Svakog ljeta, tamo u vrijeme kada vrhunski klubovi odrađuju kolektivni godišnji odmor, a bosanskohercegovački započinju (i često završavaju) svoju evropsku avanturu, na domaćem se medijskom nebu ispoštuje stara tradicija. Nekada ćete na priču naići u mainstream medijima, nekada čuti u televizijskom prijenosu, u posljednje vrijeme najčešće naletjeti u nekakvom komentaru ili na društvenim mrežama, ali teško da će proći ljeto bez priče o ribarima, konobarima ili zubarima koji fudbal igraju iz zabave, entuzijazma i čisto amaterski.
I čak i kada priča ima romantični ugao, ona je ispričana svisoka i potcjenjivački. Međutim, osim što se ignoriše činjenica da amaterski sport sam po sebi nikako nije loša stvar, nego nužna baza za bilo kakav razvoj i rezultat, otvara se i sasvim logično pitanje - koliko su klubovi iz Bosne i Hercegovine zapravo daleko od amaterizma.
Jesu li uopšte klubovi u BiH profesionalni u pravom smislu te riječi?
Ovdje, naravno, tema nije individualni, a ni timski kvalitet koji bh. sportske organizacije, ili u ovom slučaju fudbalski klubovi, imaju ili nemaju. U teoriji, prvoligaški bh. klubovi jesu profesionalni, s obzirom na to da moraju ispunjavati kriterije NSBiH za dobivanje licence za takmičenje. Osim igračkog kadra, ti kriteriji podrazumijevaju i da svaki klub ima stalno zaposlene u različitim segmentima organizacije, od direktora, generalnog sekretara, preko liječničke službe, trenera u mlađim kategorijama do predstavnika za medije. Svi klubovi koji su u posljednjih pet godina osigurali nastup u ligi dobili su i licencu, što nam veli da je sve u redu.
Saša Ibrulj /Privatna arhiva
Naravno, stvari su u praksi potpuno drugačije. Kod dobrog dijela klubova većina pozicija van terena popunjena je samo na papiru, dok ti klubovi jedva da funkcionišu u većini stvari sasvim normalnih za profesionalne sportske organizacije. I dok administracija nekako preživljava jer je nužda, ostali segmenti, koji bi zapravo trebali klubove održavati stabilnim i održivim poput (bilo kakve) prodaje, sponzorstva, marketinga, hospitalityja i odnosa s navijačima kao krajnjim konzumentima, skoro i da ne postoje.
Kakvo je stanje?
Prema posljednjem dostupnom istraživanju o stanju finansijskog i investicijskog okruženja u evropskom klupskom fudbalu, koje je UEFA objavila u februaru ove godine, Bosna i Hercegovina spada u grupu od 19 evropskih zemalja čiji je ukupni prihod prvoligaških klubova manji od 20 miliona eura. Prema tom istraživanju, BiH je na 38. mjestu (od 55) u Evropi s ukupnim prihodom od 17 miliona eura. Međutim, od toga tek 0,8 miliona otpada na prodate ulaznice, a 0,4 na prodata televizijska prava - dvije stvari koje bi trebale generirati mnogo veći dio prihoda. Uzmemo li u obzir neto vrijednost klubova, situacija je još lošija - bh. klubovi su na minus 4,2 miliona eura, odnosno na tek 43. mjestu u Evropi.
UEFA se u svom istraživanju, dakako, vodi službenim podacima dobivenim putem licenciranja, ali čak i oni koji površno prate domaći klupski fudbal jako dobro znaju da se radi o friziranim brojkama i da je udio crnog novca zapravo mnogo veći.
Naime, prema svemu sudeći, u kriterije NSBiH i UEFA-e ne spadaju logika, ali ni poštivanje Zakona o radu. Tako je, recimo, dobojska Sloga 2022. prikazala godišnji izdatak za plate radnika u bruto iznosu od 72.764 KM. FK Tuzla City godinama je prijavljivao bruto plate u iznosu od 580.000 KM, dok je Borac iz Banjaluke u prošloj sezoni - u kojoj je osvojio titulu prvaka - na plate i ostale lične prihode potrošio 874.043 KM. U rosteru su imali više od 30 igrača i trebalo bi da u stručnom štabu, administraciji, raznim službama i omladinskom pogonu imaju bar dvadesetak ljudi u radnom odnosu. Zaokružimo li na 50, prosječna bruto plata profesionalca u Borcu bila bi oko 1.450 KM; za stotinu maraka više od minimalne plate u RS. U isto vrijeme, FK Sarajevo je trošio 3,5 miliona maraka, Zrinjski 7,3 miliona, a spomenuta Sloga došla je na 1,14 miliona maraka.
Kada je riječ o prihodima, s obzirom na to da su oni od TV prava i ulaznica minimalni, klubovi ovise o dvije stvari. Prva su izlazni transferi, ali taj segment donosi novac tek manjem broju klubova i on najčešće nema veliki utjecaj na budžet. Druga važna stavka jeste državni budžet. Prema dostupnim podacima, pretprošle godine osam klubova iz budžeta različitih državnih instanci prihodovalo je ukupno 5,7 miliona maraka, a prošle godine to je naraslo na 10,3, odnosno barem četvrtinu ukupnih prihoda svih klubova. I to uz činjenicu da nisu dostupni podaci za sve klubove, uključujući i Borac. U isto vrijeme, dio klubova ima milionske porezne dugove.
(Ne)vlasnička struktura
To nas dovodi do vlasničke strukture. Prema UEFA-inim pravilima i bh. zakonima - iako je u praksi drugačije - u BiH nema privatnih klubova, a zvanično ni stranih investitora. Gotovo svi stadioni su u vlasništvu lokalnih zajednica, pa UEFA procjenjuje da su svi klubovi zajedno, sa svojim nekretninama i osnovnim sredstvima, vrijedni 4,9 miliona eura. To BiH svrstava na 41. mjesto u Evropi. Usporedbe radi, Srbija je na 25. mjestu sa 22 miliona eura, a Hrvatska 22. sa 44 miliona.
Gotovo svi klubovi u Bosni i Hercegovini, čak i oni najbogatiji i najuspješniji, zapravo su formalno-pravno udruženja građana. Prema svojoj definiciji, po Zakonu o udruženjima i fondacijama BiH, to je svaki oblik dobrovoljnog povezivanja više fizičkih ili pravnih lica radi unapređenja i ostvarivanja nekog zajedničkog ili općeg interesa ili cilja, u skladu s Ustavom i Zakonom, a čija osnovna svrha nije sticanje dobiti.
Ukratko, i prema zakonu po kojemu funkcionišu na papiru i prema načinu na koji funkcionišu u praksi, bosanskohercegovački fudbalski, a pogotovo ostali sportski klubovi, mnogo su bliže amaterizmu nego profesionalizmu. Ulaganja u gotovo sve klupske segmente i strukture osim igračkog kadra su ili minimalna ili nepostojeća, što na kraju čak i zemlje gdje je fudbal službeno amaterski ili poluamaterski sport stavlja u bolji položaj od Bosne i Hercegovine. Zemlje u kojoj fudbaleri i treneri zaista ne trebaju i ne moraju raditi kao konobari, ribari ili zubari. Ali svi ostali koji rade u klubovima - moraju.
Saša Ibrulj je sportski novinar.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}
