.webp){kind=icon}
Nacionalizam Balkanu onemogućuje prepoznavanje svoje koristi u trenutačnom globalnom ekonomskom sustavu i njeno maksimalno iskorištavanje. Proučili smo povijest razvoja nacionalizma u Adria regiji.
Povijest se ne odvija svugdje istovremeno. Za neke makroregije proces stvaranja nacionalnih država, pa i tržišta, završen je već u 19. stoljeću. Te su države nakon nekoliko stoljeća velikih ratova – od Napoleona do Hitlera, uspjele izvući određene pouke koje su ih samo surovi i otrežnjujući procesi povijesti mogli naučiti.
Te se države nalaze na zapadu Europe i kroz velike su patnje, ali i uspjehe u mnogim područjima napokon prebrodile i odbacile ideje izolacionističkog i sukobima sklonog nacionalizma. Manjinski nacionalno-populistički politički pokreti koji se ondje javljaju upravo su ostaci prethodnog razdoblja u kojem su zapadnoeuropske države i nacije nastale. U trenucima njihova nastanka i povijesnog razdoblja revolucija, ratova i industrijskog razvoja koji je uslijedio, nacionalizam je imao svoj smisao i korist.
Kad su zapadnoeuropske nacionalne države postale dovoljno čvrste, proširile su svoju mrežu utjecaja diljem svijeta i naposljetku, kao veliki monopolisti kojima je kartel ostao izvan dosega, suočile se s dvama svjetskim ratovima, nakon čega su njihove političke konstrukcije shvatile da su duboko u minusu.
S jedne strane, tehnološki razvoj i promijenjena struktura ekonomije potaknuli su ih na integracije, dok su ih, s druge strane, ideje postmodernističke filozofije uvjerile da su sve pojedinačne nacionalne povijesti shvaćene kao prirodno-povijesni procesi, ništa više od pažljivo izgrađenih priča koje su si pričali kako bi lakše preživjeli u surovom svijetu političkog nacionalizma, gdje je jedini moto bio "pojedi ili budi pojeden".
Povijest je, prema postmodernistima, služila kao moralno olakšanje koje je europskim nacijama omogućilo pokušaj međusobnog uništenja u ime zamišljene velike sudbine koju su im antički ili srednjovjekovni preci navodno bili predali.
Iz naučenih pouka velikih ratova rodila se ideja globalne ekonomije, poroznih granica u korist međunarodne slobodne trgovine, a temelji su postavljeni za buduće makroregionalne ekonomske blokove. Kruženje ekonomije moralo je ubrzati do maksimalnog broja okretaja u kvartalu, čemu je poslužila ideja pružanja slobode financijama koje su dotad bile ograničene brzinom razvoja stvarne ekonomije i protuvrijednosti u zlatu.
Naposljetku se i struktura ekonomije promijenila pa je sektor usluga, uključujući znanstveni napredak, postao važniji od proizvodnje. S promjenama u svijetu misli i ekonomije, postupno su se mijenjala i zapadna društva koja su došla do ideje da je njihova povijest bila puna rasizma, kolonijalizma, nacionalizma… Jednostavno rečeno, puna sukoba temeljenih na nepotrebnim razlikama. Nacionalizam je izbačen iz glavnog toka, kako u moralnom tako i u ekonomskom smislu. Tek kad se na Dalekom istoku pojavio novi izazivač vladajućeg poretka – Kina, Zapad je polako shvatio koliko je apsolutna otvorenost, kako politički tako i ekonomski, potencijalno opasna. Da, razvoj je važan, ali ne samo za Zapad, već i za svijet. Globalni razvoj dobar je jer potiče i zapadni razvoj, ali svijet je veliko mjesto s različitim ideološkim sustavima. Ti sustavi na svijet ne gledaju kroz ružičaste naočale globalizma, već ga doživljavaju kao slabost Zapada preko koje prvo moraju osigurati vlastiti rast, a zatim se i suočiti s globalizmom.
Jugoslavenski nacionalizam
Dok se paradigme mijenjaju, Balkan ostaje zarobljen u nedovršenim procesima 19. stoljeća. Borba balkanskih naroda protiv imperija, borba koju je pokretao oslobodilački i pravodobni nacionalizam, kada je bio koristan, trebala je dovesti do uspostave slobodnih balkanskih nacionalnih država i nacija.
Svaki balkanski narod tada je imao svoj velikonacionalistički projekt. Jugoslavenski projekt bio je svakako najambiciozniji, s potencijalom okupljanja većeg dijela Balkana pod jednim krovom. Njegovi dijelovi, međutim, nisu se slagali, bez obzira na to kako se mozaik pokušavalo složiti. Da je središte Jugoslavije bilo u nekoj oazi racionalnosti, u nekom izmišljenom Londonu, možda bi balansiranjem, pregovorima, ustupcima i osiguravanjem koristi svim njezinim dijelovima taj projekt uspio. Ipak, njezin je centar bio u Beogradu koji je stoljećima bio pod stranom imperijalnom vlašću i nije bio dorastao tako velikom zadatku. Umjesto razuma, u beogradskim su se vladajućim i kulturnim krugovima u valovima izmjenjivali uzvišene emocije i nasilni porivi, s nepoželjnim rezultatima. Bez obzira na to kako je tada Jugoslavija bila romantizirana kao obećana zemlja, ona nije uspijevala biti ono što je morala biti kako bi uspjela – racionalna zajednica. Koliko tko dobiva za svoj uloženi doprinos, toliko ima odgovornosti za svoj kapital.
Razlika između zapadnog i istočnog nacionalizma
U tome leži temeljna razlika između zapadnog i istočnog nacionalizma, uključujući naš balkanski. Nacionalizam je prema postmodernistima na Zapadu bio isključivo alat, način dolaska do bogatstva, moći i utjecaja. Naravno, čak i hladni Zapad nije imun na snove koji se vrlo lako pretvaraju u noćnu moru. Njemački nacionalni romantizam stvorio je Hitlera i gotovo uništio Europu, uključujući Zapad. S druge strane kontinenta, gdje se nije navikavalo na jasno i jednostavno razmišljanje o vlastitom interesu, gdje dva i dva nisu bili prepoznati kao četiri jer nisu odgovarali unaprijed pripremljenoj povijesti, povijesni procesi nisu mogli teći istom dinamikom kao na Zapadu.
Na Balkanu je ta 19-stoljetna izmišljotina duboko ukorijenjena i zbog nje se ubija, umjesto da se živi. Za Zapad, povijest je donijela bogatstvo i otrežnjenje, dok je na Istoku donijela beskrajne plemenske ratove oko prvenstva određene inačice povijesti. Preopterećenost politikom i strah od ekonomske logike, zaljubljenost u vlastite mitove, nedostatak razumijevanja prednosti gospodarskog razvoja, akumulacije kapitala, suradnje i trgovine…
Suvremeni balkanski nacionalizam nije ništa doli panično izbjegavanje odgovornosti. Neovisnost nije sadržana na zastavi, u himni ili iznad masovnih grobnica donedavnih sunarodnjaka. Neovisnost je izgradnja i vođenje političkog i gospodarskog sustava, prihvaćanje odgovornosti i koristi te troškova. Balkanski nacionalizam ekonomsku odgovornost prebacuje na Zapad, dok je na Balkanu glavni proizvod isključivo u obliku političkih sukoba. Kad se korupcija i nemar ujedine, krivnja je na Bruxellesu, a osveta se traži putem susjeda – Zagreba, Beograda, Sarajeva… Nacionalizam Balkanu onemogućuje prepoznavanje svoje koristi u trenutačnom globalnom ekonomskom sustavu i njeno maksimalno iskorištavanje. Ostalo su samo ukrasi, lijek protiv depresije.
