Plaža u Italiji postaje luksuz: Ležaljke 225 eura, domaći sendviči pod zabranom

Talijanske privatne plaže nisu samo simbol ljetnog turizma, već i važna gospodarska grana. Prema procjenama konzultantske kuće Nomisma, one ostvaruju oko 2,1 milijardu eura godišnjih prihoda, dok država na raspolaganju ima oko 28.000 koncesija za upravljanje plažama, barovima i drugim obalnim uslugama.

Unatoč veličini tržišta, taj je sustav već gotovo dva desetljeća predmet spora s Europskom unijom, koja od Italije zahtijeva da koncesije dodjeljuje putem otvorenih javnih natječaja i time omogući veću konkurenciju. Talijanske su vlade reformu više puta odgađale, a trenutačno zakonodavstvo produljuje valjanost postojećih koncesija najmanje do rujna 2027., u određenim slučajevima čak i do ožujka 2028. godine.

U središtu rasprave nije samo pristup plažama, već i pitanje upravljanja javnom imovinom. Većina koncesija u rukama je obiteljskih tvrtki koje licencije često prenose s generacije na generaciju i upozoravaju da su desetljećima ulagale u infrastrukturu, ugostiteljsku ponudu, spasioce i održavanje plaža.

S druge strane, potencijalni novi ponuditelji i Europska komisija smatraju da zatvoreni sustav ograničava konkurenciju i otežava ulazak na tržište. Prema podacima talijanskog Državnog revizorskog suda, država je između 2016. i 2020. godine od koncesijskih naknada u prosjeku prihodovala oko 102 milijuna eura godišnje, što je znatno manje od prihoda koje ostvaruje taj sektor.

Bitka između javnog dobra i privatnog posla

Posljedice dugogodišnjeg sustava koncesija najvidljivije su na samoj obali. Prema podacima talijanske organizacije za zaštitu okoliša Legambiente, koje prenosi The Guardian, privatna kupališta zauzimaju oko 43 posto pješčanih plaža u Italiji. Na nekim od najpopularnijih turističkih destinacija taj je udio znatno veći – u mjestima Forte dei Marmi, Pietrasanta i Camaiore u Toskani privatne plaže pokrivaju čak 94 do 98 posto obale, zbog čega je pristup besplatnim plažama snažno ograničen.

Upravitelji privatnih kupališta ističu da gosti ne plaćaju samo mjesto na pijesku, već cjelokupnu uslugu. "Prednost privatnih plaža jest to što posjetitelji na jednome mjestu dobivaju sve što im je potrebno za opušten dan uz more", rekao je za Reuters Simone Vincenzi, upravitelj kupališta Pino al Mare u Santa Severi sjeverno od Rima, kojim njegova obitelj upravlja već treću generaciju. Uz dvije ležaljke i suncobran, za koje treba izdvojiti do 42 eura na dan, gostima nude i restoran, hotel, igralište za odbojku na pijesku, dječje igralište te cjelodnevnu prisutnost spasioca.

Zagovornici slobodnog pristupa obali na situaciju gledaju sasvim drukčije. Oni upozoravaju da se javne plaže često nalaze na manje privlačnim lokacijama, primjerice na stjenovitim dijelovima ili u blizini ispusta oborinskih voda. "Besplatne plaže potisnute su na najmanje poželjne dijelove obale. To je logika isključivanja, a ne poticanja slobodnog pristupa moru", izjavila je za Reuters Elisabetta Gallo iz pokreta Free Seas National Coordination, koji se bori za više javno dostupnih plaža.

Cijena dana na plaži raste

Odlazak na talijanske privatne plaže iz godine u godinu postaje sve skuplji. Prema istraživanju potrošačke organizacije Altroconsumo, koja je analizirala cjenike 222 kupališta u deset obalnih mjesta, prosječna cijena tjednog najma suncobrana i dviju ležaljki u prvoj polovici kolovoza iznosit će 225 eura. To je šest posto više nego u istom razdoblju prošle godine i gotovo četvrtinu više nego prije pet godina, što odražava kontinuirani rast troškova ljetnog odmora.

Osim viših cijena, mijenja se i način pristupa najpopularnijim plažama. Na Sardiniji je radi ograničavanja masovnog turizma i zaštite okoliša za plaže kao što su La Pelosa, Cala Goloritzé i Tuerredda potrebna prethodna mrežna rezervacija, a broj dnevnih posjetitelja je ograničen. Na vrhuncu sezone termini su često popunjeni danima ili tjednima unaprijed.

I sendviči su postali dio rasprave

Raspravu o sve većoj komercijalizaciji plaža dodatno je rasplamsala praksa nekih privatnih kupališta na jugu Italije, koja gostima ne dopuštaju donošenje vlastite hrane i pića. Slučaj iz Apulije, gdje je obitelj dobila opomenu zbog doma pripremljenih sendviča, izazvao je burne reakcije javnosti i otvorio pitanje gdje završava pravo koncesionara na određivanje kućnog reda, a gdje počinje ograničavanje pristupa javnom prostoru.

Upravitelji kupališta odgovaraju da zabrane nisu namijenjene ostvarivanju dodatne zarade, već osiguravanju reda, higijene i sigurnosti. Prema njihovim riječima, restorani i barovi važan su dio ponude za koju plaćaju najamninu, zapošljavaju osoblje i osiguravaju nadzor nad kvalitetom hrane. U udruzi talijanskih upravitelja privatnih plaža SIB Confcommercio ističu da većina kupališta posjetiteljima ne zabranjuje manje grickalice ili hranu za djecu, već nastoje spriječiti piknike i veće količine hrane koje mogu uzrokovati probleme s otpadom i čistoćom.

Zagovornici slobodnog pristupa plažama opiru se takvim argumentima. Smatraju da je riječ o daljnjoj komercijalizaciji javnog prostora i ograničavanju prava posjetitelja. "Plaže su javno dobro i ljudi ne bi trebali biti prisiljeni kupovati hranu samo zato što žele provesti dan uz more", upozoravaju predstavnici pokreta za više besplatnih plaža, koji posljednjih godina sve glasnije negoduju protiv širenja ovlasti privatnih koncesionara. Slučaj iz Apulije tako je prerastao lokalni spor i postao simbol šire rasprave o tome gdje završava upravljanje privatnom djelatnošću, a gdje počinje pravo javnosti na korištenje obale.

Dan na talijanskoj obali je iz godine u godinu skuplji. Depositphotos

Italija u tome nije usamljen primjer. Duž cijele sredozemne obale privatna se kupališta sve više usmjeravaju na ponudu s većom dodanom vrijednošću, koja uz ležaljke uključuje restorane, poslugu na plaži, sportske aktivnosti i druge usluge. Na Azurnoj obali, ponajviše u Saint-Tropezu i Cannesu, najam ležaljke u najprestižnijim klubovima može premašiti 100 eura na dan, a brojni ponuditelji umjesto klasične ulaznice zahtijevaju minimalnu potrošnju na hranu i piće. I u Grčkoj su sve više cijene i širenje privatnih plaža izazvali burne reakcije javnosti. Pokret Towel Movement (Inicijativa ručnika), koji je započeo 2023. godine, prisilio je vladu na stroži nadzor nad koncesionarima i veću zaštitu javno dostupnih plaža.

Među najskuplje primjere na Jadranu ubraja se crnogorski Sveti Stefan, gdje na privatnoj plaži luksuznog ljetovališta Aman komplet od dviju ležaljki i suncobrana stoji do 240 eura na dan. Riječ je o ponudi najviše cjenovne kategorije, namijenjenoj prvenstveno gostima luksuznog resorta, koja pokazuje dokle može ići komercijalizacija obale.