimeno poluostrvo nakon povlačenja Osmanlija, a opet nakon raspada Jugoslavije. Spustio se na Afriku 1950-ih i 60-ih kada su se britanski i francuski kolonijalisti povukli, ili na Kavkaz nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Šire rečeno, balkanizaciju bih definisao kao borbu između suprotstavljenih narativa o žrtvama i njihove upotrebe za propagiranje mržnje između grupa koje bi umjesto toga trebale da žive kao dobri susjedi. U tom smislu, Liban i cijel Levant je balkanizovan. U mojim mračnijim trenucima, bojim se da čak i SAD idu u tom pravcu.
Ruski genocidni napad na Ukrajinu možda na prvi pogled ne izgleda kao slučaj balkanizacije. Umjesto toga, to liči na atavistički rat imperijalnog osvajanja - pokušaj ponovnog uspostavljanja imperije, a ne na posljedicu njenog kolapsa. Ruski predsednik Vladimir Putin zaista sebe poredi sa nekadašnjim carevima.
Ipak, Rusi, uključujući Putina, gledaju na Ukrajinu (i razna druga mjesta) prije onako kako su Srbi vidjeli Bosnu i Hercegovinu ne tako davno, ili kako danas gledaju na Kosovo. Naime, oni poriču nacionalni identitet svoje susjedne države, prevodeći ga umjesto toga na podređenu ulogu u sopstvenoj etničkoj ili imperijalističkoj priči. Rezultat u oba slučaja su suviše često bila zvjerstva.
Rimovanje srpskog i ruskog narativa
Srpski i ruski narativi se rimuju i na druge načine. Oba naroda, kao pravoslavni Sloveni, često ispovjedaju posebnu vezu (koju očigledno ne osećaju prema pravoslavnim i slovenskim Ukrajincima). Oni plasiraju slične priče o prijetnji od neprijateljskog Zapada, sa NATO-om - koji je bombardovao jugoslovenske (tj. srpske) snage 1999. da bi spriječio zločine nad kosovskim etničkim Albancima - u ulozi zlikovca.
Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. Ali ni Srbija ni Rusija ga ne priznaju kao državu, a Moskva i Beograd su do sada zajedno radili na blokiranju članstva Prištine u Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim tijelima.
U međuvremenu, etničko-albanska većina na Kosovu sumnjiči srpsku manjinu za pobunu ili još gore. Srpska vlada se zauzvrat protivi stvarnom ili izmišljenom ugnjetavanju svojih etničkih srodnika na Kosovu i prijeti posljedicama. Nasilje nikad nije daleko. Prošle godine se gotovo razbuktalo oko banalnog pitanja koje registarske tablice treba da koriste kosovski Srbi - beogradske ili prištinske.
Ono što Srbija i Kosovo dijele, a što nedostaje drugim balkanizovanim regionima svijeta, jeste zajednička težnja: članstvo u Evropskoj uniji. To daje Briselu određeni uticaj u guranju novog narativa koji bi zamijenio iskonske balkanske komplekse žrtve.
Mali koraci
Ta nova priča se zove "Evropa". Nazvao sam to alzaškom alternativom, po regionu - Alzasu - za koji su se Francuska i Njemačka borile generacijama prije nego što su shvatile da moraju da prestanu. Poslije Drugog svjetskog rata, najveći neprijatelji su se pomirili i učinili nacionalne granice istovremeno svetim i uglavnom irelevantnim unutar onoga što je postalo EU. Alzašani, ma kojim jezikom govorili njihovi preci, danas žive kao slobodni Evropljani.
To je duh koji je Josep Borrell, najviši diplomata EU, kanalisao najavljujući ovonedjeljno približavanje Srbije i Kosova, koje je on pratio. Sporazum, rekao je on, "nije za Evropsku uniju, već za građane Kosova i Srbije".
Ovaj novi narativ o prevazilaženju razlika i pronalaženju međusobnog iskupljenja očigledno će se teško prodati na Balkanu. Bosna i Hercegovina do danas visi o koncu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić - koji je nekada radio za Slobodana Miloševića, "kasapina Balkana" - nazvao je kosovskog premijera Albina Kurtija "terorističkim ološem". Kurti je zauzvrat Vučića nazvao "malim Putinom". Ništa od ovoga nije obećavajuće.
Pa ipak, i Vučić i Kurti - kao i Bosanci, Crnogorci, Albanci i Severni Makedonci - žele u EU. Ovo im daje šansu da prevaziđu sopstvene sjenke, kako kažu Nijemci. Za Vučića i Srbe to mora uključivati i osudu Putina, antitezu evropskih vrijednosti.
Prerano je da se Vučić i Kurti proglašavaju balkanskim Sadatom i Beginom ili bilo šta slično. Ali mir i uljudnost uvijek počinju gestom, ma koliko malim, hrabrosti i velikodušnosti. Možda je Evropa ove nedjelje napravila mali prvi korak ka prevazilaženju balkanizacije kao takve.
