Prije nego što su Amerikanci 2003. godine izvršili invaziju na Irak, izazvavši ono što neki nazivaju „najvećom geopolitičkom katastrofom 21. stoljeća do sada“, američki ministar obrane Donald Rumsfeld izgovorio je svoje najpoznatije riječi. Definirajući vrste rizika, na vrh je stavio "nepoznate nepoznanice", stvari o kojima ništa ne znamo i stoga ih je nemoguće predvidjeti. Kategoriju neizvjesnosti redefinirao je u prvoj godini svog drugog mandata američki predsjednik Donald Trump, koji postaje definicija maksimalnog rizika.
Nepredvidljivost i impulzivnost američkog predsjednika ovih dana teško opterećuju Iran, gdje se od prosinca održavaju najveći prosvjedi u 47-godišnjoj povijesti Islamske Republike Iran. Trump je više puta javno podržao prosvjednike, pozvao ih da "preuzmu svoje institucije" i prijetio Teheranu "vrlo oštrim mjerama" ako nastave nasilno gušiti prosvjednike i provoditi najavljena pogubljenja. U srijedu poslijepodne čak se činilo da ćemo svjedočiti ponavljanju lipanjskog sukoba, ovaj put bez sudjelovanja Izraela kao inicijatora.
Washington je u srijedu poslijepodne objavio da povlači dio osoblja iz svoje najveće vojne baze Al Udeid u Kataru. Podsjetimo, Amerikanci su to učinili dan prije nego što su Izraelci napali Iran u lipnju. No, na iznenađenje gotovo svih, američki predsjednik je tada novinarima u Ovalnom uredu rekao da je dobio "prilično uvjerljive informacije da su pogubljenja i masakri u Iranu završili".
Na pitanje je li trenutno isključena vojna intervencija, Trump je odgovorio da "ćemo pričekati i vidjeti kako će se stvari razvijati". Baš kad se činilo da je Bliski istok na rubu novog regionalnog rata, vratio se u stanje neke vrste odgođenog rješenja. Ali prosvjedi u Iranu i dalje traju, čak i ako neki strani mediji izvještavaju da sve manje Iranaca ide na prosvjede zbog nasilja represivnih vlasti. Iran je od tada otvorio svoj zračni prostor.
Prosvjedi diljem Irana jenjavaju zbog straha od nasilnog odgovora represivnih vlasti.
Je li Trump pritisnuo 'crveni gumb'?
"Trump nema strategiju", komentira politiku administracije politolog Tomaž Deželan. Izvana je često teško povezati Trumpove stavove u koherentnu strategiju, a još manje predvidjeti njegov sljedeći potez. "Njegova strategija ludila je u tome što iza nje ne stoji nikakva strategija. To dokazuje ekstremna nekoordiniranost i nedostatak informacija njegovog užeg kruga, koji samo prati predsjednikove postupke i prilagođava se temi", dodao je stručnjak. Trump je, kaže, i prevrtljiv oko vlastitih odluka, jer ih "često kasnije poriče", o meni, politologu, nepoznatoj ženi na čelu najvećeg gospodarstva.
Nitko ne može vidjeti hoće li Trump napasti Iran, ali treba istaknuti da je američki predsjednik stavio svoj kredibilitet na kocku, jer je više puta izjavio da će SAD posredovati ako Teheran ubije vlastite prosvjednike. Islamska Republika je nekoliko puta prekoračila tu granicu, pa se Trump držao svojih govora. Istovremeno, vrijedi proučiti turbulentnu i prilično neprijateljsku povijest između predsjednika i Irana, koja bi mogla ponuditi određeni uvid u Trumpove sljedeće korake.
Antagonizam prema Islamskoj Republici Iran bio je jasan čak i u Trumpovom prvom mandatu. U ljeto 2018. jednostrano se povukao iz nuklearnog sporazuma koji je s Teheranom sklopio njegov prethodnik Barack Obama i uveo opsežne ekonomske sankcije protiv režima. Početkom siječnja 2020. naredio je i atentat na zapovjednika elitnih jedinica Iranske revolucionarne garde, generala Kasema Suleimanija.
Od povratka u Bijelu kuću, prvo je pokušao brzo obnoviti nuklearni sporazum s drugačijim odredbama, ali neizravni pregovori s Iranom za predsjednika nisu dovoljno brzo urodili plodom. Zatim se, pred kraj takozvanog 12-dnevnog rata između Irana i Izraela, bombardiranjem iranskih nuklearnih postrojenja, pridružio strani potonjeg.
Dimenzije su danas nešto drugačije nego u lipnju, jer SAD nemaju nosače zrakoplova u regiji. U jesen je administracija odlučila rasporediti pomorske snage u Karipskom moru, što je počelo vršiti pritisak na Venezuelu. A kako su izvijestile strane agencije, Pentagon je posljednjih dana odlučio da će nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln i njegova borbena skupina krenuti iz Južnog kineskog mora prema Bliskom istoku. Washington trenutno ima šest ratnih brodova u regiji Bliskog istoka, unatoč činjenici da SAD još uvijek ima široku mrežu baza tamo - najmanje 19 - uključujući osam stalnih baza.
Bloomberg
Visokopozicionirani američki dužnosnik potvrdio je za New York Times kasno u srijedu da Trump nije ublažio vojne opcije koje su mu posljednjih dana predstavili njegovi zapovjednici te da sve ovisi o tome što će učiniti iranske sigurnosne službe.
Zalivske monarhije u Washingtonu lobiraju protiv američkog napada na Teheran.
Kakve mogućnosti imaju SAD?
SAD bi se mogao odlučiti za nekoliko različitih oblika intervencije. Najvjerojatnije opcije bile su postavljanje dodatnih Starlink terminala kako bi se pomoglo prosvjednicima u koordinaciji protiv internetske blokade režima, te kibernetički i zračni napadi na sigurnosne snage Islamske Republike Iran, posebno Iranski revolucionarni gardijski korpus (IRGC).
Shahram Akbarzadeh s australskog Sveučilišta Deakin rekao je za Al Jazeeru da Trump preferira kratke, odlučne operacije koje minimiziraju rizik za američke trupe. Kao primjere naveo je nedavnu otmicu Nicolasa Madura i atentat na Soleimanija. Procjenjuje da bi napad na vrhovnog vođu bio teoretski moguć, ali Trump bi trebao računati na neizbježnu odmazdu. Prema njegovim riječima, ako bi Ali Khamenei bio uklonjen, IRGC bi najvjerojatnije preuzeo vlast, što bi bila loša opcija za SAD, jer bi Iran mogao skliznuti u otvorenu vojnu vlast, još neprijateljskiju prema Washingtonu.
Vojna intervencija, kao što smo vidjeli u Venezueli, malo je vjerojatna, jer su logistički uvjeti mnogo izazovniji. Udaljenosti do rezidencije vrhovnog vođe veće su za helikoptere, a iranske sigurnosne snage su u stanju visoke pripravnosti. Kopnena invazija na Iran također je malo vjerojatna, jer bi bila preskupa i zahtijevala bi dugoročnu obvezu, nešto što je Trump izbjegavao.
Stručnjak za Iran Vali Nasr, u međuvremenu, objašnjava da Iran možda vjeruje da bi Washington pokušao ukloniti vrh režima ciljanim udarom, a zatim prisiliti ostatak vlade da odustane od svojih nuklearnih ili raketnih programa. Po toj logici, SAD žele promijeniti pravila igre, a ne nužno provesti kopnenu invaziju ili se uključiti u promjenu režima i dugoročnu "izgradnju nacije" kao u Iraku ili Afganistanu.
Bloomberg
Kako bi Iran reagirao u slučaju napada SAD-a?
Iran je proteklog tjedna više puta upozorio da će oštro odgovoriti u slučaju američkog napada. Kao "legitimne" ciljeve naveo je američke vojne baze u regiji, uglavnom u susjednim državama Perzijskog zaljeva. Američki brodovi u regiji i Izrael spomenuti su kao ciljevi.
Zaljevske države, uključujući Saudijsku Arabiju i Katar, lobiraju u Washingtonu protiv napada na Teheran, izvijestio je Wall Street Journal. Bloomberg je izvijestio da se te i druge zemlje, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, boje uvlačenja u regionalni sukob koji bi mogao proizaći iz američkog napada na Iran.
Zaljevske države prvenstveno su zabrinute zbog prelijevanja američko-iranskog sukoba po cijeloj regiji i nestabilnosti u Iranu, što bi naštetilo njihovim ekonomskim ambicijama. Zaljevske monarhije posljednjih su se godina etablirale kao regionalna utočišta stabilnosti i turizma.
Međutim, ovaj put se ne govori toliko o iranskim oštrim protumjerama u slučaju stranih napada kao tijekom 12-dnevnog rata u lipnju; u to vrijeme se mnogo govorilo o iranskom potezu zatvaranja Hormuškog tjesnaca. Tjesnac, koji je na najužem mjestu širok samo 39 kilometara, prenosi trećinu svjetskih zaliha prirodnog plina i oko 25 posto svjetske nafte.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca naglo bi povećalo inflaciju i troškove energije te poremetilo industriju diljem Europe. Proizvodni, prometni i poljoprivredni sektor bili bi posebno ranjivi, a posljedice bi osjetila i globalna tržišta dionica. Iran se nije odlučio zatvoriti ga u lipnju jer bi to ozbiljno oštetilo iransko gospodarstvo, budući da Teheran izvozi većinu svoje nafte kroz tjesnac. To bi također razljutilo Kinu, najvećeg iranskog kupca nafte. Ali ako bi režim osjetio da mu je kraj blizu, sve bi opcije bile na stolu.
Terminske cijene sirove nafte Brent pale su u četvrtak za oko 3 posto na oko 64,50 dolara po barelu, prekinuvši petodnevni rast jer se geopolitički rizik donekle smanjio nakon što je Trump rekao da bi SAD mogao odgoditi vojnu akciju protiv Irana. Međutim, napetosti ostaju visoke, a cijene nafte već nose "geopolitičku premiju".
.webp){kind=icon}
