Obnavljamo zgrade, klime rade, a i dalje nam je vruće. Gdje griješimo?

Većina ljudi misli da će se zgrade klimatskim promjenama prilagoditi boljom izolacijom, novom fasadom ili snažnijim klima-uređajima. Arhitekti upozoravaju da to nije dovoljno. Neke pogreške nastale tijekom projektiranja gotovo je nemoguće naknadno ispraviti, a upravo će se zgrade koje danas gradimo koristiti desetljećima, u klimi koja će izgledati bitno drukčije nego danas.

Zbog toga se sve češće postavlja pitanje projektiramo li zgrade koje će biti jednako funkcionalne i za dvadeset ili trideset godina ili ćemo ih vrlo brzo morati prilagođavati uvjetima za koje nikada nisu bile projektirane.

Marko Dabrović, jedan od osnivača arhitektonskog studija 3LHD, upozorava da najveći problem predstavljaju zgrade s velikim nezaštićenim staklenim površinama, predubokim tlocrtima, jednostranom orijentacijom i okolišem bez zelenila.

"To je posebno problematično jer ćemo zbog smanjenja emisija CO₂ morati manje rušiti i znatno dulje koristiti postojeće građevine. Ono što danas izgradimo morat će se koristiti i prilagođavati desetljećima. Pročelje se može obnoviti, ali lošu orijentaciju, predubok tlocrt i zgradu bez mogućnosti prirodnog provjetravanja vrlo je teško naknadno promijeniti“, objašnjava Dabrović za Bloomberg Adriju.

Klimatske promjene sve snažnije utječu i na europsko gospodarstvo. Europa se zagrijava približno dvostruko brže od globalnog prosjeka, a toplinski valovi više nisu izazov samo za zdravstvene sustave ili elektroenergetsku mrežu. Sve više utječu na produktivnost, povećavaju troškove gospodarstva i otvaraju pitanje koliko je postojeća infrastruktura uopće prilagođena novim klimatskim uvjetima.

Europska komisija procjenjuje da će države članice do 2050. godine morati ulagati gotovo 70 milijardi eura godišnje u prilagodbu klimatskim promjenama, dok Bloomberg u svojoj analizi upozorava da je velik dio europskih zgrada projektiran za klimu koja više ne postoji.

Najveće pogreške nastaju prije gradnje

Kad se govori o pregrijavanju zgrada, rasprava se najčešće svodi na debljinu izolacije ili snagu klima-uređaja. Dabrović smatra da je to pogrešan pristup jer problem nastaje mnogo ranije, u trenutku kada se određuju položaj zgrade, njezina orijentacija, dubina tlocrta ili količina staklenih površina.

 

"Još se često projektira prema prosječnim klimatskim podacima, iako su toplinski valovi sve dulji, a noći sve toplije. Pritom zgrada nije izolirani objekt. Ako je okružena asfaltom, betonom, tamnim krovovima i pročeljima, cijeli se okoliš tijekom dana zagrijava i noću ne uspijeva ohladiti. To je učinak urbanog toplinskog otoka. Zato projektiranje danas mora početi od mikroklime lokacije i odnosa zgrade prema okolišu, a ne završiti na njezinu pročelju."

To znači da se zgrada više ne može promatrati odvojeno od prostora koji je okružuje. Asfalt, beton i tamne površine tijekom dana akumuliraju toplinu, a noću je postupno otpuštaju, zbog čega se gusto izgrađeni dijelovi gradova hlade znatno sporije od zelenijih područja. Učinak urbanih toplinskih otoka zato tijekom toplinskih valova dodatno povećava potrebu za hlađenjem i otežava prirodno rashlađivanje zgrada.

Kompleks CityLife u Milanu jedan je od najpoznatijih europskih primjera suvremene održive arhitekture | Bloomberg

Prema Dabroviću, klima-uređaj najčešće rješava posljedicu, a ne uzrok problema.

"Najčešće su to prevelike staklene površine bez vanjske zaštite od sunca, loša orijentacija i tlocrti koji ne omogućuju prirodno provjetravanje", dodaje.

Velike staklene fasade posljednjih su desetljeća postale jedno od obilježja suvremene arhitekture. Međutim, problem nije u staklu kao materijalu, nego u tome kako se koristi i koliko je zgrada zaštićena od izravnog sunčevog zračenja.

"Staklo treba birati prema orijentaciji i namjeni prostora. Zimi želimo iskoristiti sunčevu energiju za pasivno zagrijavanje, dok ljeti izravno sunce treba zaustaviti prije nego što prođe kroz staklo. To se postiže kombinacijom odgovarajuće solarne propusnosti stakla, konzola, dubokih lođa, tendi i drugih oblika vanjskog zasjenjenja. Unutarnje zavjese ili rolete reagiraju prekasno jer je toplina tada već ušla u prostor“, govori Dabrović. Jednako važnim smatra i prostor oko zgrade, koji se pri projektiranju često podcjenjuje.

Upravo zato sve više gradova pokušava vratiti zelenilo u gusto izgrađene dijelove grada. Europska unija kroz programe prilagodbe klimatskim promjenama financira i projekte ozelenjivanja urbanih prostora, a među gradovima koji su za to dobili europska sredstva nalazi se i Zagreb.

Kako projektirati zgradu za toplije ljeto

Može li se zgrada u našoj klimi projektirati tako da i tijekom toplinskog vala ostane ugodna bez klimatizacije? Dabrović smatra da može, ali samo ako se o tome razmišlja od samog početka.

Takav pristup već se godinama primjenjuje u zemljama koje imaju razvijene standarde pasivne gradnje, ali zbog sve češćih toplinskih valova postaje sve važniji i u Hrvatskoj te ostatku regije. Cilj više nije samo smanjiti potrošnju energije, nego projektirati zgrade koje će prirodnim putem zadržavati ugodnu temperaturu što je dulje moguće.

U tome važnu ulogu imaju i građevinski materijali, iako se njihova važnost često pojednostavljuje. Posljednjih godina sve se više govori o povratku drva, kamena, zemlje i drugih prirodnih materijala, no Dabrović upozorava da izbor materijala sam po sebi ne može riješiti problem.

Stabla i zelene površine mogu znatno ublažiti učinak urbanih toplinskih otoka | Jure Živković za 3LHD

"Materijali su važni, ali sami po sebi nisu dovoljni. Ključno je kako su ugrađeni i kako rade zajedno s ostalim elementima zgrade. Drvo je obnovljivo i ima nizak ugljični otisak, zemlja i kamen imaju veliku toplinsku masu, a prirodni izolacijski materijali mogu poboljšati kvalitetu unutarnjeg prostora. Međutim, nijedan materijal neće nadoknaditi lošu orijentaciju ili izostanak zaštite od sunca."

Drugim riječima, održivost ne počinje odabirom materijala, nego kvalitetnim projektom. 

Kako prilagoditi postojeće zgrade klimatskim promjenama

Slična logika vrijedi i za energetsku obnovu postojećih zgrada. U javnosti se ona često svodi na novu fasadu i deblji sloj izolacije, no trebala bi obuhvatiti i zaštitu od ljetnog pregrijavanja, poboljšanje prirodnog provjetravanja, ozelenjavanje okoliša i krovova te povećanje otpornosti zgrada na klimatske ekstreme.

Takav pristup posebno je važan jer će najveći dio zgrada koje ćemo koristiti sredinom stoljeća već biti izgrađen. To znači da prilagodba klimatskim promjenama neće ovisiti samo o novim projektima, nego i o tome koliko ćemo uspješno obnoviti postojeći fond zgrada.

Jedan od primjera takvog pristupa je Grand Park Hotel Rovinj, projekt studija 3LHD, u kojem je, kaže Dabrović, posebna pozornost posvećena upravo pasivnim rješenjima za zaštitu od ljetnih vrućina.

"Najvažniji elementi su duboke lođe i konzole koje štite staklene površine od ljetnog sunca, prirodno provjetravanje zajedničkih prostora, ozelenjeni krovovi i velika količina mediteranskog zelenila koje stvara hlad i povoljniju mikroklimu. Istodobno, zimi je omogućeno iskorištavanje sunčeve energije za pasivno zagrijavanje."

Projekt Hotela Park naglašava važnost zelenila i pasivnih rješenja u oblikovanju ugodnije mikroklime | Jure Živković za 3LHD

Takav pristup pokazuje da arhitektura ne mora birati između energetske učinkovitosti i ugodnog boravka. Dobro projektirana zgrada može istodobno smanjiti potrošnju energije, povećati toplinsku ugodu i ograničiti potrebu za klimatizacijom, čak i tijekom razdoblja ekstremnih vrućina.

Ipak, pojedinačni projekti neće biti dovoljni ako se ne promijeni način na koji se planiraju gradovi. Posljednjih desetljeća razvoj je često bio usmjeren na maksimalno iskorištavanje građevinskog zemljišta, dok su zelene površine, prirodna ventilacija i mikroklima ostajali u drugom planu. Klimatske promjene sada pokazuju da upravo ti elementi postaju važan dio otpornosti gradova.

Dabrović smatra da arhitekti danas imaju veću odgovornost nego prije jer projektiraju zgrade koje će služiti generacijama u bitno drukčijim klimatskim uvjetima.

"Arhitektura više ne može biti samo odgovor na funkcionalne i estetske zahtjeve. Mora odgovoriti i na klimatske izazove. To znači razmišljati dugoročno i projektirati zgrade koje će ostati ugodne, energetski učinkovite i za nekoliko desetljeća."

Možda upravo zato najveća promjena nije u tome što ćemo graditi drukčije zgrade, nego što ćemo ih početi projektirati za klimu kakva tek dolazi, a ne za onu kakvu smo nekad imali. Jer pročelje se može obnoviti, ali pogreške u temeljnim odlukama o položaju, orijentaciji i prirodnom provjetravanju vrlo je teško naknadno ispraviti.