"Pretvaranje u Japanca" (Turning Japanese) bio je hit britanskog rock benda The Vapors, koji mu je na trenutak donio međunarodnu slavu davne 1980. godine. I dok su britanski glazbenici tada objašnjavali da žele da tekst pjesme pokaže tjeskobu mladih i "pretvaranje u nešto što niste očekivali", fraza iz naslova ove pjesme postala je na financijskim tržištima metafora za produljeno razdoblje ekonomske stagnacije, po uzoru na japanska "dva izgubljena desetljeća", koja su uslijedila nakon pucanja japanskog ekonomsko-financijskog balona 1990. godine.
Fenomen "japanizacije" spominjan je više puta u posljednja dva desetljeća u ekonomskim analizama situacije u Europi, kad god bi europsko gospodarstvo bilo zaglavljeno u stagnaciji ili vrlo niskom rastu, visokim javnim dugom, političkoj disfunkcionalnosti, kao i demografskim problemima uzrokovanim starenjem stanovništva. Nadolazeći val ekonomske i političke krize u Europskoj uniji, koju istovremeno pritišće strateški sukob između SAD-a i Kine, kao i strahovi od sigurnosnih prijetnji iz Rusije, obnovio je strahove da se Stari kontinent suočava s "japanizacijom".
I da paradoks bude još veći, istovremeno se Japan suočava s promjenama, koje bi se mogle nazvati "uropeizacijom". Konkretno, slom japanskog višedesetljetnog jednostranačkog političkog sustava otvorio je prostor za desničarski populizam europskog tipa, stvarajući šire društvene promjene u kojima je Japan počeo nalikovati Europi. Odjednom je Japan postao zemlja fragmentirane višestranačke politike, sa sve većim brojem žena u politici, ali i brojnim populističkim vođama.
Indeks "rizika od japanske bolesti"
Nakon globalne financijske krize 2008. godine, ekonomski krajolik u većem dijelu razvijenog svijeta neizbježno se sastojao od niskog gospodarskog rasta i najnižih kamatnih stopa, što je sve do pandemije koronavirusa 2020. godine brojne analize više puta dovelo u pitanje hoće li Europa postati novi Japan.
Krajem 2013. godine, tadašnji čelnik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi odlučno je demantirao takvu mogućnost, ukazujući da eurozoni ne prijeti opasnost od upadanja u trajnu deflaciju, što je bio jedan aspekt japanskog gospodarstva u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća i prvom desetljeću 21. stoljeća.
Međutim, iako je prirodno da se ECB usredotočuje na deflaciju kao aspekt japanskih ekonomskih problema, postoje i drugi načini na koje Europa počinje nalikovati Japanu, a najočitiji od njih je demografija. Projekcije UN-a za stanovništvo Japana do 2050. pokazuju da se predviđa pad broja stanovnika zemlje sa 127 milijuna na 108 milijuna. Njemačka je slična, s padom s 84 milijuna na 72,5 milijuna. Međutim, demografske prognoze za druge zemlje nisu toliko negativne, pa se očekuje da će stanovništvo EU dosegnuti vrhunac sljedeće godine s 453,3 milijuna i postupno se smanjivati na 447,9 milijuna do 2050. godine.
"Japanizacija", s druge strane, vidljiva je u pogledu starosti stanovništva, pa se očekuje da će prosječna dob stanovništva do kraja ovog stoljeća skočiti s 44,5 godina na 50. Štoviše, zbog produljenog životnog vijeka, broj ljudi starijih od 80 godina znatno će se povećati, tako da će do 2050. godine radno sposobno stanovništvo biti nešto manje od dvostruko veće od vojske umirovljenika.
Na temelju istraživanja profesora Takatoshija Ita s američkog Sveučilišta Columbia, nizozemska banka ING razvila je indeks koji navodno mjeri "rizik od japanske bolesti", kombinirajući čimbenike poput rasta BDP-a, inflacije, kamatnih stopa i demografskih promjena. Prema ovom indeksu, čak i prije pandemije, Europska unija bila je slična Japanu, zbog izuzetno niskih kamatnih stopa, kreditnih ograničenja, niskog rasta produktivnosti rada, visoke razine nacionalnog duga i starenja stanovništva.
Pandemija i rat u Ukrajini podigli su inflaciju i kamatne stope, ali postoji sve veća zabrinutost da je nizak rast Europe zapravo strukturne prirode i da će kontinent slijediti put Japana.
Nedostatak strukturnih promjena
Naime, postoji i četvrta dimenzija relativno stagnantnog japanskog gospodarstva – nedostatak strukturnih promjena – što je vidljivo i u EU, koja je također prilično ugušena u propisima, ograničenjima i zaštiti određenih ekonomskih skupina. Ako se Europa promatra japanskim očima, ti se elementi jasno mogu prepoznati u Njemačkoj i Francuskoj.
"Pravi razlog zašto je Japan stagnirao jest taj što nije htio provoditi strukturne reforme. Primijenite tu misao na Europu. Ova regija je kaleidoskop. Neke od strukturnih promjena potrebnih za stvaranje konkurentnijeg gospodarstva provode zemlje na periferiji, posebno Irska", istaknuo je prije 10 godina britanski ekonomski novinar Hamish McRae, koji je tada ukazao da se to ne događa u zemljama poput Italije, dok reforme posustaju u zemljama koje su nekada bile pioniri u određenim područjima, poput Njemačke.
"Rigidnost jedinstvene valute i jedinstvene kamatne stope ne pomaže, ali ne možete sve kriviti na euro ili ECB. Pitanje je što ljudi u Europi žele. Žele li udobnost i stabilnost nauštrb rasta? Ili žele nešto uzbudljivije?".
Ova procjena dobiva na aktualnosti danas kada se europske političke elite suočavaju s izazovom kako i u kojem smjeru provoditi strukturne reforme, ne samo u funkcioniranju europske monetarne politike već i u industriji i cijelom gospodarstvu općenito. Ekonomska logika zahtijeva da se eurozona transformira u jedinstvenu državu s fiskalnim transferima iz bogatijih u siromašnija područja, ali politička stvarnost to čini nemogućim u doglednoj budućnosti.
Ekonomisti procjenjuju da bi sljedeća značajna recesija mogla izazvati lančanu reakciju "Japanizacije", rastuće nezaposlenosti, ali i populističkog bijesa i uličnog nasilja. Da stvar bude gora za Europu, Japan nikada nije doživio katastrofalnu masovnu nezaposlenost, što je stvarna mogućnost u EU, čiji je većina juga to osjetila prije deset godina tijekom krize eurozone. To je očito još jedan faktor koji bi mogao pogurati "pretvaranje u Japan".
Kako se otpuštanja nastavljaju u mnogim sektorima u Njemačkoj kao motoru europskog gospodarstva, strah da će to dodatno pridonijeti europskoj stagnaciji japanskog tipa samo raste. Procjena da će razina radne snage u Njemačkoj pasti za 0,7 posto u srednjoročnom razdoblju, kako je procijenio ekonomist ING-a Carsten Brzeski, predstavlja početak "japanizacije Njemačke".
"Prije pandemije, potencijalni rast (radne snage) u Njemačkoj procijenjen je na oko 1,5 posto. Dakle, to vam pokazuje velike utjecaje koje demografija ima", rekao je Brzeski, napominjući da je Međunarodni monetarni fond rekao da će javne financije patiti zbog starenja stanovništva, s poreznim prihodima koji rastu sporijim tempom od potrošnje na zdravstvo i mirovine. "Osim Japana, jednostavno nemamo nijedan drugi primjer bilo kojeg razvijenog gospodarstva da vidimo što će ova demografska promjena učiniti. Gledamo glavne brojke, vidimo pad (gospodarskog) rasta i stagnaciju, ali nemamo pojma što će to značiti za društvo".
Činjenicu da će pet do sedam milijuna njemačkih radnika otići u mirovinu u sljedećih pet do deset godina, Brzeski smatra ogromnom za gospodarstvo koje mora financirati mirovinski sustav. Prema njegovim riječima, političari i u Njemačkoj i diljem EU gomilaju probleme za budućnost time što se ne prilagođavaju starenju stanovništva.
"Za otprilike pet do deset godina, ljudi će se osvrnuti i reći: 'Pa, Bože moj, 2024. je stvarno trebala biti godina kada su promijenili fiskalna pravila kako bi imali više potrošnje, više preraspodjele i više transfera'", ističe. "Ali u političkoj debati, kao što je to u Velikoj Britaniji i drugim zemljama, gotovo nijedan političar do sada ne misli da će biti izabran govoreći biračima da će morati dulje raditi ili da će morati smanjiti svoje mirovine".
Depositphotos
Japan "zaražen" europskim bolestima
S druge strane, Japan sve više počinje sličiti Europi, a to se vidjelo nakon prošlogodišnjih izbora za donji dom japanskog parlamenta i ovogodišnjih izbora za gornji dom. Nakon sedam desetljeća vladavine Japanom tijekom 65 godina s vrlo malo ozbiljnih glasova oporbe, Liberalno-demokratska stranka (LDP) prvi je put prisiljena na manjinsku vladu.
Tradicionalno konzervativno japansko društvo očito ne pronalazi političke odgovore u konzervativizmu i nacionalizmu LDP-a, pa se dijelom okreće najvećoj stranci lijevog centra, a dijelom populističkim, ali i krajnje lijevim i krajnje desnim strankama europskog tipa.
Interes medija najviše je privukao neočekivani uspjeh nove desničarske populističke stranke "Sanseito", čiji je vođa Sohei Kamiya postao upečatljiv zbog svoje antiimigracijske politike, protivljenja liberalnoj rodnoj politici, ali i zbog hvale američkog predsjednika Donalda Trumpa. Čak i privlačeći međunarodnu medijsku pozornost, između ostalog, antisemitskim porukama, Kamiya je za pad nataliteta u Japanu okrivio politike rodne ravnopravnosti, upozoravajući birače na "tihu invaziju" imigranata.
Osim toga, svoju je kampanju temeljio na priči o tome kako se Japan navodno suočava s prijetnjama "globalista iz sjene", stranih kriminalaca i korumpiranog političkog establišmenta koji porezima guši mlade ljude.
I dok ga protivnici optužuju za ksenofobiju i usmjeravanje javnog nezadovoljstva visokim cijenama i stagnirajućim plaćama prema strancima u Japanu, Kamiya ističe da su politike njegove stranke vrlo slične onima Alternative za Njemačku, francuskog Nacionalnog okupljanja i britanske Reformne stranke.
Temelj Sanseitova uspjeha nije samo u retorici već u činjenici da se zapravo promijenila cijela priroda japanske politike, koju su donedavno karakterizirale dominantno konzervativne ideje i odsutnost žena u političkom životu. "Europeizacija" japanske politike pokazala se i u činjenici da je na izborima u parlament ušlo čak 11 stranaka različitih ideologija.
"Većina tih stranaka osnovana je u posljednjem desetljeću, što upućuje na duboku promjenu u japanskom političkom krajoliku", ističe Robert Nordstrom, istraživač na japanskom Sveučilištu Waseda, dodajući da je među značajnim pozitivnim rezultatima posljednja dva izbora broj izabranih žena znatno porastao na rekordnih 30 posto, ali da je izlaznost birača znatno porasla.
Liberalne ideje osvajaju Japance
Da su promjene u japanskoj politici i društvu evidentne, primjećuje se i u anketama UTAS-a, koje se redovito provode među kandidatima i biračima više od 20 godina, ispitujući njihove stavove o glavnim političkim pitanjima.
"Nedavno su, o gotovo svim političkim pitanjima, stavovi izabranih političara postali liberalniji", rekao je Nordstrom, dodajući da su, o društvenim pitanjima poput prava bračnih parova na odvojena prezimena i podrške istospolnim brakovima, izbori 2024. i 2025. godine donijeli neke od najprogresivnijih sastava zakonodavnih tijela ikada viđenih u Japanu. "Jedina iznimka je imigracija. U Japanu strah od ‘strane invazije’ i dalje je visok".
Kako oporbene stranke stječu veći politički utjecaj, podjele postaju vidljivije, a jedan od rezultata je da se ista vrsta desničarskog populizma koji se toliko ukorijenio u Europi provukla u japansku politiku u strankama poput Sanseita.
Istovremeno, činjenica da se japanska politika diversificira utjecala je na to da je LDP, kao svojevrsni bastion japanskog konzervativizma, prisiljen na promjene. Činjenica da je žena – Sanae Takaichi – izabrana za čelnicu vladajuće političke stranke i da postoji velika vjerojatnost da će uspjeti biti izabrana za premijerku Japana predstavlja povijesnu promjenu za Zemlju Izlazećeg Sunca, unatoč činjenici da ova šezdesetčetverogodišnja političarka zapravo nije netko tko predstavlja poseban izraz progresivnosti. Naprotiv, ona je ideološki vjerna sljedbenica lika i djela ubijenog Shinza Abea, koji je dužnost premijera obnašao najdulje u povijesti Japana.
Međutim, ako doista postane prva žena na čelu zemlje, bit će to više simbolična promjena, budući da se ugleda na britansku "Željeznu Lady", Margaret Thatcher, a očekuje se da će vjerojatno i dalje štititi interese krupnog kapitala, ali i desničarski pogled na japansku politiku i povijest. Od Takaicchija se ne očekuje da će napraviti neke veće promjene u politici, među ostalim, i zato što mora pridobiti jednu od oporbenih stranaka koja će podržati, ako ne većinsku, onda manjinsku vladu, a zatim i njezine zakonodavne prijedloge.
Zapravo, japanska politička scena odjednom je postala "europska": oporba je toliko podijeljena i ideološki raznolika da tradicionalno dominantna stranka teško može formirati vladajuću koaliciju, dok će nova šefica LDP-a, kako procjenjuju mnogi azijski politolozi, dobar dio svojih napora i vremena morati posvetiti borbi za zaustavljanje odljeva konzervativnih birača, koji su se u posljednjih nekoliko parlamentarnih izbora okrenuli mladoj stranci Sanseito.
Istodobno, stari koalicijski partner nastoji riješiti korupcijske skandale povezane s financiranjem stranaka, dok će novi japanski premijer imati zadatak pronaći način za obuzdavanje inflacije, suočavanje s Trumpovim oštrim trgovinskim i sigurnosnim zahtjevima te premošćivanje jaza u razvoju vrhunskih tehnologija u proizvodnji sofisticiranih čipova i razvoju umjetne inteligencije u usporedbi s Tajvanom, Južnom Korejom i Kinom.
Drugim riječima, Japan je počeo pjevati svojevrsnu pjesmu "Pretvaranje u Europljane", što ne ukazuje na to da će u budućnosti u Tokiju vladati stabilnost. Barem ne ona u političkim vodama.
.webp){kind=icon}
