.webp){kind=icon}
Trebam li i kako uopće razgovarati o politici na poslu? Strahujem od predsjedničkih izbora ove godine, a mjeseci prepuni rasprava i svađa oko rata Izraela i Hamasa me izluđuju.
- Linda, 52, Pittsburgh
Trebate li razgovarati o politici na poslu? Ne. Teško mi je držati jezik za zubima i/ili svoja mišljenja samo za sebe, no to može biti i dobra stvar, barem kad je u pitanju pisanje kolumne sa savjetima. Međutim, kad je riječ o radnim okruženjima i razgovorima s kolegama i suradnicima na poslu, savjetujem vam da činite što i ja i ponajviše se usredotočite na slušanje.
Moja prijateljica Ami ima akronim koji posljednjih nekoliko mjeseci upotrebljava kao svojevrsni vodič: SLDL. To znači "govori manje, čini manje" (engl. Say Less, Do Less). Moram priznati da se meni baš i ne sviđa SLDL. Kao prvo, mislim da mnogi od nas, uključujući mene, općenito nekad zauzimaju previše pasivan stav i ne izražavaju svoje mišljenje toliko često i strastveno koliko bi trebali. Osnovna ideja kratice SLDL svakako ima svoje prednosti. Na primjer, mogli bismo naučiti više o drugima, sebi i svojim motivacijama ako jednostavno prestanemo reagirati na društvena očekivanja o kojima ABC – uvijek razgovaramo (engl. Always Be Communicating)… da, izmislila sam tu kraticu. Provodimo toliko vremena komunicirajući, posebno putem digitalne tehnologije, da si ne ostavljamo nužno vrijeme za razmatranje ili promišljanje o tome kako upijamo informacije i vraćamo ih svijetu. Jedna od stvari koje mrzim na društvenim mrežama, na primjer, očekivanje je da svatko mora imati mišljenje i podijeliti ga. Mislim da većina mišljenja nije vrijedna dijeljenja, a to vrijedi i za nadmeno izražavanje svojih moralno ispravnih političkih stavova.
Znam da je lako reći da jednostavno ne biste trebali razgovarati o politici, osobito tijekom izborne godine u kojoj se čini da su na udaru sami temelji američke demokracije. (Kako sam vas upravo nasamarila!) Također, "jednostavno recite ne" čini se kao jeftin način da se izvučem iz teškog pitanja jer je vaš upit kompliciraniji od jednostavnog pitanja na koje je moguće odgovoriti s "da" ili "ne" i zahtijeva više promišljanja. Kao prvo, govorite mi da su vaša očekivanja u pogledu onoga što 2024. može donijeti obilježena tjeskobom ili, kako ste rekli, strahom. Razumijem to i suosjećam s vama. Također pretpostavljam da ne želite odgovor "da" ili "ne" na pitanje razgovora o politici na poslu, nego želite odgovor na prvi dio svog pitanja: "kako" razgovarati o politici.
Nažalost, najbolje što mogu učiniti (osim da vam kažem da uopće ne govorite o politici, što je vjerojatno najsigurnija opcija) jest navesti neka pitanja koja će vas usmjeriti u razmišljanju. Što točno smatrate razgovorom o politici na poslu? Komentiranje novih naslova u novinama? I što je za vas radno mjesto? Je li to mjesto gdje možete biti autentični? Mjesto gdje se obavlja posao? I jedno i drugo? Možete li nešto dobiti iz razgovora o politici na poslu?
I upotrebljavate li društvene mreže? Živimo u doba u kojem je zamućena granica između privatnog i profesionalnog. Objavljivanje na svom javnom Instagram računu može dovesti do profesionalnih posljedica ako uvrijedite šefove ili klijente. Sada u 21. stoljeću, ono ste što govorite. (A u nekim slučajevima, ono ste što čitate. Netko se na Twitteru prije nekoliko godina okomio na mene jer sam pratila račun osobe za koju je "netko" smatrao da je transfobna. Morala sam tom nekome objasniti da to što pratim nekoga ne znači nužno da i podržavam sve stavove te osobe.)
Naravno, možete li ili trebate li razgovarati o politici na poslu ovisi o tome gdje radite: neka radna mjesta zaposlenicima pružaju smjernice o prikladnim i neprikladnim vrstama komunikacije. Također je bitno razgovarate li o politici u sklopu svog posla. Porazgovarala sam s prijateljicom Rebeccom Traister, političkom spisateljicom i komentatoricom za časopis New York, o tome kako bi ona pristupila vašem pitanju. Na kraju krajeva, raspravljanje o politici njezin je posao! Kao i uvijek, imala je dosta pametnog reći.
Kao prvo, rekla je da ovo nije prvi put da se susreće s tim pitanjem. Kaže kako joj tisuće ljudi postavlja neku verziju istog pitanja (iako je obično riječ o tjeskobi oko razgovora tijekom večere za Dan zahvalnosti).
Hrpa je tu pitanja i problema o kojima trebate razmisliti, kaže. "Kontekstualno, o kojem političkom pitanju govorite?", pita. "Razgovor o politici može se odvijati na različite načine. Također, kakva je vaša tolerancija na konflikt? Kakva je tolerancija vašeg sugovornika na konflikt? Hoćete li se uzrujati ako se netko ne slaže s vama? Hoćete li biti uzbuđeni? Uživate li u svađanju? Mrzite li svađanje?"
Rekla sam Traister da s obzirom na način na koji ste postavili pitanje vjerojatno spadate u tabor koji "mrzi svađanje". Slaže se: "Ako postavljate ovo pitanje, to upućuje na činjenicu da mislite kako bi moglo doći do sukoba", ali dodaje da različita politička stajališta mogu zakomplicirati radni odnos i na produktivan način. "Mi samo mislimo o tome kako bi to moglo loše završiti, ali može doći i do prilike za smislen dijalog", kaže ona. Tu je i pitanje razlike u moći: razgovor s "nižerangiranim" kolegom o politici vjerojatno će izgledati prilično drukčije od razgovora s, recimo, šefom. A u obzir treba uzeti i vaš cilj. Želite li uvjeriti nekoga u nešto? Možete li otvoreno reći što mislite o nekom pitanju?
Nemojte me krivo shvatiti: izražavanje mišljenja je važno. Kao što mi je Traister rekla, tako se grade koalicije, potiču pokreti i identificiraju moralno bitna pitanja. "To su pitanja budućnosti planeta, budućnosti demokracije, naših institucija, naših prava i naših sloboda pa smatram da nije riječ o nečemu što možemo samo gurnuti u kut i ne pričati o tome na poslu", kaže. "Životi nam se ne mogu odvojiti od tih pitanja. Time ne želim reći da biste se trebali svađati s kolegom oko Izraela i Hamasa. Ali ne mislim da to možemo samo ignorirati."
Niti ne možemo. Uzmimo sukob na Bliskom istoku za primjer. Mnogi su se osjećali prisiljenima javno iznijeti svoje stajalište. Međutim, ono što bih voljela vidjeti više od sudjelovanja u ratovanju riječima ili ispitivanju međusobnih tvrdnji o činjenicama i mišljenjima, izražavanje je osjećaja. Uz rizik da ću zvučati kao hipi, smatram da su osjećaji točka na kojoj se mogu susresti čak i oni s potpuno suprotnih strana. Osim toga, postoje stvarne posljedice izražavanja svojih kontroverznih mišljenja na nekim radnim mjestima.
To me dovodi do sljedećeg: ako se osjećate apsolutno primoranom razgovarati o politici na poslu (i, za razliku od Traister, ne morate to raditi u sklopu svog posla), razmislite o usvajanju stava MFLF ili "više osjećaja, manje svađanja" (engl. More Feeling, Less Fighting). Ljudi se mogu ne slagati s vašim tumačenjem činjenica, ili čak, kako je pokazala predsjednička administracija Donalda Trumpa, sa samom idejom/definicijom činjenice, ali ono s čim se ne mogu ne slagati vaši su osjećaji. (Neka samo pokušaju.) Rečenica poput: "Osjećam se shrvano zbog sukoba na Bliskom Istoku" iskren je i ozbiljan izraz emocija koji pokazuje ljudsku povezanost sa situacijom i ljudima koji su izravno uključeni u nju bez implikacije da postoje "dobri" i "loši" likovi, čak i ako se zapravo potpuno slažete samo s jednom stranom. Time iz jednadžbe uklanjate stav "jedan protiv drugog" i nudite sugovorniku nešto stvarno i istinito: sebe. A možda, samo možda, time nudite nešto i sebi - podsjetnik da čak i u najgorim okolnostima i kad smo okruženi ljudima za koje mislimo da su najgori, svi mi imamo osjećaje koji su vrijedni priznanja.
Barem to ne možete osporiti.
