Bogati bi ponovno mogli imati više djece od siromašnih

Čini se da je odnos između pozitivnog društvenog statusa i broja djece dostigao svoj vrhunac s despotskim vladarima poput čuvenog oca tisuća djece Džingis-kana – genetsko istraživanje iz 2003. godine otkrilo je da bi svaki dvjestoti muškarac na svijetu mogao nositi njegov kromosom Y. Za žene, ta je razina plodnosti naravno bila nemoguća te im je sveukupno veza statusa i potomstva bila slabija, ali su ljudi s više sredstava u pravilu imali i više djece.

To se u 18. stoljeću počelo mijenjati. U vodećim je zemljama industrijske revolucije, odnosno posljedične revolucije u životnom standardu i očekivanom životnom vijeku stopa nataliteta opala. Budući da je obrazovanje postalo ključni pokazatelj statusa, upravo su imućni i bogati u zemljama koje su se sve više bogatile predvodili trend smanjenja veličine obitelji.

Nova recipročna veza između bogatstva, odnosno statusa i plodnosti je u 20. stoljeću postala utvrđena činjenica. Jezive ideologije poput eugenike i tzv. teorije velike zamjene nastale su iz straha da se pogrešna vrsta ljudi najviše množi. Ekonomisti su se trudili objasniti zašto je i dalje postojao takav izuzetak od pravila da si bogatiji ljudi mogu priuštiti više toga, dok su drugi znanstvenici tvrdili da se teorije evolucije više ne primjenjuju na ljude jer su prestali slijediti njezino osnovno pravilo.

Stvar se vratila na nulu. Istraživači su pronalazili sve više dokaza da se stari, pozitivni odnos između statusa i bogatstva s jedne te broja djece s druge strane počinje uspostavljati između i unutar zemalja u kojima je tzv. demografska tranzicija završila.

Prije svega valja imati na umu da su u svih 191 zemlji i teritoriju za koje Svjetska banka ima nedavne podatke, usporedne stope fertiliteta izražene kao procijenjen broj živorođenih tijekom života žene i bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika još uvijek u izrazito negativnoj korelaciji od negativnih 0,6 od najmanjeg mogućeg negativnog jedan.

Slika se mijenja kada se pogled ograniči na Europu, gdje je demografska tranzicija uglavnom dovršena. Korelacija pada na efektivnu nulu, a isključi li se 640 tisuća Luksemburžana, raste na slabo pozitivan koeficijent od 0,2.

U razvijenim je zemljama sada uglavnom pozitivna veza između prihoda muškaraca i razine obrazovanja i očinstva. Prema istraživanju američkog Ureda za popis stanovništva provedenom 2014. godine, djecu je imalo 70,1 posto muškaraca s diplomom ili stručnom spremom, a samo 48,8 posto muškaraca s nezavršenom srednjom školom. Prema najnovijim podacima iz 2022. godine, veza između prihoda odnosno obrazovanja Amerikanki i rađanja ostaje negativna, dok krivulja među bjelkinjama nehispanoameričkog podrijetla poprima oblik slova U. Slabije i visokoobrazovane žene imaju više djece od žena viših ili srednjih stručnih sprema. Ta je preobrazba u nekim dijelovima Europe još izraženija: 

Istraživanje demografa sa Sveučilišta u Stockholmu Martina Kolka iz 2022. godine otkrilo je umjereno pozitivan gradijent između akumuliranog prihoda tijekom života i broja djece za Šveđanke rođene od 1960. godine. Jasan je zaključak da je obrnuti odnos između bogatstva i beba bio posljedica bogatih nacija i ljudi koji su prvi krenuli u demografsku tranziciju, tako da povratak na ranije obrasce nakon kraja tranzicije ne bi trebao biti iznenađenje.

Ekonomisti se najviše fokusiraju na pronalazak pravila plodnosti u doba postdemografske tranzicije, a dokument Doepke-Hannusch-Kindermann-Tertilt veliku pažnju posvećuje rodnoj dinamici. Dok je rast mogućnosti za karijerno napredovanje i obrazovanje za žene u prošlosti doveo do pada plodnosti, postoje naznake, uglavnom iz nordijskih zemalja, da bi zadovoljavanje ženskih karijernih ambicija moglo biti od suštinskog značaja za sprečavanje njezina daljnjeg pada. U naprednim ekonomijama višu stopu fertiliteta imaju one u kojima muškarci preuzimaju više kućanskih poslova i obaveza za brigu o djeci.

Ekonomisti su otkrili slične, ali labavije veze između plodnosti i sudjelovanja žena u radnoj snazi i javne potrošnje na obrazovanje u ranom djetinjstvu, odnosno tzv. brigu o djeci. Kako se bogate zemlje sve više brinu zbog pada nataliteta, to nudi privlačan, iako na mjestima gdje se kosi s društvenim normama možda teško izvediv putokaz. Budućnost demografskog uspjeha možda manje nalikuje na Džingis-kana, a više na tate koji peru veš.