Baveći se inženjerskim poslom u oblasti telekomunikacije i IKT generalno, a posebno u onm dijelu gdje tehnološka rješenja treba dovesti u vezu sa drugim sektorima privrede i društva, nerijetko se iznenadim koliko je ne-IKT zajednica neinformisana o potencijalima tehnologija za razne primjene u njima bliskim sferama, ali i koliko smo spremni ili nespremni kao društvo u BiH.
Robovanje navikama i tradicionalnom načinu rješavanja zadataka svakako je jedno od glavnih prepreka da se u razne usluge uvedu inovacije – inovacije su zaokreti, oni traže određeni napor, a svaki napor nas pomjera iz ugodne zone komfora da određene procedure i postupke provodimo sa 30 posto fizičke, a možda još i manje, mentalne snage – rutina tu uglavnom preuzima zasluge. Ipak, svijet se nije ubrzano razvijao u 20.vijeku, a nastavio još brže u 21.vijeku jer se držao tih komformnih putanja, nego je hrabro koračao u nepoznato i čini to i dalje, tražeći neke nevidljive granice mogućnosti nauke i tehnologije koje sa najboljom maštom ne možemo danas vjerovatno ni zamisliti.
FTJJP efekat
Sa pozicije običnih ljudi, u Bosni i Hercegovini posebno je interesantno diskustovati optimizaciju vremena i resursa. Ako danas poželite da registrujete pravno lice, iako značajno pojednostavljeno u odnosu na prije desetak godina, još uvijek ćete morati da "ganjate" papire, razne potvrde, uvjerenja, da se prijavite na šalterima poreskih uprava, privrednih sudova, odete u banku i to na licu mjesta riješite da imate kompanijski račun, i sve to manje-više će uzeti par dana, ako ne i nedjelja doslovnog "ganjanja".
Aleksandar Mastilović/Privatni arhiv
Teško da će vas promašiti iskustvo "FTJJP-efekta" odnosno "fali ti još jedan papir" gdje vas pošalju sa jednog na drugi kraj grada u neku instituciju da čekate još sat vremena u redu i da onda predate zahtjev i dođete za sedam dana opet čekajući u redu sat vremena da podignete neko rješenje ili uvjerenje. Kad se dobro "naganjate" u tih 7-10 dana, ako ste imali sreće da vas ne vrate još jednom, sigurno ćete bar biti zadovoljni brojem pređenih koraka na pametnim satovima i kojim kilogramom manje - ako uz to tajming bude žarko ljeto ili hladni zimski dani sa snijegom, iskustvo će biti još intenzivnije.
Gore navedena priča nije samo problem građana ili preduzetnika, kao individualaca. Pomalo me je i strah izračunati koliko ljudi i koliko sati su isti bez uzimanja slobodnih dana napustili radno mjesto da prođu kroz ovaj začarani put (razumijem ih, za neke postupke ni dva godišnja odmora im ne bi bili dovoljni, a ko bi se odrekao tih malobrojnih slobodnih dana, op.a.). Kada bi sabrali te ljude i sate i pomnožili sa bruto satnicom prosječno plaćenog zaposlenog u BiH u privredi, dobili bi štetu koja bi zasigurno prešla milijardu evra, a istovremeno bila bar pet do deset puta veća od prikupljene takse koju uprava uzima za razne usluge.
BH bajka
E sad zamislite priču iz bajke – sve institucije i organi uprave u BiH su digitalizovani, posjeduju elektronske registre i evidencije, međusobno automatski ili poluautomatski uz nadzor i odobrenje komuniciraju i razmjenjuju informacije. Umjesto da ganjate papire, samo podnesete zahtjev za registraciju kompanije, prijavu rođenja djeteta, ili upis nekretnike, registrujete vozilo… i onda sve ove institucije kojim se obratite na dva klika miša dobiju sve one "papire" koje ste vi "ganjali" u elektronskoj formi i ažurno na trenutak kada je informacije bila potrebna.
Treba vam račun u banci – ne kopirate lične karte (iako je to Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH jasno zabranila, neke banke će to još uvijek raditi, dati vam papir gdje potpišete saglasnost za to, iako je ne možete dati saglasnost za radnju koja nije legalna) i ne donosite "CIPS" sa svojom adresom, nego banke i druge ovlašćene institucije imaju ograničeni pristup bazama za provjeru tačno onih podataka koje smiju i trebaju vidjeti da bi se postupak završio. Da bi sve ovo moglo da se prevede u elektronsku – digitalnu ravan, jedna stvar je ključna: provjera identiteta podnosioca zahtjeva, ali i izdavaoca rješenja odnosno potpisnika ugovora elektronski. A kako se to radi – tako što pružaoci usluge povjerenja izdaju kripto-ključ poznat i kao "elektronski potpis", odnosno "elektronski pečat" ako se radi o identifikaciji pravnog subjekta ili organa uprave.
Razgovarajući sa ljudima posljednjih mjeseci, iznenadio sam se da sam čak i od savjetnika ministara i načelnika jedinica lokalne samouprave čuo izjave da je sve ovo navedeno super, ali da nama legislativa ne dozvoljava da pređemo na elektronski bezpapirni režim rada. Iznenadio sam se, ali istovremeno i sam sebi objasnio odakle ovakav stav – toliko smo se navikli da u svemu kasnimo za EU pa i državama regije da ako niste u nekoj oblasti da pratite redovno procese, uglavnom možete samo da se iznenadite da smo negdje odradili posao kako treba.
"Rat" države i entiteta
Legislativa u BiH koja uređuje oblast elektronskog potpisa i elektronskog dokumenta počela je da se usvaja još u periodu 2013.-2016.godine, uz neke manje i veće izmjene i dopune, i to na nivou Bosne i Hercegovine, ali i entitetskom nivou Republike Srpske i Federacije BiH – tako da nam propisa ne nedostaje. Kad im ovo predočim, ljudi uglavnom pitaju pa zašto onda to niko ne primjenjuje. Razloga je nekoliko – prvo, deceniju je trajala politička borba da li će izdavalac digitalnog sertifikata sa elektronskim potpisom, odnosno pružalac usluge povjerenja, biti na nivou države ili entiteta.
Ruku na srce, to je čisto političko pitanje, sa aspekta tehnike može ih biti i više sve dok se svakom pojedinačno zaista i vjeruje. Da je to tako, pokazalo se kada je ne čekajući rješenje na političkoj ravni, tržište uzdrmao ulazak komercijalnog pružaoca usluga izdavanja elektronskog potpisa, koji je privatna kompanije i nije iz BiH. Kasnije, ne vjerovatno svojom voljom, nego pritisak transportne zajednice i pravila EU oko carine, Uprava za indirektno oporezivanje BiH počela je izdavati elektronski potpis prevoznicima, a kasnije i svim ostalim zainteresovanim na komercijalnoj osnovi.
Drugi razlog što u organima uprave ovo nije zaživjelo je neusklađivanje ostale legislative sa usvojenim propisima – prvenstveno, zakona o (opštem) upravnom postupku na nivou BiH i entiteta, onda pravilnika i uredbi koji uređuju kancelarijsko poslovanje, te niza drugih propisa koji regulišu neke posebne oblasti. Ipak, i ti propisi su konačno usklađeni i posljednje izmjene koje su bile potrebne su usvojene i objavljene u službenim novinama u avgustu 2022.godine.
Očigledno je da nedostaje marketinga, da se šira populacije upozna sa ovim činjenicama, kako državni službenici tako i građani. Kada pritisak postane dovoljan, krenuće se u akciju. U suštini, ostaju još dva koraka – da i uprava i privreda i građani zaduže elektronske potpise, a da uprava omogući elektronske servise za predaju zahtjeva i izdavanje elektronski potpisanih rješenja, uvjerenja, potvrda, izvoda iz matičnih knjiga kroz neki budući portal e-građanin i e-privreda. I tu smo na korak od toga da više ne ganjamo papire, da štedimo vrijeme i novac, ali i da čuvamo životnu sredinu štampajući manje – nažalost nekad je i jedan korak previše, sve preostalo je da se donese strateška odluka.
Aleksandar Mastilović je ekspert u oblasti telekomunikacija, s iskustvom u oblasti tehnike, akademije i rada u vladinom sektoru.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}
