.webp){kind=icon}
Izdajnička nova era u globalnoj politici započela je novim i dramatičnim vojnim zavjetom Evrope i Sjedinjenih Američkih Država prema Ukrajini. Moramo brzo prepoznati njegove opasnosti, bez samozavaravanja ili eufemizma.
Unatoč gotovo godinu dana oštrih ekonomskih sankcija, pa čak i ozbiljnih neuspjeha na bojnom polju, čini se da Rusija nije spremnija pregovarati o prekidu rata. Umjesto toga, odgovorila je mobilizacijom dodatnih trupa i uništavanjem ukrajinske civilne infrastrukture. Ruski predsjednik Vladimir Putin vjerovatno će izazvati dodatne eskalacije i to još više, kao odgovor na odluku Zapada da pošalje borbene tenkove u Ukrajinu.
U međuvremenu, nema znakova da se značajan broj Rusa naljutio ili razočarao u svog nepromišljenog vođu. Čini se da malo ko osporava njegovo znatno pojačano uvjerenje da se moralno dekadentni Zapad okuplja protiv njihove zemlje.
Za rat u Ukrajini krivi SAD i NATO
Nema dokaza ni da se ljudi i vlade na globalnom jugu, koji najviše pate od ekonomskih posljedica rata, odlučno okreću protiv Putina, niti da većina svjetske populacije vidi ruski napad na Ukrajinu kvalitativno drugačijim od Američke invazije na Irak. U Indiji, koja je navodno saveznik Zapada, nedavna anketa pokazala je da je više ispitanika za rat u Ukrajini okrivilo NATO ili SAD nego Rusiju.
Nije čak ni jasno, u nedostatku javne rasprave, što većina ljudi u zapadnim zemljama podržava produbljivanje njihove konfrontacije s Rusijom. Zapravo, njihovo se mišljenje gotovo i ne traži. Njemačko stanovništvo oštro podijeljeno u vezi s pitanjem slanja tenkova Leopard 2 u Ukrajinu barem je vodilo dugu unutarnju raspravu. Vlade SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva jedva su obavijestile svoje građane prije nego što su angažirale naprednije oružje u sukobu.
Zapadne vlade danas imaju koristi od širokog i uglavnom neospornog konsenzusa među think tankovima i glavnim časopisima: poraz Rusije, ako ne i direktna kapitulacija, ključan je za osiguranje teritorijalnog integriteta Ukrajine i budućnosti kao suverene nacije. Ovo bi moglo biti tačno. Ali svaka vjera koju naše političke i medijske elite prihvaćaju ispravno i ponašaju se mudro trebala bi biti neugodna uz sjećanja na njihov rad posljednjih godina.
Sve velike zemlje zapadnog saveza učestvovale su u mnoštvu vojnih fijaska koji su opustošili cijele regije Azije, Bliskog istoka i Afrike. Politički čelnici umarširali su u lako predvidljive katastrofe popraćeni horom medijskih kuća, od Fox Newsa do Economista, koji su prigušivali ili namjerno delegitimizirali glasove protivljenja.
Elite sklone greškama
Postoji dobar razlog za brigu kada, još uvijek nekažnjeni za svoje katastrofalne smetnje, mnogi u zapadnom intelektualno-industrijskom kompleksu ponovo navijaju za vojnu intervenciju, ovaj put protiv fanatičnog vođe zemlje s nuklearnim oružjem.
Još gore, mi ostali ne izgledamo dovoljno uznemireni ovim spektaklom elita sklonih greškama koje opet donose odluke koje mijenjaju historiju i geografiju bez odgovarajućeg demokratskog nadzora. U zemljama u kojima su se dogodili politički potresi posljednjih godina, linije rascjepa između vladajućih i onih kojima se vlada lako bi se ponovo mogle proširiti. Kao što je Donald Trump vješto pokazao, demagozi su uvijek spremni iskoristiti nezadovoljstvo beskrajnim, skupim ratovima u kojima se ne može dobiti.
Budućnost Ukrajine kao demokracije također postaje mutnija kada se uzme u obzir nedavna sudbina zemalja obasutih oružjem i dolarima. Jedna od najkorumpiranijih zemalja svijeta prije rata, Ukrajina se čini sve dalje od perspektive poštene i odgovorne elite. U konačnom obračunu finansijskih i moralnih malverzacija tokom rata, nedavni skandal u koji su umiješani dužnosnici bliski predsjedniku Volodimiru Zelenskom vjerovatno će se pokazati beznačajnim.
Previše je znakova da potraga za saveznicima u onome što je sada zapravo rat Zapada protiv Rusije utječe na političko i moralno prosuđivanje. Stoga se Indija rutinski predstavlja na Zapadu kao protuteža kineskim i ruskim autokratima čak i dok njena hinduistička suprematistička vlada intenzivira svoj napad na demokratiju, a zemlja pojačava kupovinu ruske nafte. Prevladava bizaran zaborav na dva svjetska rata dok se, uz klicanje Zapada, Njemačka ponovo naoružava i šalje vojnu opremu na svoja stara stratišta.
Nepromišljene vlade
Jedna od jednostavnih historijskih lekcija koje se zanemaruju jeste da su vlade posvuda sklone postati još nepromišljenije kako se vojna eskalacija počinje činiti jedinim putem do mira. Čelnici Japana, još jednog militarističkog terora 20. stoljeća, ponovo naoružavaju svoju zemlju u dramatičnim razmjerima, čak i po cijenu napuhavanja njezina ionako iznimnog fiskalnog deficita.
Nepotrebno je dodavati da japanska vlada nije ponudila detaljan prikaz rizika uključenih u ovu militarizaciju (od Kine i Rusije, dviju zemalja s kojima je vodila ratove), a kamoli objasnila kako će zemlja s akutnim nedostatkom mladih ljudi popuniti redove veće i sofisticiranije vojske.
Takvi znakovi neodgovornosti jednako su očiti među zapadnim političkim establišmentima, koji pokušavaju proširiti svoj vojni trag u inozemstvu čak i dok se bore protiv ekonomske krize kod kuće. Oni su najjasnije upozorenje koje imamo o dubljem i opsežnijem požaru koji je pred nama.
