.webp){kind=icon}
Prošlo je malo više od pola poslovne 2023. godine, pa se može podvući određena refa na stanje u bh. prerađivačkoj industriji.
Statistike su uglavnom dobre, bilježi se manji ili veći rast po skoro svim za BiH bitnim granama industrije.
Ima doduše kod određenih kompanija naznaka da je recesija u Njemačkoj u posljednjih nekoliko mjeseci izazvala pad potražnje. Takve kompanije su i same na potezu da što prije nađu dodatne kupce, projekte ili tržišta. A to je ujedno i lijek za sve buduće krize ili recesije, raznovrsnost kupaca i tržišta. Jer i pored recesije je EU tržište toliko veliko da je dovoljno otkinuti mali udio njihovog uvoza iz Kine i tako narudžbama pretrpati cijelu BH ekonomiju.
Tu na djelu imamo tzv. proces Nearshoringa, tj. potrebe da se ključni dobavljači EU kupaca prebace što bliže mjestu potrošnje. A što bliže, to je naravno i cijeli naš region.
Ne ulazeći ovdje u detaljne statistike, postoje rezultati istraživanja stanja u bh. kompanijama rađenog za mnoge sektore u okviru PIT konferencija, događaja namijenjenih upravo proizvodnji i industriji.
Depositphoto
Menadžment kompanija uglavnom kao goruće navodi tri problema: Nedostatak ili kašnjenje dobave sirovine, nedostatak stručnih ili bilo kakvih kadrova i neadekvatne kupce s prilično malim maržama.
Ako ovaj prvi problem zanemarimo jer će se sam stabilizirati na globalnom nivou, ovo drugo i treće postaje hroničan problem naših kompanija.
Idemo od trećeg. Tradicionalno smo u posljednjih 25 godina kao industrija orijentisani manje više na vršenje usluge, na proizvodnju dijelova, sirovina ili poluproizvoda za krajnje kupce u EU. Čak i kad se proizvede gotov proizvod, to je najčešće pod drugim brandom za razne trgovce u EU. Samim tim, marže su vro niske, oko 10 posto u prosjeku. To ne omogućava značajan razvoj poslovanja, niti u segmentu proizvoda niti za povećanje primanja uposlenika.
Šta raditi? Doći do boljih poslovnih modela. S većim udjelom korištenja domaće pameti, s većim učešćem kompleksnih tehnologija, s većom dozom usluge za izvozne kupce. A tamo gdje je to moguće, iskoristiti postojeće resurse kao odskočnu dasku za razvoj i lansiranje na tržište vlastitih proizvoda. Primjer GS Group iz Travnika. Od klasične metalske kompanije razvili su se segmenti elektro bicikala i elektro dostavnih vozila. Primjer za slijediti.
Dolazimo do ključnog izvora glavobolje u kompanijama. Radna snaga. Više nije kao nekad, da nema stručne radne snage. Sad nema nikakve. Na konkurs se ne prijavi niko. Posla ima preko glave, ali nema više radnika. Uglavnom se može čuti iz većine kompanija.
Bloomberg
Ustvari ovdje imamo klasičnu razliku između želje i potrebe. Firme misle da su im potrebni dodatni radnici. A ustvari je potrebna veća produktivnost. Dakle, učinak po radniku ili mašini. A ona se postiže na dva načina: automatizacijom i boljom organizacijom koja uklanja gubitke u korištenju radnika, mašina i prostora. Mnoge firme nažalost ili ne vide da im je potrebna bolja produktivkost, ili vide, ali ne žele mijenjati navike.
A dosadašnje navike su nastale u vremenu kad je radne snage bilo u izobilju. Sad kad je više nema, firmama su potrebni menadžeri koji žele i znaju sprovesti efikasnu organizaciju. Do ovakvih je menadžera naravno teže doći, ali vrijeme je da se oni potraže širom BiH i regiona. Odlična baza može biti i naša dijaspora, mnogi bi rado iskoristili dobru šansu za povratak.
Dalje, mnoge firme misle kako su nemoćne pred činjenicom da ne mogu doći do novih radnika. Da više ništa nije u njihovoj moći. Da država ili neko drugi treba nešto poduzeti. Dvije teze mogu ovdje biti od pomoći.
Prvo, postoje proizvodne firme (najčešće one u stranom vlasništvu) koje nemaju nikakvih problema s regrutacijom dovoljnog broja ljudi. Dakle, ako mogu oni, zašto ne možemo mi? Hajde da vidimo šta i kako to oni rade. Drugo, u modernim vremenima stručne vještine jako brzo zastarijevaju. Svaka se firma za sebe treba što prije osposobiti da bude svojevrsni trening centar, neovisno o tome šta dolazi iz škola i fakulteta.
Depositphotos
Oni koji ne promijene ove navike, morat će se, nažalost, navići da im lokalna ili svjetska konkurencija odvodi radnu snagu.
Takve probleme će mnogo manje imati oni koji što prije naprave promjenu navika u smjeru boljih poslovnih modela, bolje produktivnosti i bolje perspektive za svoje radnike. Kao primjer takve proizvodne firme navodim Medena Commerce iz Tešnja (ne mora, dakle, biti strana firma).
Postoji veliki broj bh. radnika koji još uvijek vagaju da li otići vani ili ne. Upravo za ovakve je borba. Svaka firma svojom politikom i pružanjem odgovarajuće perspektive može pomoći kod odluke za ostanak.
Na kraju, tu je i famozno pitanje uvoza radnika. Zašto da ne, budućnost donosi migracije i trebamo se što prije navići na poslovanje u takvom okruženju. Kao što je imala Njemačka nekad u 70-im. Firme koje žele ići u tom smjeru trebaju se osposobiti da što efikasnije mogu prihvatiti i staviti u pogon veći broj stranih radnika. To je jedan cijeli novi proces koji se treba uvesti u firmama. To naravno i dalje neće riješiti problem produktivnosti koji je i dalje jedan od dva ključna.
Da ne bude zabune, kao bh. proizvodnja i industrija smo već prilično dobri. I svakog dana napredujemo. Ovdje je pitanje kako da budemo izvrsni. Jer ono što nas je dovelo dovde, ne znači da je to najbolje da nas vodi dalje.
Tarik Kadrispahić je stručnjak za industriju i direktor Targera
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
