.webp){kind=icon}
Nakon pobjede ultradesničarskog Nacionalnog saveza na izborima za Evropski parlament u Francuskoj, predsjednik te države Emmanuel Macron donio je riskantnu odluku da raspiše prijevremene parlamentarne izbore. Mnogi posmatrači su datu stratešku kalkulaciju Macrona poredili s neuspješnom riskantnom igrom tadašnjeg britanskog premijera Davida Camerona, koji je 2016. godine raspisao referendum povodom Brexita.
Za Camerona i njegove konzervativce poslije osam godina možemo sa sigurnošću reći da je pomenuti potez bio katastrofalan, u prvom redu za istoimenu partiju, a svakako i štetan po britansku ekonomiju. Porota još odlučuje o uspjehu ili neuspjehu u Macronovom slučaju. Ono što povezuje Cameronovu i Macronovu hazardersku avanturu nije njen rezultat, već motiv. U Britaniji je umjerena desnica, flertujući s Brexitom, pokušala da preotme glavne argumente krajnje desnice, dok je u Francuskoj ideološki centar postavio za cilj da delegitimizuje radikalnu desnicu, koja je upravo bila trijumfovala na evropskim izborima.
Ako Macronovu igru posmatramo s te tačke gledišta, da radikalna desnica ne može zaista da pobijedi u Francuskoj i da joj takve hvalisave tvrdnje ne mogu dati vjetar u leđa prilikom uveliko značajnijih predsjedničkih izbora 2027. godine, onda zadati cilj jeste ostvaren. Prijevremeni izbori u Francuskoj prevashodno su ponizili krajnju desnicu i stavili je na njeno mjesto.
Međutim, pobjeda nad francuskim desnim ekstremistima ne može se pripisati samom Macronu i njegovoj centrističkoj partiji Preporod, već dvama faktorima: prvi je uspješna, odgovorna i nesebična saradnja centra i ljevice; drugi je struktura francuskog dvokružnog većinskog izbornog sistema, koji je niko drugi do De Gaulle svojevremeno ustrojio kako bi spriječio komuniste da preuzmu vlast u Francuskoj.
Depositphotos
Posmatrajući rezultate samih prijevremenih izbora, najveći dobitnik je koaliciona ljevica, a najveći gubitnik upravo Macronova partija; ali Macron je to unaprijed znao kada je raspisivao izbore, dakle, njegov cilj nije mogao biti poboljšanje rezultata sopstvene partije, što čini njegov potez nepopularnim u njenim redovima. Ipak, rezultati ovih parlamentarnih izbora i onih iz 2022. godine ne razlikuju se suštinski kada je riječ o formiranju vlade – ponovo nijedna partija ili koalicija ne raspolaže potrebnim brojem mandata kako bi formirala neophodnu većinu u parlamentu.
Ključna razlika se svodi na činjenicu da je u prethodnom sazivu parlamenta Macronova partija imala legitimitet da predvodi vladu, budući da je bila stranka s najvećim brojem osvojenih poslaničkih mjesta. Sada kada je ona pala na drugo mjesto, legitimitet za formiranje vlade ima ljevičarska koalicija s nazivom koji odiše predratnom istorijom – Novi narodni front. Data koalicija formirana je prije oko mjesec dana kao prepreka izazovu ekstremne desnice i nije stabilna, budući da se sastoji iz tri partije – radikalne ljevice, umjerenih socijalista i zelenih.
Radikalna ljevica ne namjerava da sarađuje s Macronom. Njena spoljna politika je slična onoj krajnje desnice – anti-EU i anti-NATO, dok se na unutrašnjem planu zalaže za razorno visoke poreske stope i naglo podizanje javne potrošnje. Krajnja ljevica kao takva bila bi još razornija na čelu Francuske od krajnje desnice, naročito u ekonomskom smislu, ali se isto može reći i za njenu spoljnopolitičku strategiju.
Otuda je Macronova glavna prilika da sa umjerenom ljevicom načini dogovor. To može biti manjinska vlada koju bi predvodili socijalisti, a podršku u parlamentu im pružali centristi i dio umjerene desnice, a može biti i koaliciona, što bi bilo manje u interesu socijalista, koji ne žele da budu viđeni kako otvoreno paktiraju sa centrom.
Manjinska vlada bi bila nestabilna, teško da se može održati puni mandat, ali bi raskorak u ekonomskoj politici bio znatno manji od slučaja da ijedan od ideoloških ekstrema u Francuskoj bude u prilici da se domogne vlasti. Visina vrijednosti francuskih akcija, kao i kurs evra, već su se stabilizovali nakon prvog kruga parlamentarnih izbora 1. jula, kada je postalo jasno da će krajnja desnica imati manje šansi da samostalno osvoji većinu mandata.
Akcije su nastavile umjeren rast i poslije drugog kruga 7. jula, kada su stigle definitivne vijesti da je krajnja desnica tek na trećem mjestu po snazi u francuskoj asembleji. Panična reakcija tržišta u trenutku kada je Macron raspisao izbore krajem juna zamijenjena je smirivanjem tenzija, ali bez osjetnog optimizma da će se francuska politička scena stabilizovati u srednjem roku. Tržište aksiomatski dobro reaguje na stabilnost i probiznis političke mjere.
Ekonomski gledano, za Francusku bi bilo najbolje ne da formira manjinsku ili širu koalicionu vladu, već tehnokratsku vladu s podrškom umjerenih partija širom ideološkog spektra. Ovom ishodu se najvjerovatnije nada i Macron, a takva vlada bi skinula odgovornost za neuspjeh socijalne politike kako sa socijalista tako i sa centra.
Treba razumjeti da u francuskoj političkoj utakmici, koja je tek zašla u drugo poluvrijeme, nijedna partija ne želi odgovorno na sebe da preuzme breme upravljanja državom i donošenje teških ekonomskih odluka u situaciji rasta državnog javnog duga u odnosu na BDP. Ali, kako bi uopšte došlo do razmatranja scenarija tehnokratske vlade, najprije treba iscrpiti pregovarački potencijal umjerene ljevice i centra.
Bloomberg Mercury
Dok Francuska ulazi u finalne pripreme pred Olimpijske igre ovog ljeta, pred njenim političkim establišmentom predstoji težak zadatak vraćanja stabilnosti poljuljanom sistemu. Uzimajući u obzir da novi izbori, to jeste njihovo ponavljanje uslijed nemogućnosti formiranja parlamentarne većine, ne odgovaraju nijednoj umjerenoj opciji, treba očekivati rasplet u vidu jednog od navedenih scenarija za formiranje vlade.
Na kraju, izgleda da je Macronov gambit bio neophodan kako bi nagli uspon krajnje desnice bio zaustavljen, pa makar po cijenu žrtvovanja broja poslaničkih mjesta njegove partije. U ekonomskom pogledu, dati potez neće donijeti osjetni boljitak, ali ni gubitak, dok je već pozitivno djelovao na francusko društvo, povezujući konačno centar i ljevicu na zajedničkom zadatku odbrane Pete republike.
