.webp){kind=icon}
Europska unija ponovno se našla u slijepoj ulici. Budući da Rusija obustavlja opskrbu plinom, vlade moraju pronaći načine za ublažavanje šoka visokih cijena, zaštitu ranjivih, obeshrabriti potrošnju i ubrzati prelazak na alternativnu energiju.
Nažalost, dužnosnici EU igraju se idejom koja će vrlo vjerojatno pogoršati stvari: ograničenjem cijena.
Nesumnjivo visoke cijene energije predstavljaju prijetnju. U referentnoj nizozemskoj ustanovi za prijenos vlasništva prirodni plin košta oko 140 eura (148 dolara) po megavat satu, što je pad od vrhunca od više od 300 eura u kolovozu, ali još uvijek daleko više od prosjeka prije krize od oko 20 eura. Povrh sve veće krize troškova života, taj bi porast mogao učiniti zimsko grijanje i električnu energiju nedostupnima za mnoge Europljane.
Ipak, ograničavanje cijena jedan je od najgorih mogućih odgovora. Kao prvo, malo je vjerojatno da će funkcionirati kako se reklamira: ako dobavljači ne mogu dobiti tržišnu cijenu, prodavat će što više mogu drugdje, pogoršavajući nestašice. Što je još gore, u mjeri u kojoj je gornja granica obvezujuća, ona će potaknuti potrošnju, iscrpljujući dragocjene rezerve i potencijalno zahtijevajući racioniranje koje nameće vlada.
Dobro je, dakle, što se europski čelnici dosad nisu uspjeli dogovoriti o obvezujućoj gornjoj granici. Početni prijedlog Europske komisije, koji podržavaju zemlje poput Njemačke i Nizozemske, postavlja gornju granicu tako visoko da je malo vjerojatno da će ikada biti pokrenuta. Ali ovaj je pristup također izazvao bijes zemalja, uključujući Italiju i Poljsku, pogoršavajući podjele u trenutku kada je jedinstvo u suočavanju s ruskom agresijom ključno.
Umjesto da pri ponovnom susretu pristanu na nesretni kompromis, dužnosnici bi trebali u potpunosti odbaciti ideju ograničenja cijena i razmotriti bolje alternative.
U idealnom slučaju, vlade bi prepustile tržištu da određuje cijene i ublažile bol izravnim subvencijama najugroženijim potrošačima, čime bi se očuvao cjenovni signal, obeshrabrila potrošnja i potaknula prijelaz na zelenija goriva. Ako se to pokaže izazovnim, drugo najbolje rješenje je njemačka "kočnica cijena plina", koja subvencionira cijene do određenog postotka tipične potrošnje (80 posto za kućanstva, 70 posto za industriju), ali inače dopušta da prevladaju pune tržišne cijene. Iako nije dobro usmjereno na potrebite, ovo barem nudi malo olakšanja uz zadržavanje poticaja za očuvanje, što je dobro i za Njemačku i za njezine susjede.
Izazov je natjerati druge europske vlade da usvoje takve politike. Jedan od razloga zašto zemlje poput Italije podržavaju ograničenje cijena je taj što si ne mogu priuštiti mehanizme poput njemačkog, za koji se očekuje da će koštati 54 milijarde dolara do travnja 2024. To govori u prilog stvaranju fonda za energetsku krizu za cijelu EU. Slično fondu uspostavljenom za borbu protiv pandemije koronavirusa, ublažio bi određeni šok koji različito utječe na različite zemlje članice. Mogla bi se koristiti za potporu subvencijama osmišljenim za smanjenje potražnje za plinom i za financiranje ulaganja u veću energetsku neovisnost od Rusije.
Umjesto da se svađaju u vezi s kontraproduktivnim politikama, europski čelnici trebali bi iskoristiti ovu priliku i napraviti korak prema jačoj uniji.
